REDATELJI: Alex Garland & Ray Mendoza
GLAVNE ULOGE: Will Poulter, D’ Pharaoh-A-Tai, Joseph Quinn, Aaron Mackenzie, Finn Bennett, Michael Gandolfini
TRAJANJE: 72 minute
Pažnja: mogući spoiler-i
- Gdje se nalazite?
- Look for the blood and the smoke.
(Anti) Ratni žanr o kojem (oduvijek) pišem
Francuski filmski velikan (iz vremena francuskog novog vala) Francois Truffaut (koji ipak nije poznat po ratnom žanru) je u jednom razgovoru za američke novine otprilike rekao:
„Svaki film o ratu, na kraju završi kao da veliča rat“.
Hm, autor ovih redaka, kao specifični fan ratnog žanra, se sigurno ne bi složio sa ovom izjavom, jer ako su ljudske drame – o ratu – u filmovima kao što su „Paths of Glory“, „Lovac na jelene“ Michaela Cimina, „Vod smrti“, „Rođen 4. srpnja“ (filmovi koje je Oliver Stone režirao, dok je bio normalniji), a tu je i hrpa drugih ratnih drama, nešto što bi se označilo kao „pro war“, onda stvarno živim(o) u nekom drugom (filmskom?) svijetu.
Također bi mogli nabrojati i neke prave predstavnike podžanra pucačine, u kojima opet postoji humanija strana te ni takvi filmovi nisu nešto što bi se moglo nazvati – propagandom. Oni pravi fanovi žanra bi se sjetili i manje poznatih ratnih (akcijskih) filmova, od kojih bi uvijek izdvojio npr. dva zaboravljena old school dragulja sa legendarnim Michaelom Caineom – „Play dirty“ iz 1969. i „Too late the hero“ iz 1970. (nikako da nađem vremena da obradim te filmčine, ali ih konstantno spominjem u raznim tekstovima!). Nema ništa od (savezničke) propagande ili bilo kakvog veličanja u tim filmovima, već samo „surova realnost“ i old school politička nekorektnost. Dakle, uvijek sam na strani odvjetnika takvih filmskih djela i nimalo neutralan.
Naravno, i kao obični gledatelji, mi možemo debatirati o nužnosti nekih ratova (iako je logično da se žrtva agresije brani), jer kako se kaže – zadnji veliki rat je bio Drugi svjetski rat, o kojem sam na Vašem omiljenom filmskom portalu, također (jako) puno pisao. U današnje vrijeme sve je podložno raspravi, koja često postane i kontroverzna te sve na kraju može završiti svađama i daljim polarizacijama na društvenim mrežama, ili u stvarnom životu. Svi smo u rovovima, a nekad nismo ni svjesni da su isti artificijelno stvoreni (od vanjskog neprijatelja ili mu barem pogoduju), a kad u igru uđu algoritmi i AI na društvenim mrežama…jao si ga nama – strastvenim filmofilima i ljubiteljima krvi, znoja…i suza.
Nažalost, kad god se piše o nekom recentnijem filmu, američke produkcije, o ratu protiv terorizma, prvi komentar „dežurnih kritičara“ će uvijek biti kako se radi o „zapadnom propagandnom smeću“ i sl. (bez da se pristojno obrazloži negativni stav, ili da se razgovara o autorskom tekstu o filmu, ispod kojeg se to nešto komentira). Jednostavno, s time se (ne)moramo pomiriti i trebamo štrumfati dalje, jer o toliko filmova se može i treba pisati, prvenstveno za one koji se smatraju ljubiteljima čitanja te za neke mlađe generacije, koje će možda, jednog dana, pronaći neki zanimljivi tekst iz arhive filmskih portala.
I zato, ajmo mi ono naše…povijest, rat, pucačina pa u krug, po prašini i divljini…a može i šetnja u urbanom krajoliku…i stoga, njišite bokovima, uz dance/techno skladbu švedskog DJ-a Erika Prydza – Call on me, baš kao što su plesali i američki vojnici u Iraku (Call ooon meee…sad se neki pitaju: pa o čemu ovaj piše? Pa provjerite u idućim odlomcima ili pogledajte film).
Filmovi o iračkom ratu
Foto: A24
Što se tiče prvog rata u Iraku sjećamo se satire „Tri kralja“, (osobno ne baš pamtljivog) „Jarhead-a“, „Courage Under Fire“(Meg Ryan, Denzel Washington i mladi Matt Damon), ali to nisu bile one karakteristične pucačine, koje fanovi traže. Glede druge iračke kampanje na filmskom platnu smo svakako zapamtili solidnog, ali možda previše hvaljenog oskarovca „Narednika Jamesa/The Hurt Locker“, poznate redateljice Kathryn Bigelow. Svakako treba naglasiti i vrlo dobri film „The Green Zone/Slobodna zona“, redatelja Paula Greengrassa sa Matt Damonom, ili „Amrican Sniper“ legendarnog Clint Eastwooda, sa Bradley Cooperom (koja je razlika stvarnog i filmskog Chris Kylea, ostavljamo za neke druge razgovore, a što se filma tiče, dajte samo – Siennu Miller, u bilo kojem izdanju).
Naravno, bilo je još filmova o (drugom) iračkom ratu: subjektivno, ne baš uspjela ekranizacija Briana de Palme, pod naslovom „Readacted/Razotkriveno“ (katastrofa starog majstora na box office-u, na kojeg on, naravno i nije računao), izdvojimo film „Mosul“ na arapskom jeziku (ovdje se radi o nastavku rata protiv ISIL-a, poslije većinskog američkog povlačenja iz zemlje) te raznih drama (u kojima ratna akcija nije u prvom planu, npr.) „Billy Lynn’s Long Halftime Walk“ od Ang Leeja, „Dolina nestalih“, „Messenger“ (Ben Foster), „Psi rata“, minimalistički „Živ zakopan“ (Ryan Reynolds), „The Wall“, serija „Generation Kill“, itd.
Ovdje dolazimo i do našeg večerašnjeg filma – sa temom drugog iračkog rata – pod naslovom „Warfare“, a koji je premijeru u američkim kinima imao u travnju 2025. Autor ovih redaka ga je na domaćem repertoaru čekao sve ovo vrijeme (kao ozebao sunce)…ali u Cinestar-ima ga ipak nismo dočekali (a izgleda da i nije planiran) te je izašao na streaming-u (HBO Max) tijekom rujna 2025.
Alex Garland
Britanski redatelj Alex Garland je 1996.g. napisao roman „The Beach- Žal“, a po istome je 2000.g., snimljen i poznati istoimeni film sa DiCapriom („Sutra ću putovati mnogo milja biciklom“), u režiji Dannyja Boylea. Suradnju s Boyleom je nastavio, kao scenarist (i izvršni producent) zombi serijala „28 dana/tjedana/godina poslije“.
Njegov redateljski prvijenac je vrlo dobri (i sve aktualniji) film „Ex Machina“ iz 2014., a slijede (u određenim krugovima previše hvaljeni) „Annihilation“, „Men“ te „Civil war“. Svi ovi filmovi su izašli iz, sada već, etablirane i specijalizirane filmske nezavisne kompanije – A24.
Kada su novinari suočili Garlanda sa onom izjavom Truffauta, sa početka ovog teksta, redatelj im je, sa dužnim poštovanjem prema francuskom velikanu, otprilike odgovorio (na tragu autora ovih redaka):
„Mislim da se radi o inteligentnom citatu, jer ističe opasnost, a opasnost je jednostavno u tome što je film inherentno zavodljiv…But if you are thoughtful and aware of what the dangers are, you can avoid making what becomes, in effect, a bit of Hollywood military propaganda…And I don’t know, I personally think that Paths of Glory, which is an old black and white Kubrick film – a very brilliant war film – [is] definitely anti-war…It’s very difficult to walk out of a film like that and feel that you want to go and start up a war tomorrow morning….that’s not where your brain would lead you. So I think that this film is in the spirit of some of those other movies.“
Obožavatelji koje je Garland stekao svojim redateljskim radom (trenutno, doduše skromnim, po broju filmova) će se također – nakon što pogledaju „Warfare“ – vjerojatno složiti s njegovim mislima. Dakle, film „Warfare“, kako je i prije navedeno, definitivno nije propagandni film, na bilo kojoj razini, a koliko će se svidjeti pojedinom ukusu – to je drugo pitanje.
Produkcija & glumci
Bitno je naglasiti kako su „Warfare“ zajednički režirali Garland i Ray Mendoza. Mendoza je bivši Navy SEAL te se radi o filmu prema njegovim sjećanjima i istinitim događajima nakon bitke za Ramadi (u središnjem Iraku), u kojoj je dobio – srebrnu zvijezdu (uz Falluju, bila je to jedna od poznatijih bitaka, dok je u filmu prikazan samo kasniji ograničeni okršaj s militantnima). Naime, poslije navedene bitke i koalicijske pobjede (u samoj bitci su sudjelovali i snage iz UK), nije sve ostalo mirno – u urbanom okruženju. Naime, dobro skriveni pripadnici Al – Qaede (koje se naziva i insurgents/pobunjenici) su tijekom 19. studenog 2006. prilično uzdrmali vod Alpha One (i Alpha Two) američkih specijalaca – Navy SEAL-ova.
Mendoza je kao vojni veteran, liječeći svoje traume, u jednom trenutku, pronašao drugu karijeru i postao – filmski radnik. Kao military supervisor, sudjelovao je u snimanju Garlandova „Građanskog rata“ iz 2024. U tom filmu je doista vidljivo da je u akcijskim scenama (pa i u onim scenama koje prethode akciji), sudjelovao neki stručnjak.
Autor ovih redaka se sjeća da je prilikom gledanja filma „Građanski rat“ u kinu, u jednom trenutku osjetio dašak Kubrickovog „Full metal jacket-a“, posebno u jednoj sceni puškaranja kod neke zgrade, koja je pomalo evocirala poznatiju snajpersku scenu u Kubrickovom filmu (ovaj put bez mlade Vijetnamke, kao simbola ratne drame, a FMJ i nije ona klasična moderna pucačina, jer to i nije bila prava namjera starog meštra, no svejedno – vidjela se filmska posveta te se osjetila specifična vibra modernije pucačine).
Uglavnom, bivši specijalac Mendoza i filmski specijalac Garland su odmah po završetku „Građanskog rata“ počeli snimati „Warfare“. Možda tako počinju stvarati i novi redateljski duo, ili barem neku formu daljnje suradnje, koja svakako ima karakteristični akcijski potpis. Ta akcija se svakako doima (u nedostatku boljih riječi) – realno (u novije vrijeme izbjegavam koristiti riječ „realizam“ te čak tvrdim da je „idealizam“ pravi „realizam“, ali i to je jedna druga tema, izvan filmskih tekstova).
Sve je snimljeno bez studijske šminke, ili fancy koreografije, već su scene, kao i glumačke izvedbe, potpuno ogoljene, a gledatelji se – majstorskom tehnikom – doslovno teleportiraju na/u mjesto događaja te čuju jaki zvuk, ili osjete prašinu, znoj i krv. „Warfare“ je školski primjer filmske jednostavnosti, koja je izrazito efektivna. Umjetnost je da nema ničeg umjetnog te da publika doista može osjetiti kako je to biti u nečijoj koži, utrobi (koja je izašla van) ili čizmama (sve je to – bolno).
Glumačka ekipa u ovom filmu nije napunjena planetarno poznatim zvijezdama (upravo zato da ostane vojnički vjerodostojna), ali filmofili već raspoznaju određene osobe. Radi se o većinom britanskim (film je i snimljen tijekom 5 tjedana u Engleskoj, u Bovingdon Airfield Studios) te ponekim kanadskim i američkim predstavnikom. Odmah možemo zapaziti poznato lice Willa Poultera (Revenant, Midsmomar i dr.), a tu su i Cosmo Jarvis (Shogun), Kit Connor, Joseph Quinn (Gladijator 2, Fantastic Four, Stranger Things), D’Pharaoh Woon-A-Tai, Michael Gandolfini (sin pokojnog mafijaša Tonyja Soprana, The Many Saints of Newark) i dr.
Dakle, većina su relativno mladi glumci, od kojih su neki solidno odglumili novajlije/guštere (new guy energy, kako kaže iskusniji poručnik) te su pod paskom stručnjaka i dobro imitirali vojnički žargon (prošavši djelomično obuku, a nisu odabrani audicijom, već kroz razgovor s redateljima). Naime, u filmu nema opširnih dijaloga, monologa ili univerzalnih poruka upućenih publici.
Sve što vidimo, odnosno čujemo je vojnički žargon (CASEVAC, IED, show of force, JTAC, i dr.), a pripadnici napadnutog voda nemaju posebnu background story (osim možda glazbenog ukusa, s kojim su se nabrijavali pred bitku), jer je cilj i bio da se (bez upoznavanja sa publikom) promptno bace na prvu liniju urbanog bojišta, a da gledatelji potom ostanu zarobljeni (pred ekranom i) pod neprijateljskom vatrom, u otprilike realnom vremenu (film taje oko 95 min). U ograničenoj kino distribuciji je na uloženih (ne prevelikih) 20 mil.$, uspio zaraditi oko 33 mil.$, ali usmena predaja i popularnost na streaming-u ga (za znalce) stavljaju u nešto veću kategoriju.
Mikro-svemir na „Broju 55“
Postoji cijeli podžanr ratnog filma, gdje protagonisti brane neki (malo veći) borbeni položaj (npr. vojnu bazu), kao svojevrsni Alamo, koji ne smije pasti (sjećamo se recentnog filma iz afganistanske kampanje – Outpost ili Bitka kod Kamdeša), ali što ako redatelj i glumci uspiju dobro rekreirati obranu u još manjem ambijentu, npr. jednoj kući, jer stvaranje takvog mikro-svemira, a da sve bude dovoljno bombastično (naravno bez pompe i bez CGI-ja) je također – filmski dar.
Dakle, znalci odavno znaju za (po)najbolji hrvatski ratni film „Broj 55“ (redatelja Kristijana Milića, također specijaliziranog za vojnu tematiku), koji je nastao na temelju Carpenterovog Napada na policijsku stanicu. Tim, dobro uhodanim, putem su išli Garland i Mendoza, koji su praktički cijeli film smjestili u (klaustro-fobični) ograničeni prostor – jedne kuće, tj. u urbanom ambijentu samo jedne ulice (doduše „Broj 55“ se odigravao u selu, ali većinom u jednoj kući), odnosno jednog prilaza ispred kuće.
Kritika (stručna i ona gledateljska) je većinom prilično pozitivno dočekala jednostavan recept filma „Warfare“. Neki su čak pisali i uspoređivali uradak Garlanda & Mendoze sa „Spašavanjem vojnika Ryana“, „Dođi i vidi“, ili „Na Zapadu ništa novo“. Pažljivi čitatelj, kao i specijalizirani gledatelj (pucačina) te usporedbe moraju uzeti sa dosta zrna soli, jer bi Vas (prije gledanja) to moglo odvesti na krive fronte i drukčija (velika) očekivanja. Naime, u ovom modernom filmu nema one vrste epike, koju bi evocirali nabrojani filmovi.
Baš naprotiv, ovdje smo svedeni na ostatke ostataka, tj. ogoljeni smo do kože i kroz minimalističke vizure (gotovo iz prvog lica) filmske fotografije, kao i kroz minimalističke (naravno, u pozitivnom smislu) izvedbe glumaca, u minimalističkom (urbanom) okruženju (jedne kuće, jednog kata ili prizemlja i ulaza u kuću), jer priča je jednostavna. Vod američkih specijalaca ulazi u naizgled običnu kuću (radi izvidnice), netko ih je pritom čuo (morali su razbiti jedan zid) te iz nje ne izlazi (ili pokušava neuspješno izaći) – do kraja filma. A cijelo vrijeme smo pod neprijateljskom paljbom (većinom iz automatskog oružja i ručno izrađenih bombi).
Naravno, na početku filma imamo malu dozu humora (imitiranje seksi aerobik plesa, iz tada recentnog spota za pjesmu „Call on me“ iz 2004., a sličan spot je imala i Madonna za stvar „Hung up“ na sample ABBA-e, iz 2005., a svi znamo i za „It’s raining men“ i sl. pjesme/spotove; evo kad već nabrajamo neke pop kulturne fenomene, autor ovih redaka je uvijek volio Oliviu Newton – John, i njenu stvar „Physical“, koja je nastala, te bila hit, u vrijeme mog rođenja, u sličnoj, uznojenoj atmosferi, jer uvijek treba vježbati…p***ti m****), kako bismo osjetili zajedništvo (vojne momčadi). Ta glazbena podloga (koja ide samo na početku) je jedini djelić – normalnosti ili rutinske svakodnevice. Drugi soundtrack filma ne postoji, jer sve je u zvuku pucnjave (šifra: Vrućina).
Međutim, sve ono poslije, do završne špice/end credits-a (gdje su zamućenih lica prikazani stvarni protagonisti), je borba za goli život – u mikro-svemiru vojničkog tijela (gdje se gube i udovi, u klasičnim, dobrim i pamtljivim scenama eksplozija) i u ograničenoj lokaciji (pod neograničenom paljbom) urbane atmosfere. Iako gledatelji i vojnici na ekranu nisu fizički zarobljeni u logoru, oni su zarobljeni u svom tijelu (njihove jauke još čujemo) te u svojim moždanim traumama, u prizemlju jedne kuće.
Prvo je sve mirno te snajperom promatramo što se to gađa vani na ulici. Vojnici su u klasičnom iščekivanju nečega i štreberski obavljaju posao promatranja, traženja neprijatelja i komunikacije radio vezom. Svjedoci smo ograničenih dijaloga u (civilima nepoznatom) vojnom žargonu, vidimo i osjetimo znoj, koji se cijedi sa lica (makar je bio mjesec studeni) vojnika, žedni smo…i onda odjednom, kreće hard rokanje/hevy metal i sav pakao pucačine, od strane većinom nevidljivog neprijatelja.
Ono što će obožavatelji ovog (pod)žanra cijeniti su neprekinute scene teške pucačine i pojava raznih oružja. Kad smo u škripcu, onda zovemo zračnu podršku, ali ne da bi neki F- 15/16/18 neselektivno bombardirao cijeli kvart, već se avioni zovu samo da bi izveli – show of force – brišući let iznad krovova kuća, kako bi, barem na trenutak, otjerali pripadnike Al Qaede…i podigli prašinu, kao u pravoj pustinjskoj oluji.
U dva navrata i poznata oklopna vozila (proizvođača BAE Systems) M2 Bradley dolaze u pomoć (ovdje ih imitiraju britanska oklopna vozila FV432, koja su okićena da izgledaju kao Bradley-ji) , kako bi evakuirali ranjene i rasteretili mikro-svemir obrambenog položaja pomoću svojih M242 Bushmaster topova od 25mm, koji cijepaju po etažama kuće, jer neprijatelj je odavno probio perimetar te se nalazi doslovno – na balkonu.
Dapače, budući da je jedan „Bradley“ uništen, a ranjenici nisu evakuirani, naši vojnici ponovno traže evakuaciju tim oklopnim vozilima (sigurna zona je bila udaljena tek 300-400 m od one kuće u kojoj su zaglavili vojnici), koja im je prvotno odbijena, jer ju treba odobriti netko nadređen, ali se u jeku borbe, ponekad može i imitirati nečiji glas i naredba, jer ne glume samo glumci u filmovima. Naprotiv, glume i stvarni ljudi na terenu, kako bi spasili svoje i živote svojih suboraca. Nema tu ničeg lažnog.
Zašto?
Foto: A24
Ponavljamo, „Warfare“ je (za većinu kritike i publike) dosta učinkovito prikazao ono što nazivamo – boots on the ground te poštuje vojnički kodeks (časti i posvete). Imena pravih članova SEAL tima su u filmu promijenjena, kako bi se zaštitio njihov identitet, jer neki još uvijek služe u vojsci ili su radije ostali anonimni. Jedina imena koja nisu promijenjena u filmu su: Ray Mendoza i Elliott Miller.
Mendoza je ostao (više – manje) čitav, dok snajperist Eliot Miller nažalost nije (u jednom komadu), ali se vojnički i dalje drži. Mendoza je ovom žestokom pucačinom zapravo napravio terapiju za svoje suborce, ili za bilo kojeg vojnika koji je prošao ono što su oni prošli. Ranjeni Miller se ništa nije sjećao, nakon što je teško ranjen pa je njegov brother in arms, doslovno odlučio snimiti film za njega i sve one koji ne znaju (ili se više ne sjećaju) što je bilo. Koliko god zvučalo kontradiktorno ili čudno – ovaj ratni film je ljubavno pismo ili posveta suborcima.
Dakle, „Warfare“ je film koji su veterani napravili za veterane. Radi se o terapiji liječenja PTSP-a, koja, u ovom slučaju, traje oko sat i pol. Umjesto ležanja na kauču i pričanja o demonima i traumama, koji nas p(r)ogone, snimljen je film, koji nije propagandno smeće i koji ne prikazuje artificijelni i toksični maskulinitet, koji nam emitiraju new age influenceri i populisti te uz kojeg rastu nove generacije.
Sve nabrojano je jedan dio odgovora na univerzalno pitanje – zašto (ovakvi filmovi?) Zato da pokažemo brigu o veteranima, zato da se oni sami (barem djelomično) izliječe ili olakšaju, da ne budu isključeni, da ih pokušamo razumjeti mi, kojima su najveći problemi u danu – što jesti, koji film ili tekmu pogledati, koga kritizirati, itd.. Život nije „Netflix i nogomet“, koliko god nam algoritmi to pokušavali prodati.
Druga strana medalje, pitanja zašto, se odnosi i na civilne žrtve u ratovima. Naime, Garland & Mendoza nam u dva – tri navrata prikazuju tužnu sudbinu iračkih civila, tj. obitelji, čija kuća je privremeno izvlaštena, a oni su privremeno zarobljeni. Civili se pitaju zašto (Why?) se ovo njima događa, a mladi vojnici im na to, ni na kraju filma – ne znaju odgovoriti.
Zašto nam/vam se nešto događa? – pa zbog diktatora. Naime, kao što je rekao gubavi kralj Jeruzalema Baldwin IV (iza željezne maske je bio Edward Norton), u legendarnom filmu Ridleyja Scotta (koji se više puta filmski angažirao oko Bliskog istoka) – Kingdom of Heaven:
„When you stand before God, you cannot say „But I was told by others to do thus,“ or that virtue was not convenient at the time. This will not suffice. Remember that.“
Na neki način pametni i dobri kršćanski kralj (iako bolje da religija bude osobna stvar i također no kings) je rekao svima nama da ne smijemo mirno promatrati svijet oko nas (tražeći Netflix i nogomet), dok se događaju tektonske promjene, koje prijete svima, jer vrlina kao nije (bila) na cijeni i bolje da se ne talasa. Drugim riječima, civili su nastradali (i od naših i od njihovih), jer se prvotno nisu htjeli miješati, odnosno, jer je možda pod Saddamom sve bilo stabilno.
Boots on the ground filmovi i nisu tu da bi dali takve odgovore, jer to je često na nama – publici. Onaj dio publike i čitatelja, koji je izdržao i sa razumijevanjem sve pročitao, nije nimalo neutralan prema ovom žanru, a ostali će papagajski ponavljati what about ili propagandno smeće. Mi smo obavili svoju dužnost, a oni svoju…i poslije se mirno vraćamo u svoje rovove. A ako zatreba, znate gdje ćete naći, onu našu felu – tamo gdje je krv i dim.
****
Kad raziđe se dim,
kad ode u nebesa,
sagradit ćemo grad…
sa tisuću adresa.
Kad raziđe se dim,
kad nestane k’o pjena,
sagradit ćemo grad…
grad za sva vremena.
Na stihove legendarnog Arsena Dedića, pjesmu „Kad raziđe se dim“, pjevao je legendarni Vice Vukov. Radi se o jednoj zaboravljenoj domoljubnoj pjesmi, koja nije hard-core, niti se pjeva na zabavama, a koja je također, inkluzivna i poziva na (zajednički) život (bez rovova!) i građenje. Dobar je duo Dedić/Vukov (naizgled različit, a svejedno – naš), kao što je dobar i duo Garland/Mendoza. Krvare, probijaju se kroz fosforni dim i jauke te provode kolektivnu terapiju za sve koji osjete tu frekvenciju. Nakon što su nešto srušili, ili su sami bili srušeni, svejedno su pokušali to nešto i obnoviti.
Hvala Vam na pažnji.
OCJENA: 7.5 (a za posebne fanove, vjerojatno može i teška 8ica)
*Tekstovi na ovom portalu nisu pisani pomoću umjetne inteligencije (a Vi to osjetite i zato se vraćate…po još filmskih posveta)
