Naslovnica Filmovi AUGUST 32nd ON EARTH + VRTLOG = NAŠA MAJKA : melodramska trilogija...

AUGUST 32nd ON EARTH + VRTLOG = NAŠA MAJKA : melodramska trilogija Denisa Villeneuvea

476
0
Foto: Screenshot

Kažu kako umjetnik najbolje otkriva sebe u svom prvijencu. Nije važno je li u pitanju film, glazba, književnost ili nešto četvrto. Razlog je i više nego li jednostavan. Prije svega jer svaki umjetnik polazi od sebe i stvara nešto iz onoga što mu je poznato, iz onoga što mu se sviđa i sl. Naravno, kada maknemo u stranu ovu poprilično romantičarsku postavku u svijetu postoje ljubavna pisma koja nam, poput kakve posesivne djevojke ili muškarca, svakog ubogog mjeseca šalju omiljene tehnološko – energetske kompanije, a samo zloguki ljudi nadijevaju im ime – računi. Kako Vrag nikada ne dolazi sam; tu je i organ koji se sramežljivo skriva iza pupka nas uspravnih majmuna, a isti konstantno želi biti relativno pun. Ugodna praznina stran mu je pojam i točka pregovora koja se ne prelazi. E, kud’ će suza nek’ na oko, zar ne? U takvoj konstelaciji mnogo umjetnika prihvati posao iz nadasve praktičnih razloga. Negdje naprosto treba početi čime se pobija ona prvospomenuta ružičasta stvarnost. Jedan od takvih je Denis Villeneuve. 1996. godine snimio je, s još petero redatelja, izvrsnu crno-bijelu, redateljski indiferentnu, dramediju – Cosmos – potpisujući njen segment Le Technétium.

 

Parafraziram; odgajale su me i odrastao sam uz inteligente i snažne žene (majka i baka) te sam upravo zbog toga razvio divljenje i neopisivo (straho)poštovanje prema njima. To je nešto što me obilježilo kao čovjeka i još me obilježava. Ovako je u jednom od bezbrojnih razgovora Denis opisao svoj najznačajniji utjecaj na privatni život koji će se kasnije pretočiti i na njegovo filmsko stvaralaštvo. U tom kontekstu Denis je u punom, umjetničkom smislu, zaživio (tek) u svom prvom samostalnom filmu – August 32nd on Earth. Zašto? Ženski, feministički element trademark je, na ovaj ili onaj način, svih njegovih filmova – što više razlikuje ženu od muškarca nego li, grubo rečeno, sposobnost trudnoće. Prikazujući Simoninu želju za oplodnjom od strane prijatelja u slanoj pustinji Denis na jedan simboličan način prikazuje taj čin kao pročišćenje u smislu pustinje kao arhetipskog mjesta pročišćenja i kušnje (npr. velikoj većini je poznata prispodoba o četrdeseterodnevnoj Kristovoj kušnji od strane Đavla upravo u pustinji), ali i neopisivo samotan, odnosno osoban u kontekstu pustinjske praznine. S obzirom na navedeno; možemo konstatirati kako ovim filmom Denis najavljuje sam sebe – kao što je, primjerice, Kubrick najavio sebe u Path of Glory – i teme kojima će se baviti, barem za sada, do recentnog filma Dina

 

Dennis Villeneuve/Foto: Paramount Pictures

Dvije godine nakon August 32nd on Earth snimio je Vrtlog koji će dodatno zacementirati obrasce iz prvospomenutog i širom otvoriti vrata još jednom njegovom znaku raspoznavanja – maestralan osjećaj za storytelling. Uz navedeno; možemo reći kako je upravo s Maelströmom najavio svoj magnum opus iz 2010. godine Incendies, odnosno kako August 32nd on Earth i Maelström u zbiru daju Incendies, no o tom nešto kasnije. Vratimo se Maelströmu… Zanimljivo je to što je u potonjem i Augustu’ pokretač radnje automobilska nesreća, no razlika je u tome što u Maelströmu ženski element odlazi u drugu krajnost i obilježen je, uz ostale nedaće, pobačajima, odnosno odbijanjem začeća (istaknuti prezervativi i sl.) čime ova dva filma tvore jednu kovanicu s dvije strane. Vezano za Maelström valja istaknuti i nadnaravni element u vidu ribe na samrti koja igra ulogu naratora. Ona je važna pošto se radi o nadnaravnom, odnosno simbolici koju će Denis u punom smislu prigrliti u svom filmu Enemy iz 2013. godine gdje će viktorijanski simbol za ženu – pauk – iskoristiti za prikaz, možda je bojazan preteška riječ pa ću reći, mušku nedoraslost u smislu vezivanja za ženu u smislu braka te samim time strepnje nad ulogom supruga i oca.

 

Denis je redatelj koji obožava arhetipe i simboliku te sav svoj fokus usmjerava na, između ostalog, vješt storytelling u kojem mu likovi, u pravilu, služe sam kao alat za realizaciju navedenog. U tom smislu Denis je tipičan primjerak mainstream, sjevernoameričkog redatelja za razliku od P. T. Andersona koji je prava avangarda na redateljskom holivudskom nebu, no to je sada već druga velika tema, pa ćemo ju ostaviti postrance. Tarantino je to jednom zgodom lijepo primijetio, parafraziram: „Hollywoodski, sjevernoamerički film, pričanje priča doveo je do savršenstva, no razvijanje likova nije u njegovom fokusu za razliku od europskog filma koji u velikoj mjeri njeguje likove i njihovo razvijanje. Ono što ima jedan, nema drugi.“ Naravno, postoje iznimke koje potvrđuju pravilo, no generalno gledajući Tarantino je u pravu.

 

Foto: Screenshot

Već u Augustu’ se vidjelo kako Denis teži prema „osebujnom“ pričanjem banalnih priča. Navedeno se nastavilo i biva dodatno naglašeno u Maelströmu te svoj vrhunac dobiva filmom Naša majka . Zašto banalno? Zašto što su sva tri spomenuta filma melodrame ukoliko „melodramski“ definiramo kao „lažna osjećajnost i deklamatorska patetika.“ Upravo zato što se ne usmjerava na likove i njihov dublji egzistencijalizam – a (po)često ih (po)stavlja u situacije veće od života – kao što to čini već spomenuti Anderson ova, kako sam je možebitno u potpunosti krivo doživio, lažna melodramska trilogija postaje „lažna“ i „deklamatorska“ u najpozitivnijem mogućem smislu. Razlog? Način na koji Denis priča priče je nešto očaravajuće. Navedeno je najbolje uprizoreno upravo u filmu Incendies, a može se vidjeti, primjerice, i u njegovom nastavku Blade Runnera .

O čemu se radi? Kod pripovijedanja Denis gledatelju daje dovoljno informacija da i nekoliko scena prije nego li će se nešto dogoditi shvati o čemu se radi čime emocionalno, da tako kažemo, dva puta napada gledatelja. Prvi puta osobnom maštom i isto takvim zaključkom, a drugi puta eksplicitno otkrivanjem istoga na ekranu. Ovo, koliko je meni poznato, ne radi niti jedan redatelj na ovako vješt i promišljen, kalkulantski način. Upravo je to jedan od glavnih razloga zašto je upravo Incendiens daleko najbolji Denisov film. Način na koji taj uradak emocionalno, poput kakvog nemilosrdnog mlinca za kavu, melje gledatelja je nešto jezovito i rijetko viđeno. U šali najozbiljnije moguće znam reći kako je taj film vrhunac španjolske sapunice pritom misleći ovo kao kompliment u punom smislu te riječi. Uz sve opisano, u ovom filmu u treću krajnost gurnut je i već toliko spominjati ženski element. Možemo ovako konstatirati; u Augustu’ postoji želja za rođenjem, u Maelströmu je nastoje zatomiti dok se u Incendiensu ona ostvari i biva prikazana u potpunosti izvitopereno i devijantno naslanjajući se na ono što će biti prikazano u filmu Neprijatelj. Ta želja prikazana je devijantno, ali s obzirom na sve navedeno o Denisu, ona, iako je u filmu tako prikazana, nije prljava već reflektira gotovo pa neprirodan strah muškarca pred činom novog života koji mu izgleda neopisivo stran te ga se u tom smislu, kao i svega što ne poznajemo, boji i doživljava devijantno jer mu nije svojstven i prirodan kao što je to ženi. Muškarci, kao što je i vidljivo kroz ova tri filma, ne znamo što bi s njome, ne znamo kako joj pristupiti pa u tom kolebanju se naprosto prepustimo i pružimo ruku ženi te pustimo da nas vodi. S obzirom na to kako navedena pozicija dolazi iz poštovanja prema suprotnom spolu ona prerasta u prekrasnu odu istom koja se mora iščitati između redaka ova tri uratka.

Za kraj, Denis je jedan od najvećih redatelja i filmskih umjetnika današnjice. Zašto? Najveći zato što je zanatski maestralan, a umjetnik zato što u sve svoje filmove inkorporira nekolicinu istih tema i strahova čime njegov opus prerasta iz mehaničkog u osobni. Ovime se samo nekolicina redatelja može u potpunosti pohvaliti.

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić 

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime