REDATELJ: James Mangold
GLAVNE ULOGE: Joaquin Phoenix, Reese Whiterspoon, Robert Patrick, Ginnifer Goodwin, Dan John Miller
TRAJANJE: 136 minuta
NAZIV ORIGINALA: Walk the Line
GODINA PROIZVODNJE: 2005
Svaki umjetnik dijete je osobnih demona. Ta destrukcija koja drži um u okovima izlazi kao predivna kreacija u umjetnikovim djelima bilo da je riječ o slikaru, piscu, glazbeniku. Umjetnost je kompleksna, ona je najintimniji produkt i iskaz umjetnika, a svaki pojedinac shvaća je onako kakav je on sam. To je ljepota umjetnosti jer ne poznaje granice, jezike, kulture već je ostavljena u nasljeđe svakom djetetu svijeta, a opet osobna je i intimna. Većina umjetnika dolazi iz nefunkcionalnih sredina, nešto je mučilo njihove mlade duše dok su još bili anonimni, a kad odrastu ista ta vatra koja ih ne nekoć pekla postaje njihovo gorivo za stvaranje, a naposljetku i za život jer život jest stvaranje, a nikako destrukcija. Iz takve jedne učmale, nesređene i nesretne sredine potekao je i Johnny Cash. S takvim je razmišljanjem živio čitav svoj „život na rubu“ točno onakav kakav je i naslov biografskog filma Jamesa Mangolda o liku i djelu ovog velikog umjetnika. Godine 2005., „Hod po rubu“ (Walk the Line) nakitio je niz oscarovskih nominacija, a zakačio je i mene toliko da ga gledam i godinama kasnije. Sazrijeva fino, kao i ja pa ga sad gledam i nekim novim parom očiju.
“Hod po rubu” dijeli s nama, gledateljima težinu postojanja, priču o djetinjstvu Casha (u interpretaciji Joaquina Phoenixa, koji i sam nosi traume iz mladosti) tešku i krvavu. Dječji život njegovog brata koji se gasi pred našim očima ugasio je i Casha desetljećima kasnije. Bratovu smrt Cash nosi kao emocionalnu prtljagu kroz život, krivi sebe i eskapizam nalazi u lakim i težim drogama, notama, alkoholu i ženama kojima ne zna ni ime. To je njegov mehanizam preživljavanja koji pratimo dok se druži i putuje u uskim automobilima na gaže s drugim velikanima tog vremena. Povijest je lako pratiti u “Hodu po rubu” jer su tu mogu vidjeti i Elvis Presley i Jerry Lee Lewis i jedna mala slatka June Carter u kojoj je mnogo više od 160ak centimetara i plave kose (vječno mlađahna, razigrana i plava Reese Whiterspoon).
Nakon bijega od doma, braka u mladim godinama i pokušaja da napravi nešto od sebe, Johnny u jednom trenutku hrabrosti pokuša snimiti demo ploču. Gospel kojeg izvodi nije vrijedan pažnje i divljenja nekog bitnog tipa u izdavačkoj kući koji ga pita: “Udario te kamion i ležiš negdje u jarku, umireš, imaš 3 minute da otpjevaš jednu pjesmu, jednu koja će reći Bogu što misliš o svom vremenu na Zemlji i ti mi kažeš da bi otpjevao tu koju istu Jimmy Daviesovu pjesmu koju smo čuli već milijun puta na radiju, o unutarnjem miru? Ili bi otpjevao nešto drugačije, nešto stvarno, nešto što ti osjećaš? Jer kažem ti odmah sad, to su pjesme koje ljudi žele čuti.“
I tada, destruktivnoj kritici zahvaljujući, počinju taktovi pjesme Folsom Prison Blues koja nadasve i zvuči kao duša prosuta u notama za uši slušatelja.
Supruga nije oduševljena novim hobijem, ali Johnnyju ide sve bolje, snima ploču i putuje na turneje. Dok se na turnejama pronalazi na sve moguće klišeje u koje pjevači ulaze u njegov život ulazi i June.
Foto: Screenshot
Njegovoj mračnoj pojavi ona je sušta suprotnost. Vesela, malena, slatka i neodoljiva iako i sama u borbi s osobnim demonima i kompleksima koje vješto skriva i pokazuje ih samo njemu jer s vremenom postaju bliski i razvijaju nježno prijateljstvo. Često pijani Cash pokušava i nešto više, ali ga June, desetljećima prije epidemioloških mjera, drži na sigurnoj distanci dok je on pokušava uhvatiti između brakova. Ima tu i dobronamjernih kršćana koji joj nepitani dobacuju da razvod nije baš s Božje strane tako da film vjerno dočarava društvenu realnost u kršćanskoj zajednici tadašnjeg vremena koja se kosi s realnošću kojom žive zvijezde tog istog vremena (Jerry Lee Lewis vuče biblijsku paralelu s Adamom, Evom i jabukom konstatirajući da će svi iz auta ravno u pakao.)
Naravno, Cash i June odu i na zajedničku turneju, njihova kemija doslovno pršti iz ekrana, njegova žena je nadasve svjesna i nezadovoljna, a on pogubljen pokušavajući držati kako- tako konce u svom kaotičnom životu.
Kad ode na odvikavanje od droge proganjaju ga slike njegovog preminulog brata, a proždire ga i osjećaj krivnje, manje vrijednosti i vječnog dokazivanja svom ocu (koji mu jednom i kaže da je Bog uzeo pogrešnog brata). Nije se teško smilovati nad slomljenim duhom Johnnyja Casha.
“Hod po rubu” savršeno maze i podpaljuju note Cashovih hitova koje su, vrijedno je spomenuti, sami izvodili Phoenix i Whiterspoon. James Mangold više se fokusira na njega kao čovjeka, oca, supruga, građanina, sina, ovisnika, a ne samo na njega kao umjetnika i njegovu glazbu. To je dobitna formula filma jer se njegov glazbeni put nameće kao logičan zaključak njegovog kaotičnog života u vrtlogu traume i ovisnosti. June je savršeno portretirana kao za njega jedina stabilna figura u tom kaosu zbog čega se i veže za nju, prosi je nemilo pijan i uvjeren je da je ona rješenje njegove tame.
Kroz tamu, padanje na dno, ponovno rađanje, oprost i nenadmašnu glazbenu pozadinu James Mangold servira poslasticu za sve obožavatelja lika i djela Johnnya Casha, a i drame jer otpočetka navijate za njega, vidite njegovu ranjivost i radujete se kad se napokon sredi u svom tom ludilu. Uz film “Ray” godinu ranije, “Hod po rubu” jedan je od mojih najdražih glazbenih biografskih filmova jer drži za ekranom i nekoga tko nije upoznat s pričom ili glazbom Johnnya Casha (iako je velika tendencija postajanja obožavatelja nakon gledanja).
U pozadini cijele priče je ljubavna priča između njega i June, njihove karijere koje se isprepliću s privatnim životima i njihova strast koja ih motivira za glazbeno stvaranje i godine u kojima pokušavaju pronaći idealan trenutak da se spoje. Nakon toga sve je povijest.
Cash je jednom rekao da je za njega vizija raja sjediti ujutro s June i piti kavu. Nakon svega vjerujem mu.
Tekst napisala: Donna Dodig
Odgovori