Naslovnica Aktualno RECENZIJA: SMRT NA NILU – ljudi ubijaju zbog ljubavi

RECENZIJA: SMRT NA NILU – ljudi ubijaju zbog ljubavi

1168
0
Foto: 20th Century Studios

REDATELJ: Kenneth Branagh

GLAVNE ULOGE: Gal Gadot, Tom Bateman, Annette Bening, Kenneth Branagh

TRAJANJE: 127 minuta

NAZIV ORIGINALA: Death on the Nile

 

Kad imaš novca nitko ti nije pravi prijatelj.” – Linnet Ridgeway

 

Godine 2017. Hollywood je (ponovo) posegnuo za ekranizacijom (zapravo, možda je preciznije napisati prilagodba ili su filmovi inspirirani) kriminalističkih priča Agathe Christie. Kenneth Branagh režirao je i preuzeo glavnu ulogu (Hercule Poirot) u filmu Ubojstvo u Orient Expressu . Jaka glumačka ekipa (Judi Dench, Willem Defoe, Penelope Cruz, Michelle Pfeiffer, Johnny Depp, Olivia Colman…) oživjela je interes za kriminalističke priče britanske spisateljice – kraj filma je sugerirao ekranizaciju nove, također vrlo popularne priče (“Smrt na Nilu”), ali za konačnu potvrdu trebalo je pričekati rezultate na svjetskim kino blagajnama. Zarada filma višestruko je nadmašila uloženo (budžet oko 55 milijuna, zarada veća od 350 milijuna) i “Smrt na Nilu” krenuo je u realizaciju…

Premijera filma trebala se dogoditi prije otprilike dvije godine – višestruke odgode donijele su dodatne troškove. Neko vrijeme kružile su, istina neslužbene, glasine kako će “Smrt na Nilu” sletjeti na neki streaming servis i zaobići kino dvorane. Ipak, to se nije dogodilo i Hercule Poirot je ponovo u akciji…

Puno je minuta filma posvećeno detektivu Hercule Poirotu. Ovdje nije riječ isključivo o otkrivanju ubojice već Branagh pokušava slavnog i popularnog detektiva učiniti emocionalno ranjivim i tako u potpunosti razotkriti Poirota i približiti ga gledatelju. Prikazati Poirota kao čovjeka s vrlinama (za koje znamo), ali i manama odnosno čovjeka kojeg progone demoni prošlosti. Takav pristup  počinje zanimljivo – godine 1914. Poirot je vojnik negdje u Belgiji. Njegov plan osvajanja mosta uspijeva, ali ubrzo nakon akcije većina njegovih suboraca gubi živote. Ranjeni Poirot završava u bolnici – događaj koji ostavlja ožiljke na njegovom tijelu – ubrzo nakon toga saznajemo i tko je ostavio ožiljke na njegovoj duši…

Prvi dio razotkrivanja nije loše zamišljen i realiziran – uvijek poslu posvećeni detektiv dobio je emotivnu stranu. Međutim, nakon što se film ukrcava na brod (godina je 1937) stvari više ne izgledaju toliko intrigantno i zanimljivo – veliki istražitelj postaje neuspjeli zaštitnik, detektiv koji obavlja špijuniranje zaljubljenog mladog para (unajmljen od majke koja je morala provjeriti s kim se sin druži) i egoist. Emotivno razotkrivanje Poirota uspjelo je tek u uvodnim trenucima filma – sve nakon toga je pretjerivanje i, na neki način, umanjivanje istraživačke genijalnosti i inteligencije slavnog detektiva.

 

Photo by Rob Youngson. © 2020 Twentieth Century Studios.

“Smrt na Nilu” sadrži previše minuta – prije svega to se odnosi na prvi dio filma u kojem je Branagh redatelj puno vremena potrošio na kadrove Egipte i suncem okupanog Nila. Vizuali izgledaju spektakularno – kostimografija i scenografija su raskošne i atraktivne. Redatelj će posvetiti puno pažnje glazbi odnosno bluesu koji je glazbena pratnja događajima u filmu. Prikazane su zabave protagonista (bogatih kao što je Linnet Ridgeway). Vizualne atrakcije, glazba, raskoš…no, što je sa zločinima, istragom i demonstracijom detektivske moći Herculea Poirota?

Nakon što se zaigrao s kostimima i raskošnim prikazima Egipta, redatelj je shvatio da bi se trebalo vratiti najvažnijim detaljima priča. Ubojstvima i pronalaženjem krivca. Prvo se ubojstvo događa (otprilike) sat vremena nakon početak filma i nakon toga kreće istraga, nova ubojstva i rasplet, pronalaženje krivca. Taj drugi, kriminalistički, dio filma zbrzan je, bez velikih tenzija i napetosti. Otkrivanje ubojice je rutinski odrađeno, nema velikih misterija niti je razotkrivanje misterij pretjerano uzbudljivo. U skladu s cjelinom, Poirot otkriva ubojicu sa suzom u oku – detektiv ne izgleda intelektualno nadmoćno već umorno i potrošeno. Možda će biti gledatelja kojima je ovakav prikaz Poirota zanimljiv, ali za pisca ovih redaka stvari izgledaju promašeno (znatno neuvjerljivije nego u prethodnom Branagh/Poirot filmu).

Zanimljivu je glumačku ekipu okupio “Smrt na Nilu” – Gal Gadot blista u ulozi bezobrazno bogate Linnet Ridgeway i najavljuje ulogu Kleopatre u istoimenom filmu kojeg bi mogli gledati krajem iduće godine (točan datum premijere je nepoznat). Zanimljiva je i Sophie Okonedo kao pjevačica Salome Otterbourne (također i Poirotova tiha patnja…). Izbor glumačke ekipe kao i portretiranje likova zadovoljili su nove trendove Hollywooda tako da “Smrt na Nilu”, u većoj ili manjoj mjeri, tematizira rasizam, feminizam, homoseksualnost…. Iako svi protagonisti filma govore engleskim jezikom većina od njih ima neki svoj naglasak – i dok naglasak nekim likovima odgovara kod nekih je bolno iritantan.

U posljednjoj sceni filma Poirot sjedi sam – mjesto radnje je klub u kojem pjeva Salome. Zamišljen i pomalo odsutan (ali i obrijan) izraz njegovog lica posljednje je što se može vidjeti u novoj verziji “Smrti na Nilu”. I baš kao Poirot gledatelj (čitaj: pisac ovih redaka) zamišljen izlazi iz kino dvorane s nostalgičnim pitanjima – “Što je ostalo od slavnog detektiva kojeg pamtim(o)?”. “Gdje su nestali Poirotova ekscentričnost, šarm i napetost koja je prisutna dok briljantni detektivski um rješava, naizgled, nerješive zločine?” Odgovor na spomenuta pitanja kada je o filmu Kennetha Branagha riječ? Malo, vrlo malo, gotovo ništa….

 

OCJENA: 4

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime