Naslovnica Akcija RECENZIJA: BIJEG IZ NEW YORKA – 40 godina od premijere

RECENZIJA: BIJEG IZ NEW YORKA – 40 godina od premijere

369
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: John Carpenter

GLAVNE ULOGE: Kurt Russell, Peter O’Toole, Lee Van Cleef, Ernest Borgnine, Donald Pleasence, Henry Dean Stanton, Isaac Hayes

TRAJANJE: 99 minuta

NAZIV ORIGINALA: Escape from New York

GODINA PROIZVODNJE: 1981

“Call me Snake.”

 

Komplicirano je pisati o stvarima koje poznajete bolje od prosjeka – uvijek postoji mogućnost da se izgubite u vlastitim idejama, interpretacijama istih i neobjektivnosti. Tu je i pitanje pristupa, odakle početi i što je ustvari važno za priču koju mislite ispričati. Jer pisanje o kultnim filmovima je upravo to, pričanje priče, pošto se uvijek asociramo na određeni trenutak kad smo se po prvi put susreli s njima. Neću reći da je važan i dojam koji ostave na nas jer isti je podložan promjenama, uvijek postoji ta mogućnost da nam se ne svidi ono što vidimo, što je opcija koju uzimamo zdravo za gotovo i radi koje ponekad požalimo oštre kritičarske riječi. Nikada nisam napisao ni riječi o popularnom filmu, čak ni kao preporuku nekome  i iz nekog razloga vjerovao sam da to neću nikad ni napraviti. Za razliku od nekih drugih naslova iz Carpenterove filmografije, Bijeg nije me uspio impresionirati na način da mogu otvoreno reći kako je riječ o odličnom filmu kojeg svatko mora pogledati. Uvijek sam držao da su to nedovršeni poslovi, još jedno gledanje me neće ubiti i onda ću biti posve siguran u neku svoju odluku. Par godina kasnije, naši su se putovi ponovo spojili i rezultati su takvi da u potpunosti razumijem zašto je “Bijeg iz New Yorka” u premijernom izdanju potonuo na onakav način….

Otok Manhattan pretvoren je u zatvor za kriminalce kojima nema pomoći oko rehabilitacije, svi su putovi odsječeni i pod strogim nadzorom. Jednom kad uđeš na teritorij zatvora, izlaza više nema. Nakon što je predsjednički avion oboren upravo na tom području, vlasti imaju samo jedan izbor – poslati čovjeka koji će izvući predsjednika iz zarobljeništva. Čovjek za posao – Snake Plissken, materijal radi kojeg dotični zatvor i postoji, hardcore kriminalac i klasični američki odmetnik – pojedinac koji do predsjednika i pomaganja policiji drži koliko i do lanjskog snijega. Kako ipak voli svoju glavu na ramenima, po mogućnosti živu, Plissken će prihvatiti misiju, no tek kad mu u krvotok ubace otrov koji će ga dotući za određeni broj sati. Igra života, doslovce i u prenesenom značenju, može početi.

Za jednu drugu, raniju generaciju, Snake Plissken bio je ono što je za neke nove gledatelje Richard B. Riddick – jedinstvena karizmatična pojava kakve se ne događaju često. Također, Plissken je utjelovljenje Carpentera osobno, koji je u originalnu priču ubacio detalje vlastitih iskustava. Obojica su, u neku ruku, unajmljeni revolveraši koji su se morali nositi s dobro uhodanim strojem birokracije kako bi nešto napravili. Loše pogodba koju je Plissken primoran prihvatiti ima eho stvarne loše pogodbe koju je Carpenter morao prihvatiti radi Noći vještica (čime je izgubio ugodan komad financijskog kolača) te nije nikakvo čudo što su obojica (Russell i Carpenter) izjavili kako je Plissken njihova najbolja kreacija, kojoj će se nakon desetljeća i pol još jednom vratiti. Film je znakovit i po tome što je riječ o njihovoj drugoj suradnji, odmah nakon “Elvisa” iz 1979. godine, potvrđujući njihovu dobru kemiju na setu i izvan njega. Ona je, uostalom, dovela i do Russellovog transfera iz dječje zvijezde do zdravog akcijskog mužjaka. 

Foto: Screenshot

Na stranu sve off set zanimljivosti, film je sam po sebi originalan već po samoj priči (ideju o otoku kao zatvoru Carpenter vuče još od početka sedamdesetih) čak i ako se u njoj mogu prepoznati bezbrojni uzori i inspiracije na koje smo već navikli kod Carpenterovih filmova. Film je nastao u doba kad su space priče bile itekako u modi (Star Wars i Close Encounters of Third Kind) te poigrati se tmurnom vizijom budućnosti (iako je danas malo smiješan onaj podatak da se radnja odigrava 1997 godine) u kojoj vlada policijski režim, nehumanost i zamalo fašizam nije bio potez kojim bi se netko mogao proslaviti. Carpenter se ponovo vratio hijerarhiji uličnih bandi kao glavnim negativcima, stvarajući galeriju šarenih likova, koji više podsjećaju na plemenske frakcije nego same bande. Nije zaboravio ni likove koji su sve samo ne crno-bijeli, loši imaju volju da naprave dobro, dobri da naprave zlo, jedan izmiješani kolorit subkultura koji se međusobno nadovezuje. Upotreba Lee Van Cleefa ima prizvuk vesterna, posebice posebno dizajnirana scena gdje on i Plissken izmjenjuju replike u Clint Eastwood maniri. Priča, koncept budućnosti, likovi i izvedba… sve je uklopljeno u cjelinu drugačiju od klime unutar godina kad je science fiction kao žanr ponovo počeo dobivati na poletu i svježini (iako je više riječ o financijskim uspjesima nego kreativnim), ali da bi se dobila veća slika o tome treba se vratiti na onaj dio o studijima, njihovim pravilima igre i kreativnosti koja je Carpentera uglavnom i proslavila odmah na početku karijere.

Iako na glasu kao netko tko vraća tri puta više od uloženog (možemo reći i dvadeset puta jer je film “Magla” snimljen za milijun dolara i nadozidao je dvadeset puta veću zaradu), Carpenter svejedno nije mogao dobiti budžet koji je želio te je film snimljen – izvan New Yorka. Igrom kadrova, maketa i nacrtanih pozadina (zadnje dvoje radilo se pod paskom buduće redateljske zvijezde Jamesa Camerona) malo je tko i shvatio da se nije snimalo u originalnom gradu (osim nekoliko važnijih scena panorame) a jednostavnim je trikovima uspio napraviti različite atmosfere. Igra svjetla, neon i betonska struktura „civilizacije“ naspram zapuštenih i prljavih ulica zatvorenog grada-zatvora. Stvarajući minimalne „atrakcije“ tipa gladijatorske borbe na svakom koraku i snimajući widescreen tehnikom (trik iz “Magle”) film je dobio na dinamici, ali i na dobrom, skupljem izgledu te i dan danas izgleda posve pristojno. Konačni proizvod nije postao blockbuster u rangu “Ratova zvijezda”, no odradio je sasvim dobar financijsku posao u svom kino pohodu, ali još je važnije da je publika prepoznala originalnost koja je ravna entuzijazmu da se ispriča dobra priča, bez obzira na moguće prepreke. Nije nužno da će se svima svidjeti ponuđena kombinacija, vrijedi spomenuti i da su likovi, iako razrađeni, još uvijek kartonski do neke mjere. Reference na neke druge žanrove nisu za svakoga, a mračni ton budućnosti može djelovati pretjerano (iako u doba kad Veliki Brat sve gleda baš i ne). Preporuka bi bila – pogledati ga otvorenog uma. I onda još jednom, tek toliko da provjerite može li vas početni osjećaj prevariti. Kako je završilo moje drugo gledanje? Jednostavno. Našao se na top pet najboljih SF filmova koje sam pogledao i, kako stvari stoje, ondje će ostati jako dugo vremena.

 

Tekst napisao: Danijel Špelić

Više tekstova o filmovima i serijama od autora teksta možete pročitati na blogu Deckardov kutak . Osim filma Danijel Špelić je i pisac, autor osam knjiga – o autorovim knjigama više možete saznati na njegovoj Facebook stranici kao i na Goodreads stranicama 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime