REDATELJ: Dalibor Matanić
GLAVNE ULOGE: Tihana Lazović, Krešimir Mikić, Lara Vidović, Maks Kleončić
TRAJANJE: 126 minuta
Godine 2015. Dalibor Matanić snimio je prvi dio svoje Trilogije sunca naslovljenog Zvizdan. Film o tri ljubavne priče, odnosno tri nacionalno miješana para (Tihana Lazović i Goran Marković glavne su glumački aduti filma) razorenih nacionalnom netrpeljivošću proteže se kroz dva desetljeća (1991. – 2011. godine). Početni film Matanićeve trilogije jedan je od najboljih, ako ne i najbolji film moderne hrvatske kinematografije. Kvalitetu istog prepoznao je i žiri filmskog festivala u Cannesu dodijelivši mu nagradu Izvjestan pogled. Pet godina nakon premijere Zvizdana stigao je drugi dio trilogije radnog naziva Zora. Uradak čija se radnja odvija u distopijskoj budućnosti dalmatinskog zaleđa 2021. godine, a prati život Ike i Matije (izvrsni Tihana Lazović i Krešimir Mikić). Bračnog para koji se uz težak život moraju nositi s obiteljskom tragedijom koju su proživjeli.
Matanićeva trilogija nije povezana narativno niti likovima već tematikom kao što je to primjerice Apartment trilogija Romana Polanskog. Za razliku od Zvizdana u kojem je korijen podjele bio jasan u slučaju Zore to nije tako. Obiteljske i društvene podjele su vidljive, no nije lako razaznati radi li se o nacionalnoj, religijskoj, urbano-seoskoj podjeli ljudi ili kombinaciji svih navedenih. Jedino što znamo jest da postoje „naši“ i „vaši“.
Smion je redateljev potez u kojem se odlučuje na vizualno i tonski potpuno drugačiji film u odnosu na Zvizdan. Naime, Zora je drama s elementima horora i nadrealizma, ali drama koja sve svoje karte baca na atmosferu i ugođaj, a ne dubinsku analizu svojih likova. Kuća na osami, životom isprebijani likovi, fotografija Marka Brdara prožeta plavetnilom i glazba braće Sinkauz tvore depresivni ton filma koji, paradoksalno, impresionia te je ujedno perjanica ovog filma.
Foto: Screenshot
Sadržajno gledano trebalo bi se raditi o studiji karaktera, odnosno bračnog života prožetog traumom koja se odvija pod utjecajem podjela čiji je izvor potpunoma amorfan i nejasan, ali istovremeno, što je vrlo zanimljivo, kroji živote svih protagonista (slično se može vidjeti u filmu Portret djevojke u plamenu Cèline Sciamme s muškim utjecajem) . Problem leži u tome što studija nikada u potpunosti ne zaživi jer pod utjecajem zore film u potpunosti prelazi u (religijski) nadrealizam (likovi koje igraju Nataša Matjašec i Marko Mandić) i simbolizam kojega nakon samo jednog gledanja nije jednostavno pohvatati te u shvatiti. Ideja koja leži iza filma je izvrsna: drama s elementima horora i nadrealizma u maniri Davida Lyncha. Problem počiva u tome što završni proizvod nije uspio pogoditi malo prije spomenutu nišu već je s jedne strane u potpunosti zaplivao u poprilično nerazumljivi nadrealizam čime je, s druge strane, svoje likove i njihovu psihu ostavio neistraženu.
Bez obzira na (po)neke manjkavosti, riječ je o jednom od idejno-scenaristički najambicioznijih filmova moderne hrvatske kinematografije te film unutar kojeg je Matanić snimio nekolicinu upečatljivih scena vrijednih divljenja. Film koji svjedoči o rastu i razvoju jednog umjetnika, ali i film koji doziva u svijest činjenicu kako nije problem u podjelama već u ljudima i njihovoj nezrelosti. Problem je to koji je težak i kompleksan, pa samim time i intrigantan, jer promijeniti vuku ćud, složit ćemo se, zadatak nije nimalo lak.
Recenziju napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori