REDATELJ: Dragan Bjelogrlić
GLAVNE ULOGE: Radivoje Bukvić, Miki Manojlović, Dragan Bjelogrlić, Alexis Manenti
TRAJANJE: 120 minuta
“Možda smo u zabludi. I Vi i ja..” – Dragoslav Popović
Iako je još u djetinjstvu i mladim godinama stekao glumačko ime i popularnost u bivšoj državi (“Boško Buha”, serija “Bolji život”), Dragan Bjelogrlić se posljednjih godina nametnuo kao vodeći hitmaker u Srbiji posredno i u državama nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Bjelogrlić je, u različitim ulogama (autor, glumac, producent ili više funkcija) sudjelovao u “Montevideu”, “Senkama nad Balkanom”, “Vratiće se rode”, “Tomi”, “Južnom vetru”.…) serijama i filmovima koji su imali ogromnu gledanost i, većinom, osvojili publiku. U više je navrata Bjelogrlić naglasio kako se i dalje osjeća Jugoslavenom odnosno kako sve države nastale krvavim raspadom Jugoslavije smatra, na neki način, svojim domom. Nostalgija za prošlim vremenima kod Bjelogrlića se može pročitati i kroz teme filmova i serija koje je stvorio – niz nastavlja i novi autorov projekt. Film pod naslovom “Čuvari formule”.
“Čuvari formule” neispričana je priča inspirirana stvarnim događajima opisanim u knjizi “Slučaj Vinča” Gorana Milašinovića. Film kombinira stvarne (manje) i fiktivne (više) događaje – radnja počinje 1958. godine u Vinči (da, onoj Vinči koju spominje Ilija Čvorović u “Balkanskom špijunu”) koja je sjedište Nuklearnog instituta totalitarnog, komunističkog režima Jugoslavije. Vladajući su komunistički krugovi namjeravali (?) stvoriti nuklearnu bombu kako bi ojačali poziciju u polariziranom svijetu. Tijekom radnog dana u Vinči stvari izmaknu kontroli – nekoliko znanstvenika ozračeno je i od tog trenutka počinje utrka s vremenom. Utrka za njihove živote koja se događa daleko od Vinče. U Parizu, gradu svjetla….
Dolazak znanstvenika u Pariz na liječenje zapravo je potez očajnika odnosno spašavanje grupe mladih ljudi od izvjesne smrti koja bi mogla brzo nastupiti. Dolazak u Pariz je brz (dva dana nakon nesreće) posebno kada se uzmu u obzir povijesne okolnosti odnosno vrijeme u kojem se nesreća dogodila. Od trenutka dolaska u Pariz radnja se odvija u dva razdoblja – prvi prikazuje liječenje dok se drugi vraća u prošlost gdje objašnjava okolnosti nesreće…
Stradali znanstvenici su predvođeni profesorom i voditeljem nuklearnog programa u Vinči – Dragoslav Popović je glavne figura čitavog projekta. Tijekom prikaza događaja koji objašnjavaju događaje uoči nesreće (i nesreću samu koja je pravi trilerski dio filma), redatelj uspostavlja niz odnosa između protagonista. U većini slučajeva jedan od njih je upravo voditelj i profesor Popović – takav pristup u početku izgleda pretjeran (većina je protagonista ipak u drugom planu) no kako minute filma odmiču tako se guranje profesora Popovića u prvi plan čini sve više opravdanim jer on je ključna figura filma na više razina.
Foto: Screenshot
Spomenuti odnosi između protagonista neujednačeni su – neki su više, neki manje zanimljivi, ali niti jedan od njih nije promašen ili nepotreban. Najzanimljiviji je onaj između Popovića i francuskog doktora (koji odbija zvati se doktorom) Matheom (Mathe je prvi izveo presađivanje koštane srži – upravo su ozračeni znanstvenici iz tadašnje Jugoslavije bili njegovi pacijenti). Oni su slični, ali i različiti – iako u trenucima njihovog susreta žive u dva svijeta različita (jedan u komunističkom, totalitarnom režimu – drugi u demokratskoj Francuskoj) imaju zajedničku prošlost, ali sadašnjost i razmišljanja o budućnosti su dijametralno suprotna. No, sudbina je ponekad nepredvidiva i zna se poigrati ljudskim životima…
Osim odnosa između protagonista, redatelj je uspio oživjeti duh vremena u kojem se odvija radnja – ne samo kostimografijom i scenografijom već i političko-sigurnosnom situacijom u Europi i svijetu. Dolazak ozračenih jugoslavenskih znanstvenika na liječenje u Francusku nije samo zdravstveno pitanje već je riječ o političkom i sigurnosnom događaju od najveće važnosti. Vrijeme je Hladnog rata i, bez obzira što je Jugoslavija nesvrstana, glasine o razvoju nuklearnog oružja u komunističkoj zemlji znak su za uzbunu. Zapravo, jedan veliki je rat završio i drugi traje – ali bez oružja, obavještajnim igrama i naoružavanjem. Niz je detalja kojima redatelj komentira stanje u Europi i svijetu no najsnažniji je onaj u kojem Bjelogrlić raskrinkava kako je za nesreću (iako postoji ime i prezime krivca) zapravo kriv komunistički režim koji u filmu ima ljudski oblik u liku Aleksandra Rankovića, dugogodišnjeg šefa tajne policije Jugoslavije. Nesreći je uzrok upravo jugoslavenski režim koji traži rezultate i ne želi slušati isprike. Neuspjeh može imati kobne posljedice – liječenje u Parizu također je rezultat aktivnosti tajne policije i Rankovića. Ne, nema ljudskosti i empatije već potreba režima za onim što znanstvenici mogu stvoriti. Rezultat je važan, ljudi su u drugom planu.
Ipak, upravo je humanost i empatija ključ filma – nepoznati će Francuzi pristati na transplataciju koštane srži unatoč činjenici kako je zahvat opasan i može izazvati smrtne posljedice. U bolnici nema komunista i kapitalista (dakle, ideoloških neprijatelja) već je sve podređeno odnosu pacijentima odnosno bolesnima i onima koji mogu i žele pomoći. U nekim će scenama Bjelogrlić plesati na rubu patetike, ali najvažnije scene liječenja i ples ozračenih između života i smrti potresne su, direktne i vrlo uvjerljivo snimljene.
Glumačku ekipu predvode Radivoje Bukvić u ulozi prvog čovjeka istraživanja u Vinči (Bukvić je poznat i ljubiteljima serija – interpretira glavnog protagonista serije Besa ) te odmjereni i hladni Alexis Manti u ulozi doktora Mathea. Oni su i najistaknutiji protagonisti filma – članovi glumačke ekipe su i Miki Manojlović te sam Bjelogrlić u ulozi Rankovića.
Prikaz posljedica zračenja kojem je izložena ekipa znanstvenika iz Vinče zapravo je i redateljev komentar na sve češća zveckanje i spominjanje nuklearnog oružja. Iako je okidač radnje filma “Čuvari formule” nuklearni program i moguće stvaranje (mada nikad dokazano) nuklearnog oružja u bivšoj državi novi film redatelja Dragana Bjelogrlića prije svega je film o empatiji i pomoći drugom ljudskom biću bez obzira na ideološke i svjetonazorske razlike (u manjoj mjeri redatelj se bavi i razotkrivanjem komunističkog režima). Potresna, emotivna i dirljiva (ponekad i pretjerano dirljiva) priča o znanstvenicima i ljudima koji su spremni pomoći iako one kojima pomažu nikada prije nisu sreli. Da, Dragan Bjelogrlić je ponovo uspio….
