Naslovnica Aktualno RECENZIJA: MOONFALL – I see the bad moon rising, i see trouble...

RECENZIJA: MOONFALL – I see the bad moon rising, i see trouble on the way…

1247
0
Foto: Lionsgate

REDATELJ: Roland Emmerich

GLAVNE ULOGE: Halle Berry, Patrick Wilson, John Bradley, Michael Pena

TRAJANJE: 130 minuta

 

“Nismo spremni za ovo.”  – Jocinda Flower 

 

Ako bi tražili redateljski zaštitni znak njemačkog filmaša Rolanda Emmericha onda je to višestruko i efikasno uništavanje jedinog nam planeta (koja, naravno, imaju sretan završetak – osim za nekoliko protagonista i milijune stradalih koje ne vidimo u njegovim filmovima). Početak destrukcije bio je, danas davne, 1996. godine kada je premijerno prikazan “Dan nezavisnosti“. Riječ o jednom od najvažnijih i najpopularnijih redateljevih filmova u kojem Zemlju napadaju vanzemaljci. Svijet su spasili, a tko drugi, nego pripadnici američke vojske i američki znanstvenici. Unatoč prekomjernoj patetici i domoljubnom zanosu “Dan nezavisnosti” bio je i ostao zabavan film s puno akcije i humora. S istim ili sličnim ambicijama vanzemaljci se vraćaju u Novoj prijetnji , ali nastavak gledateljima nije donio previše zabave. Nakon “Dana nezavisnosti” (onog prvog) Emmerich je ubrzao klimatske promjene (godina je 2004) i smrznuo jedini nam planet. “Dan poslije sutra” prikaz je Zemlje nakon novog ledenog doba. Zanimljivosti radi, vrijedi spomenuti kako u filmu nastupa mlađahni Jake Gyllenhaal. Nakon smrzavanja uslijedio je – smak svijeta. Prema kalendaru Maja godine 2012 (takav je i naslov filma) trebala se dogoditi apokalipsa (ona se u stvarnosti nije dogodila, ali na filmu jest) – Emmerich je uranio (film je snimljen 2009), ali sve je ostalo isto.  Razbacivanje i pretjerivanje u efektima svih vrsta, tanka priča i klišeizirani likovi (izuzetak je zabavni i nekonvencionalni Charlie Frost u interpretaciji Woodyja Harrelsonaobilježili su “2012” čak i više nego navedene apokaliptične filmove directed by Roland Emmerich.

Bez obzira na sve Emmerich i dalje ne odustaje – Zemlja i čovječanstvo ponovo je u opasnosti u njegovom novom filmu naslovljenom kao “Moonfall“.

Početak filma vraća nas u 2011. godinu – rutinska NASA misija pretvara su incident koji će jednom od astronauta uništiti život. Alan, jedan od astronauta životom je platio napad neidentificirane svemirske anomalije, ali kao krivac je označen Brian Harper. NASA, nakon povratka na Zemlju, ne vjeruje (ili ne želi vjerovati, jer naslućuje pravu istinu – teško je reći) njegovom objašnjenju i postojanju anomalije te proglašava ljudsku pogrešku odnosno Harpera odgovornim za smrt kolege (tijekom incidenta prisutna je bila i Jocinda “Jo” Flower, ali se onesvijestila i nije vidjela Alanovu smrt. Deset godina kasnije Mjesec izlazi iz svoje orbite što uzrokuje posljedice na Zemlji – početak događaja koji prijete uništenju Zemlje i čovječanstva. Harper, bez posla, razveden i na rubu bankrota, konačno će dokazati istinitost svoje priče i postaje dio odabranih koji bi trebali spasiti jedini nam planet…

Nakon što je potrošio ledeno doba, kalendar Maja i, djelomično, vanzemaljce (njima se Emmerich vratio u “Moonfallu) redatelj se pozabavio Mjesecom. Više nego ikada Emmerich se bavi teorijama zavjere (što se stvarno dogodilo tijekom misije “Apolla” 11 i porijeklom ljudske vrste) i izbacuje Mjesec iz orbite kako bi započeo priču. S obzirom na aktualne trenutke u kojima živimo gdje smo izloženi mnogim teorijama zavjere može se reći kako je Emmerich aktualan, ali priča je, u trenucima, bolno kaotična i neuvjerljiva. Emmerich ne želi (možda i ne, možda i neće) razumljivije složiti priču – radnja filma je ionako podređena destrukciji, efektima svih vrsta kao i akciji. Efektima koji su prenaglašeni, često i neuvjerljivi – posljedica neuvjerljivosti specijalnih efekata je i prikaz rušenja jedinog nam planeta koje izgleda poput loše napravljenog crtanog filma.

 

Foto: Lionsgate

Glumačka ekipa? Ako izuzmemo Johna Bradleyja (Samwell Tarly iz “Igre prijestolja”) kao slučajnog junaka koji ponavlja ono što se moglo vidjeti u prethodnim Emmerichovim filmovima (pojedinac se žrtvuje za zajednicu) ostali članovi izgledaju kao da im je neugodno što nastupaju u filmu. Kemija između Halle Berry i Patricka Wilsona ne postoji dok je Michael Pena u filmu potpuno nefunkcionalan – njegovo pojavljivanje je zapravo stvar etničke ravnoteže glumaca u filmu. Interakcija između likova je grozna, postupci likova nelogični – treba spomenuti pojavljivanje veterana Donalda Sutherlanda čija je uloga slična onoj iz filma “JFK”.

U redu, hajdemo smanjiti očekivanja – nećemo od filmova poput “Moonfalla” očekivati serioznu priču ili velike glumačke izvedbe. Možda film ima onaj zabavni x faktor koji je imao “Dan nezavisnosti ” (nokautirani vanzemaljac, Randy Quaid i njegova osveta…). Ne, pomoći nema – “Moonfall” je bolno neduhovit (iako se trudi nasmijati gledatelja)….

“Moonfall” je filmski Frankenstein – u njemu se mogu pronaći, u većoj ili manjoj mjeri, veliki broj poznatih i uspješnih filmova. Uz spomenuti “JFK” tu su tragovi “2001: Odiseje”, “Matrixa”, “Armagedona”, “Žestokog udara”, “Gravitacije” i mnogih, mnogih drugih. Najzabavniji trenuci filma za gledatelja – pogađati gdje su vidjeli sličnu scenu ili protagonista….

Iako je filmska 2022. godina još uvijek mlada može se reći kako je “Moonfall” ozbiljan kandidat za najlošije kino iskustvo godine. Film kaotične priče, prekomjerne patetike, ledenih glumačkih izvedbi i histeričnih efekata pravi je izazov za gledatelja. Nije jednostavno dočekati posljednje sekunde i odjavu filma….

 

OCJENA: 2 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime