Naslovnica Drama RECENZIJA KLASIKA: SAMURAJ – Pogledaj smrti u oči (This is the way…)

RECENZIJA KLASIKA: SAMURAJ – Pogledaj smrti u oči (This is the way…)

239
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Jean-Pierre Melville

GLAVNE ULOGE: Alain Delon, Nathalie Delon, Francois Perier, Cathy Rosier

TRAJANJE: 105 minuta

NAZIV ORIGINALA: Le Samourai

GODINA PROIZVODNJE: 1967

 

Il n’y a pas de plus profonde solitude que celle du SAMURAI si ce n’est celle d’un tigre dans la jungle…Peut – etre… ili

There is no greater solitude than that of the samurai, unless it is that of the tiger in the jungle… Perhaps…ili

Ne postoji veća usamljenost od one samuraja, osim od one tigra u džungli…Možda…

Uvodni citat legendarnog filma Le Samourai, nije iz Bushida (kako je navedeno na početku filma), već se radi o pjesničkoj slobodi poznatog francuskog redatelja Jean – Pierre Mellvilea*. Budući da postoji metafizički japanski utjecaj, za uvod filma bi jednako dobar bio i neki pravi citat iz Kodeksa, npr.: 

U slučaju izbora između života i smrti, samuraj bi trebao odabrati smrt.

Međutim, usamljenost, koja je karakteristika glavnog (anti) junaka i već spomenuta smrt, doista jesu u nekoj bliskoj korelaciji pa su takvi citati legitimni.**  Asketsko – minimalistički stan, koji u uvodnom kadru skriva sjenu glavnog lika – Jefa Costella (legendarni Alain Delon, u svojoj najpoznatijoj ulozi), koji otpuhuje dim cigarete, upravo i predstavlja simboličnu vezu i pravi razlog samurajskih filmova. Minimalizam turobnog interijera, u kojem je glavni lik – plaćeni ubojica (s moralnim/samurajskim kodeksom) je istovjetan kavezu u kojem se nalazi njegova usamljena ptica, koja cvrkuće (a ptice umiru pjevajući, zar ne?). Možda je njegov život bio kavez, a jedina prava preostala sloboda, bila je – smrt. Više nije bitno, niti je li to doista njegov stan i njegov kućni ljubimac, jer redatelj svojim postupcima, možda pokazuje da mi zapravo gledamo san glavnog protagonista. Dakle, niti poveznice s Boormanovim filmom Point Blank, snimljenim iste (1967.) godine, u kojem Lee Marvin tumara kao wondering star i, možda, sve sanja, sigurno nisu pretjerane. A u isti kontekst možemo staviti i potencijalne snove legendarnog Travisa Bicklea u Taksistu (opet taj ronin de Niro **). Mellvile je glasnik modernog žanra te kroz kameru pokazuje sivo – plave boje, koje i same mogu djelovati, kao medij ili katalizator sna. 

                *Junak francuskog pokreta otpora je utjecao na početak francuskog novog vala, ali i na poznata redateljska imena izvan francuske kinematografije, kao npr. na Johna Wooa, Williama Friedkina, Waltera Hilla, Jima Jarmuscha, Michael Manna i dr. Rođen pod židovskim prezimenom Grumbach, tijekom rata je uzeo kodno ime Mellvile, po svojem uzoru, američkom autoru „Moby Dicka“ te je isto zadržao do kraja života. Imao je svoj nezavisni filmski studio (izgorio poslije snimanja „Samuraja“) te je bio zanimljiv lik, koji je i sam crpio utjecaje iz američkih gangsterskih te noir filmova, ali je preuzeo i neke elemente japanskih filmova iz kuhinje velikog Akire Kurosawe i dr. (npr. yakuze, samuraji i sl. motivi). Stoga je i njegov najpoznatiji film – Samuraj – upravo posveta njegovim uzorima (pa i po imenu glavnog lika – Jefa Costella), ali i poseban film za proučavanje onih koji žele znati nešto više. Mellvile je surađivao s Delonom u još svoja dva zadnja kriminalisička filma („Le circle rouge“ i „Un flic“). 

**A sjetimo se „Ronina“ de Nira, koji u „Vrućini“ kaže: I’m alone, I am not lonely, ali i njegove samurajske smrti na kraju, uz riječi: Rekao sam ti da se ne vraćam…dok nas Moby-jeva fantastična pjesma, God Moving Over the Face of the Waters, dovodi do ruba emocija (bez obzira na „neosjetljivost/ne-emotivnost“, kojom je oslikan de Nirov lik u tom filmu). Dokaz kako je Michael fuckin’ Mann učio od nekih bitnih filmskih prethodnika!

Prvih desetak minuta filma nitko ne progovori niti riječ (donekle trademark francuskog filma) te se kroz pokrete, geste i sumorni kišoviti eksterijer upoznajemo s rutinom glavnog junaka. Sve prati glazba Francoisa de Roubaixa, svojevrsne preteče francuske elektronske glazbe. Važan je i (super)junakov (super)kostim. Kišni baloner i šešir, kojeg pažljivo stavlja na glavu te nekoliko puta pozicionira, kako bi savršeno pristajao. Netko bi rekao da plaćeni ubojica Costello izgleda jednako kao šaljivi inspektor Clouseau. Ne, oni i kad nose slična odijela, zapravo nose sve različito. Osim što je precizan u načinu odijevanja, Costello je precizan i kod ulaska u ukradeni auto te prilikom paljenja istog. Toliko smiren i fokusiran da je to možda i moguće samo u snu, a ujedno posjeduje sve moguće alate (privjesak s dvadesetak mogućih modela auto-ključa), koji mu omogućuju prelaske na nove razine sna. Skrivena garaža izvan grada, s mafijaškim posrednikom (jer Costello ne radi za dobre dečke/Good fellas), je drugi interijer, ali Mellvile nas odvodi i u podzemno središte policije te u klaustrofobičnu podzemnu željeznicu, ali i moderni noćni klub te npr. moderni stan jedne od protagonistica. Izmjena raznolikih interijera i eksterijera (od siromašnijih do bogatih) pokazuje dvojaku prirodu samurajskog svijeta te možda i različite razine svijesti

Glavni junak je asket i stoik, škrt na riječima te (naizgled) potpuno isključen od emocija. Takav prikaz glavnog glumca je utjecao na mnoge filmove i redatelje u budućnosti. Walter Hill u filmu The Driver (Ryan O’Neal, Bruce Dern & Isabelle Adjani – prema formuli – vozač, policajac i tajanstvena ljepotica) je desetljeće kasnije ponovio Mellvileove postupke i filmsku filozofiju, a to, kao očitu posvetu Samuraju, čini i Jim Jarmusch u filmu Ghost Dog: The Way of the Samurai sa Forestom Whitakerom. Naravno, ovdje ne treba zaboraviti niti drugog Francuza, naime, sjetite se asketske uloge Jeana Renoa iz legendarnog Leona: profesionalca. Asketizam i minimalizam su obilježja i redatelja Antona Corbijina te legendarnog Georgea Clooneyja u filmu Amerikanac. Taj europski art nizozemskog redatelja i američke zvijezde su još jedna posveta Mellvileovu Samuraju. Sve je smireno i sve ide prema nekom sumornom završetku. U novije vrijeme, možda i najveći hommage ovom francuskom filmu je ponovio ludi DanacNicolas Winding Refn– u jednom od najboljih filmova 21. stoljeća – Drive (koji se opet nastavlja i na Hillovog Driver-a). Lik Ryana Goslinga, kao šutljivog vozača je moderna inačica plaćenog ubojice (s moralnim kompasom) Jefa Costella. Usporena (robotska) gluma, malo riječi, moralni/životni kodeks i ostale glumačko – redateljske vještine (npr. način snimanja i izraz lica, dok obojica voze aute ili dok ih se snima u prolasku hodnika), zajedno sa nesvakidašnjim poslom i trenucima iznenadnog nasilja – je sve ono što predstavlja temu glavnog junaka i (nabrojanih) film(ov)a. Također je konstanta i činjenica da glavni junak radi za mafiju, tj. sadi tikve s vragom (Delon je, kao i npr. Sinatra u stvarnom životu, navodno i bio povezan s mafijom). Ipak, druga je činjenica ta, da glavni junak zapravo ne zna tko su mu pravi nalogodavci i zarobljen je u svojem modusu operandi. Naime, kada stvari krenu nizbrdo, samuraj se može osloniti samo na sebe. Mellvile je u Samuraju zapravo konstruirao prvi moderniji noir krimić. Prema svojim starim uzorima gangsterskog filma (noira), postavio je središnji most (čit. film Samuraj), koji se opet, nastavlja prema cijelom modernom noir žanru, sa posebnim posvetama nabrojanih redatelja i filmova. Dakle, Samuraj je centralna točka gangsterskih prometnica, djelo koje filmofili jednostavno ne smiju zaobići – svi moramo ići tim putem, jer – This is the Way

 

Foto: Screenshot

Arhetipski cool (anti)junaka, još od Eastwoodova Čovjeka bez imena, leži u jednoj bitnoj činjenici, tj. redateljsko – glumačkoj vještini ili odrednici, a to su (ograničeni) dijalozi, tj. malo izgovorenih riječi (potpuna suprotnost verbalnom proljevu Tarantina i njegovih apologeta, a opet i taj Tarantino je isto jedan od Mellvileovih fanova). Costello, kao jedan od začetnika filmskog cool-a, ne govori puno, a kada i govori, to su jednostavne poruke.

Vlasnik noćnog kluba: Tko si ti?

Costello: Nije bitno.

Vlasnik noćnog kluba: Što želiš?

Costello: Ubiti te.

Nadalje, on u asketskom okruženju mračnog stana ne jede, barem ga ne vidimo kako objeduje. On samo puši i kraj sebe ima zalihe flaširane vode (dokaz svojevrsne discipline, a sjetimo se npr. Clooneyja u Amerikancu; on u malom stanu radi sklekove, a talijanski gradić mu služi kao utočište i utvrda od nadolazećih negativaca). Kao gledatelji, mi ne znamo koji je Costellov background, što voli i kamo ide – sve je ostavljeno interpretaciji pa i ono što vidimo na ekranu. Njegovi dnevni rituali su dio njegovog samurajskog puta. Nema vremena za emocije radosti (on se ne smije) ili bilo koje druge emocije, koje nas terete. Nema vremena niti za (samo)sažaljenje, jer samo je opstanak bitan. A i njegova besprijekornost u vanjštini, načinu odijevanja i obavljanja dnevnih zadataka nam govori i sljedeće: sve što glavni lik obeća, on to i učini, jer kao što i sam kaže: 

I never lose. Never really. 

On ne gubi, a bori se u neravnopravnim uvjetima, jer karte mu se nisu posložile, izvukao je onog krivog jokera. Za petama mu je policija, ali i nalogodavci. Lik policijskog inspektora i čvrste ruke zakona predstavlja odličan pandan suprotnom pojedincu, koji ima svoja karakteristična pravila:

Pomoćnik inspektora: Što mislite o Costellu?.

Inspektor: Ja nikada ne mislim.

Dakle i policijski inspektor ne govori previše, ali sve što kaže je prilično jasno. I on radi prema svojim pravilima te će učiniti sve kako bi uhvatio Costella, jer ne vjeruje u (savršeno) namješteni alibi, koji Costellu daju neke od dama u njegovu okruženju (scene prepoznavanja u policijskoj postaji prethode filmovima tipa Privedite osumnjičene i sl.). Inspektor vjeruje (kako i sam kaže) u liberalnu demokraciju i presumpciju nevinosti, ali će bez problema i lege artis narediti postavljanje prislušnih uređaja u Costellovu stanu (ponovno je bitna uloga ptice koja cvrkuće u kavezu), praćenje pomoću više desetaka undercover policajaca i sl. metode. 

Sve su to metode/sredstva, koje opravdavaju konačni cilj. A glede alibija, ovdje imamo dvije fatalne žene, koje pomažu odbjeglom samuraju, jer što je film noir bez barem jedne ljepotice, a ovdje ih imamo dvije. Dvije fatalne žene – plavu i crnu (doslovno Crnkinju). Prva je Nathalie Delon, tadašnja Delonova supruga, koja glumi Costellovu (escort) djevojku (a može mu biti i sestra) Jane Lagrange. Prekrasna Nathalie Delon u sebi utjelovljuje jednako mlađahne i prekrasne Sharon Stone ili Julie Christie. Njih dvije u najboljim danima. Bila je to prva prava filmska uloga ove (tada) svijetle (plavkasto – narančaste) ljepotice (koja nažalost nije napravila veću karijeru i nije imala boljeg hita od ovog filma) te možemo i donekle razumjeti okorjelog ženskara (na kojeg su padale Vaše majke i bake, a inače je bio i filmski rival, partner, a prije svega, veliki prijatelj s legendarnim Jean-Paul Belmondom) Delona, koji je zbog nje, u stvarnom životu – ostavio čarobnu Romy Schneider. Pitanje ukusa – plavuša ili brineta…ili u Delonovu slučaju – obje. Dijalozi između Costella i Jane su također ograničeni, tj. vidljiva je afekcija vjerne žene (čak i ne nužno – ljubavnice. Ona kaže: Volim kada dolaziš kod mene, jer me trebaš.) i suzdržanost glavnog lika te njegov prazan pogled (oči Chico, one nikada ne lažu ili Sad eyes never lie, kako bi pjevao Bruce Springsteen), koji svima govori: Ja sam vuk samotnjak. U filmu nitko ne dijeli autentičnu ljubavnu scenu, ne padaju fatalni poljupci i sl., jer sve ide prema ultimativnom kraju…A na takvom kraju – nema mjesta za emocije i ljubavnike.

Costello: Jesi li doživjela nevolje (misli na policiju, klijente…)?

Jane: Nikada mi nisi predstavljao nevolju…(u smislu – da, nije (mi) lako, ali za tebe uvijek imam vremena…). Kako ti mogu pomoći, Jef?

Costello: Nikako (pa slijedi blagi poljubac u obraz…ništa vatreno, ali poljubac, koji ipak dokazuje, kako mu i ona nešto znači). Ne brini, sve će biti dobro (s tim da se ovdje više nije okrenuo prema njoj, samo je otvorio vrata i izašao iz stana)… 

Druga žena, koja mu je također omogućila alibi je pijanistica u noćnom klubu, Valerie. Kratka frizura urbane djevojke crne boje kože, kao da nam donosi neovisnost (emancipirane) žene i prikazuje svojevrsnu buntovnost seksualne revolucije 60-ih. I uopće ne razmišljamo o političkoj korektnosti, jer pravi filmski majstori su u prošlosti znali postavljati razne likove (i razne rase), a da nisu niti poznavali pojam političke korektnosti. Valerie je ovdje s razlogom. Ona nije samo crnka u opoziciji s plavušom, jer Mellvile joj daje pomalo i nadrealnu ulogu. Je li njihov prvi susret bio slučajan? Ili ga je ona izabrala pa ga putem i prati…? Nije li ta tajanstvena djevojka, možda – Smrt? Sigurno ne u smislu Bergmanova Sedmog pečata, ali možda Mellvile ovdje ponavlja motive iz filma Jeana Cocteaua – Orfej (navodno je Kurosawa obožavao taj film pa Vam je vidljiva ta poveznica modernije prilagođene grčke mitologije sa gangsterskim i noir filmovima, koji opet imaju poveznicu s japanskom (samurajskom) filozofijom. Kurosawa, Mellvile & partneri nam sviraju iste note, bez obzira na zemljopisnu udaljenost i druge razlike). Dakle, nešto je nadnaravno u toj crnkinji kratke frizure. Je li ona izabrala Costella s razlogom i što naš samuraj zapravo osjeća prema njoj: ljubav (na prvi/zadnji pogled) ili svojevrsni izazov? Costello je puno znatiželjniji prema tajanstvenoj crnoj pijanistici (koja radi za mafiju ili barem spava s istom), nego prema svojoj djevojci (koja je isto – prostitutka). Privlači li Smrt samuraja? I ako da, ponovno se pitamo – na koji način – ljubavni ili u smislu platonskog poštivanja i divljenja? Pogledi upućeni misterioznoj, ali i privlačnoj Valerie, su jednostavno drukčiji od onih prema (fantastično) lijepoj Jane. 

Costello: Zašto si (pred policijom, u sceni tipa Privedite osumnjičene) rekla da me ne prepoznaješ?

Valérie: A zašto si ubio vlasnika noćnog kluba?

Costello: Rečeno mi je da ću biti plaćen za to.

Valérie: A što ti je on učinio?

Costello: Ništa. Nisam ga ni poznavao. Prvi i zadnji put sam ga vidio prije 24 sata.

Valérie: Kakav si ti to čovjek?

 

Foto: Screenshot

 

Spomenuti interijeri modernih stanova (hodnik u modernom stanu pijanistice je kao prolaz u drugi svijet, a ta šetnja i način hoda nam ponovno evociraju i Goslinga u Drive-u…) ili podzemnog sjedišta policije te podzemne željeznice, su u oporbi s često kišovitim vizurama grada (Pariza, ali potencijalno i bilo kojeg drugog velegrada, jer Mellvile nije rob mjestu i vremenu radnje – osim što se sve događa otprilike u razdoblju od 48 hrs – jer ovo je ipak svojevrsni art film). Scene u kojima glavni junak bježi policijskoj pratnji u podzemnoj željeznici (koju odlično poznaje) i način snimanja tih scena su zapravo bezbroj puta ponavljane u budućim filmovima (čak i u onima, koji nemaju vibru Samuraja – Mellvile je, svojevrsna preteča Francuske veze i općenito modernijeg gangsterskog i kriminalističkog žanra). On bježi i pred mafijaškim ubojicama, koji su mu također stalno za petama. Svi ga žele maknuti i svi su mu blizu, za petama, a on prema filozofiji lone wolf-a, pametno uzmiče i gerilski napada. Nasilje u filmu je kratko, iznenadno i pomalo staromodno, jer radi se samo o nekoliko revolverskih hitaca iz blizine. Dakle, postoji samo par scena u filmu s pucnjavom. Tu je Mellvile bliži starijim filmovima tog žanra, jer mu nije bitna stilizacija čina nasilja (što je svojstveno modernim predstavnicima i što publika sigurno voli), ali gledajući cjelokupnu sliku – film je i bez nasilne potencije, izrazito životan, a opet dovoljno stiliziran te je kao takav i bio prethodnik žanra, kojeg su mnogi oponašali – od lakonskih dijaloga, do bilo koje druge filmske odrednice.

Uhvaćeni ubojica prijeti Costellu (u ponovnom susretu, nakon što ga je već ranio  u prvom susretu, ranio): Nećeš mi ništa reći?

Costello: Ne kad mi je pištolj uperen.

Gunman: Je li to princip?

Costello: Navika. (Sve kratko i jasno, a trenutak poslije to Costello rješava bez pol’ mukebrzo i efikasno, po Melvilleovu samurajskom receptu). 

Samurajski način, tj. samurajski put, je put usamljenika. Osobe koja nema vremena za ljubav i druge životne osjećaje. Uz tu samoću, nešto je i sablasno u cijeloj atmosferi filma, ali i u robotskoj unutrašnjosti glavnog lika. Međutim, hrabrost tog pojedinca (koji ne mari za svoje postupke pa je tako i olakšan bilo kojeg životnog tereta) je jača od (uvjetno rečeno) sablasne atmosfere. Smrti ne možemo pobjeći (čak niti Highlander-i to ne mogu, jer – there can be only one), ali možemo je pogledati u lice. Ravno u oči. Kao u pokeru, možda i blefiramo, ali to se ne vidi izvana. Zanimljivo je kako Smrt često krivo prezentiramo te istu zamjenjujemo s vragom i sličnim pojmovima ili personifikacijama. Naime, Smrt (čak i ako izgleda kao Crni Kosac ili sablast u Sedmom pečatu i sl.) nije neki mračni demon iz Egzorcista, nije niti Sotona himself. Oni su možda glasnici smrti, ali Smrt je netko/nešto koga/čega se ne bi trebali bojati, jer je neminovna. Odavno znamo kako je samo pitanje vremena, kada će doći po nekog od nas. Mi ju ne prizivamo, ali postoje pojedinci koji je anticipiraju i prihvaćaju potpuno spokojno. Ako nismo nasmiješeni tipovi, kao Delonov i Mellvileov Samuraj, onda joj se ne trebamo nasmiješiti (kao referenca na svevremenski citat iz Gladijatora), ali je trebamo pogledati ravno u facu. Upravo to čini Costello. Smireno daje šešir garderobijerki te stavlja bijele rukavice na ruke. Uglađen kao i uvijek, on čeka rendez-vouz sa crnom smrti. Na tom kratkom dejtu, gleda je ravno u oči. Ne znamo što je vidio tamo. Možda sebe, kao u nekoj inverziji Maske crvene smrti Edgara Alana Poea. A možda nam Smrt i uzvrati nešto tipa: 

Nemoj ostati ovdje…Makni se

Alain Delon kao Samuraj nije ustupio ni korak. Ostao je vjeran svojoj filozofiji – (ne)naoružan i opasan. Jasnog pogleda i sa malo riječi. Ali sve izrečene riječi su bile prave, baš kao što je i Mellvileov klasik. Film kojeg moramo svladati, kao test opće filmofilske kulture. Tko ga nije pogledao i pokušao razumjeti – na popravak. A onome tko je prošao sve razine ovog klasika, možemo samo reći – To je pravi Put…This is the Way Ceci est le chemin…Dok hoda steriliziranim hodnicima te dok sređuje negativce, koji ga prate u stopu, Samuraja bi mogao pratiti i modernistički soundtrack grupe Enigma (npr. pjesma Sadness). U smislu ovog filma, gregorijanski koral ne bi imao poveznice sa Crkvom, ali istočnjačka filozofija bi mogla rezonirati usamljenom putu asketa…duha…Mir s Vama i Samuraji uz Vas.

Sade dis moi

Hosanna 

Sade donne moi

Hosanna

Sade dis moi

FIN.

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime