REDATELJICA: Nia DaCosta
GLAVNE ULOGE: Yahya Abdul-Mateen II, Vanessa Williams, Colman Domingo, Teyonah Parris
TRAJANJE: 91 minuta
“Želite čuti strašnu priču ?”
Posljednjih se godina Jordan Peele premetnuo u jednog od najzanimljivijih pa i najtraženijih mladih filmaša Hollywood. Prijelomni trenutak njegove karijere dogodio se 2017. godine kada je premijerno prikazan njegov redateljski prvijenac BJEŽI ! . Film je ostvario vrlo dobre rezultate na kino blagajnama te Peeleu donio i “Oscara” za najbolji originalni scenarij. Uslijedio je jednako dobar (autoru ovih redaka i bolji) MI u kojima Peele nastavlja s filmskim receptom koji donosi uspjeh – koristeći elemente horora Peele se obračunava s vrućim, aktualnim temama (rasizam, sve veće ekonomske društvene razlike….), prije svih, američkog društva. U spomenutim filmovima Peele je vješto kombinirao film, fantastiku, horor i stvarnost – autor je znatno lošije prošao kada su u pitanju serije. Lovecraftova zemlja bila je tek podnošljiva dok je nova “Zona sumraka” postala priličan promašaj – Peele se, čini se, malo precijenio. Razini starih, originalnih epizoda serije nije se uspio približiti dok je “Zona sumraka” za 21. stoljeće ionako snimljena. Ime serije je “Black Mirror”…
Zbog navedenih detalja nije čudno što se Peele prihvatio uskrsnuća jednog od kultnih horor likova. Candyman je snimljen davne 1992. godine i, za razliku od većine uspjelih horora, nije postao serijal od tko-zna-koliko poglavlja. U redu, snimljena su dva, od originala znatno lošija, nastavka (1995, 1999), ali sve navedeno je skromno ako uzmemo u obzir neke druge horor ikone (Michael Myers, Freddy Krueger, Jason…). Peele nije režirao film (iza kamere je Nia DaCosta), ali je scenarist i glavni producent “Candymana” – detalj koji potvrđuje kako je, velikim dijelom, riječ o njegovom projektu….
Candyman, Candyman, Candyman, Candyman, Candyman….
Foto: Screenshot
Kao uvod u film gledamo scene iz 1977. godine – Crnca koji izlazi iz zidova sa slatkišima preplašit će dječaka i policija intervenira. Kratak uvod (kasnije se ispostavlja važan za filma) nakon kojeg selimo u Chicago, vrijeme današnje. Anthony McCoy talentirani je slikar koji je prvim radovima privukao pažnju, ali je trenutno u kreativnoj krizi. U potrazi za inspiracijom Anthony počinje istraživati urbanu legendu o Candymanu. Posjećuje Cabrini-Green kvart, pokušava saznati što više o legendi i postaje opsjednut Candymanom i njegovom pričom….
Zašto je Candyman kao horor ikona idealan film za Peelea? Candyman (pravim imenom Daniel Robitaille) horor je lik koji je nastao kao posljedica rasizma. Zbog zabranjene ljubavi Robitaille je doživio linč, odsječena mu je ruka i osuđen je na stravičnu smrt. Upravo na mjestu gdje je nestao Robitaille i nastao Candyman nastao je kvart u kojem žive Afroamerikanci (ili geto kako Cabrini-Green zovu u filmu).
Protagonist iz horora nastao kao posljedica rasizma u aktualnom Black Lives Matter američkom trenutku izgledao je kao siguran dobitak i nastavak filmskih uspješnica Jordana Peelea kao i zauzimanje važnije redateljske pozicije Nie DaCoste. Međutim, “Candyman” nije uspio ponoviti kreativni uspjeh filmova “Bježi!” i “Mi”. Iz više razloga…
Suptilnost i uravnoteženost horor žanra te prikaza (i kritike) društveno-političke stvarnosti (prije svega u SAD-u) bili su važni aduti prethodnih filmova Jordana Peelea. Detalji koji u “Candymanu” gotovo da i ne postoje – suptilnosti gotovo da i nema dok su scenarist i redateljica skinuli rukavice i direktno se obračunavaju sa… bijelcima. U redu, kontekst gledanja “Candymana” u SAD-u i Hrvatskoj nije isti, ali teško se oteti dojmu da je riječ o filmu koji se prilično direktno obračunava s rasizmom (taj dio nije sporan) etiketirajući većinu današnjih bijelaca kao takve. Jer jedan će protagonist filma reći kako oni vole ono što radimo, ali ne vole nas, drugi će sličnu opasku relativizirati isprikom prisutnog, govori se o bijelom čovjeku koji i danas gradi geta za Afroamerikance itd, itd. Nema sumnje kako je finale filma u kojem Candyman masakrira nekoliko bijelih policajaca provokativno i direktno proziva one čija je odgovornost za rasne trzavice i sukobe u SAD-u velika, ali do završetka filma puno je promašenih i neuvjerljivih detalja kada je o društvenoj kritici i političkom trenutku riječ.
Foto: Screenshot
S obzirom na to da je radnja smještena u svijet umjetnosti redateljica je dotjerala film koji vizualno i estetski izgleda vrlo dobro. Scenografija je pažljivo birana i vrlo dobro funkcionira s obzirom na zanimanje glavnog protagonista filma.
Horor scene odnosno horor ugođaj? Spomenuti masakr policajaca najsnažniji je trenutak filma kada je o žanru riječ. Naravno, Candyman je kaznio još onih koji su se usudili izgovoriti njegovo ime pet puta, ali ostale scene nisu ni približno brutalne i stravične kao one u posljednjim trenucima filma. Čak niti ona u školskom wc-u koja je na silu ugurana u film i gdje preživi samo jedna osoba…
O glumačkim izvedbama nema se previše napisati – Yahya Abdul-Mateen drugi solidan je u glavnoj ulozi. Treba spomenuti kako je originalni Candyman odnosno Tony Todd dobio zasluženu posvetu…
Iako danas, nešto manje od trideset godina od premijere, prvi “Candyman” u nekim trenucima izgleda zastarjelo, većinom je superioran nastavku, novom filmu redateljice Nie DaCoste i scenarista i producenta Jordana Peelea. Novi je “Candyman” izgubljen u (pre)velikoj ambiciji da se bavi aktualnim društveno-političkim trenutkom u SAD-u koja je autorima bila puno važnija da od Candymana naprave ono što se, prije svega, očekivalo – dostojan nastavak filma iz 1992. godine i horor koji će kod gledatelja izazvati jezu i strah.
OCJENA: 4
Odgovori