Naslovnica Netflix RECENZIJA: KRUNA – najteže je ne činiti ništa

RECENZIJA: KRUNA – najteže je ne činiti ništa

794
0
Photo: Netflix

AUTOR SERIJE: Pete Morgan

GLAVNE ULOGE: Claire Foy, Olivia Coleman, Matt Smith, Helena Bonham-Carter, Tobias Menzies, Vanessa Kirby

TRAJANJE: dostupne su četiri sezone od planiranih šest

NAZIV ORIGINALA: The Crown

 

Kruna je Netflixova serija koja prati vladavinu kraljice Elizabete II. od njezine krunidbe do današnjih dana, odnosno, do početka 21. stoljeća. Do sada su izašle četiri sezone, a peta je sezona najavljena za 2022. godinu. Glazbu za seriju potpisuje genijalni Hans Zimmer, stoga ne čudi da serija, počevši od uvoda, djeluje maestralno i kraljevski. 

Do sada su gledatelji mogli vidjeti prikaz Elizabetine vladavine do 1990. Sezone su podijeljene na određene godine njezine vladavine, odnosno, prva sezona prati događaje od 1947. (smrti kralja Georgea VI.) do 1955; druga sezona prati događaje od 1956. (Sueska kriza) do 1964; treća se sezona bavi događajima od 1964. – 1977., dok četvrta sezona gledateljima daje prikaz od 1979. -1990. – razdoblje koje široki sloj gledatelja smatra najzanimljivijom jer se pojavljuje nikad prežaljena, Lady Di. 

  Krenuvši od samog naziva serije, pa sve do najsitnijeg detalja, serija obiluje nevjerojatnom simbolikom koja će privući svakoga, voljeli monarhiju ili ne. Ono što simbolizira naziv serije, nije kraljica ili kralj, već apsolutno odsustvo i najmanje individualnosti – bez imena – samo Monarhija. Ta se premisa može prikazati citatom kraljice Majke koja je rekla princezi Margareti: „Posljednja osoba koja je pokazala individualnost, skoro je potopila brod“; aludirajući, dakako na kralja Edwarda VIII. čija je abdikacija ostavila neizbrisiv trag na kraljevsku obitelj.  Abdikacija je središte radnje nekoliko epizoda kroz sve sezone, gdje se provlači vječita dvojba: ljubav ili dužnost? Strah kraljevske obitelji od ponavljanja mračnog dijela njihove povijesti stvorio je okrutnost prema svakome tko se drzne biti različit ili razmišljati svojom glavom. Najveće žrtve te okrutnosti su princeza Margaret (kraljičina sestra) i princ Charles. I iako je princ Charles s vremenom oženio ljubav svog života, Camillu Parker-Bowles, princeza Margaret ostala je najtragičnija figura kraljevske obitelji. U nekoliko epizoda ta se okrutnost naziva božjim činom, što graniči s groteskom, osobito ako se uzme u obzir glavni razlog tko je tvorac Engleske Crkve i koji je razlog njezina odvajanja od Katoličke Crkve. 

Prva se sezona, kao što je ranije rečeno, osvrće na smrt kralja Georgea VI. i krunidbu mlade kraljice Elizabete II., odnosno, kako je to nazvao Winston Churchill, početak elizabetanskog doba. Stara svega 21 godinu, Elizabeta postaje kraljicom Commonwealtha. Ulogu kraljice Elizabete tumači predivna Claire Foy, koja svakom svojom gestom i izgovorenom riječju podsjeća na kraljicu. Vojvodu od Edinburgha, princa Phillipa, tumači Matt Smith. U većini epizoda prve sezone radnja se vrti upravo oko njih dvoje kao mladog bračnog para koji ima svakodnevne probleme, ali su igrom slučaja, vojvoda i kraljica. Njih su dvoje, iako zaljubljeni, bačeni u vatru i suočeni su s problemima s kakvima se dvadesetogodišnjaci teško mogu nositi. Matt Smith savršeno je prenio emocije zbunjenog vojvode koji se nekoliko godina pokušavao nametnuti u zatvoreni krug kraljevske obitelji. Znajući da zbog nacističke prošlosti svoje obitelji nikada neće dobiti sve ovlasti i prava koja želi, ipak odnosi jednu malu, ali u onom vremenu, skandaloznu pobjedu – naime, njegova će žena i djeca nositi njegovo prezime, što znači da je puno ime kraljevske loze Mountbatten- Windsor (na opće zgražanje britanske javnosti). Serija se vrlo detaljno osvrće na goruća politička postratne Britanije pod vodstvom Winstona Churchilla koji, uz dizanje morala Britanaca nakon rata, ima i dužnost biti mentor mladoj kraljici. Njihov je odnos prikazan upravo onako kako ga je, mnogo godina kasnije, opisala i sama kraljica – bezgranično divljenje i poštovanje jedno prema drugome. W. Churchilla tumači John Lithgow. Lithgow je dorastao ulozi najvećeg sina Britanije, iako je potrebno nekoliko epizoda da gledatelj prestane uočavati Lithgowu visinu koja mu je i stvarala najveći problem. Stavljanjem vate u nosnice uspio je skinuti poznati Churchillov nazalni glas. Besprijekorno je prenio Churchillovu najveću borbu – borbu sa samim sobom. Već u poznim godinama, očita je bila borba njegova tijela i uma. Veliki um kakav je bio, borio se sa svojim sve starijim i sve slabijim tijelom koje ga je sve više prestajalo slušati. Bol, bijes i nemoć Lithgow je prenio u maniri pravog šekspirijanskog glumaca. 

Photo: Netflix

Druga sezona započinje Churchillovom ostavkom (zbog bolesti) te imenovanjem Anthonyja Edena za premijera koji se nedugo zatim, suočava sa Sueskom krizom. Edena tumači Jeremy Northam koji nije dobio previše prostora za razvijanje bilo kakve kompleksnosti lika. Lik premijera Edena ovdje se puko svodi na figuru kukavice koja je cijeli politički život provela u Churchillovoj sjeni pa zbog svojih kompleksa, izazove Suesku krizu koja je ostala jedna od najvećih poniženja za Ujedinjeno Kraljevstvo. Druga je sezona poprilično dinamičnija od prve, pojavljuje se povijesnih osoba koje su za sobom ostavile neizbrisiv trag, no ta je dinamika uloge Elizabete i princa Phillipa, ostavila po strani. Vjerojatno s namjerom, jer je druga sezona savršeni prikaz politike nemiješanja kraljice u bilo kakve državne poslove. Njezin posao i jest ne činiti ništa iako svjesno promatra, primjerice, kako premijer vuče zemlju u nepotreban sukob. Highlight sezone svakako je epizoda gdje se pojavljuju John F. i Jackie Kennedy. Konzervativna i povučena kraljica Elizabeta, susreće se s Jackie Kennedy, medijskom zvijezdom i modnom ikonom onoga vremena. Serija taj odnos krivo bazira na odnosu dva ženska ega, odnosno, svodi ga na puko natjecanje u popularnosti. U toj je epizodi, Elizabeta, potaknuta pristupom Jackie Kennedy, plesom rješava diplomatski problem između Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva. John i Jackie Kennedy krivo su prikazani kao dvoje narkomana kojima brak funkcionira samo za javnost zbog crno-bijelog konteksta u kojemu su morali biti pandan staloženoj kraljevskoj obitelji. Šesta epizoda druge sezone možda je, uz još nekolicinu, jedna od najpotresnijih epizoda nakon koje u zraku ostaje visjeti vječno pitanje: što bi bilo kad bi bilo? Naime, riječ je o otkrivanju Margburških spisa, njemačkih telegrama iz 1945. koji su otkrili povezanost britanskog kralja Edwarda VIII. i Adolfa Hitlera, odnosno, Edwardov plan za zbacivanje brata s prijestolja i ponovni dolazak na prijestolje s Hitlerovom podrškom. Kralj George VI. i tadašnji premijer Churchill, uz pomoć su SAD-a, uspjeli spriječiti objavljivanje spomenutih spisa na desetak godina, no prošlost kao prošlost, uvijek se vrati progoniti. Iako je bivši kralj negirao te spise, njegovi posjeti Hitleru u vrijeme kada je njegova zemlja jedina stajala suprotstavljena Hitleru, ne idu mu prilog.

Kraljica Elizabeta II. nakon toga je zabranila svome ujaku ulazak u zemlju, iako je, tada, po naputku svoga muža ili premijera, ujaku mogla suditi i za veleizdaju. Pognute glave u svih prisutnih u prostoriji i izraz lica Claire Foy, odnosno, kraljice Elizabete II., dok prebire po telegramima, popraćena dramatičnom Zimmerovom glazbom, najdramatičniji je i najmoćniji trenutak sezone: što bi bilo da Edward VIII. nikada nije abdicirao? 

Treća sezona donosi jednu neobičnu promjenu – apsolutno novu glumačku postavu. Iako na prvu čudno, jer se u dvije sezone publika ima vremena povezati s glumcima, ipak je logično, budući da se radnja proteže tijekom nekoliko desetljeća. Elizabeta II. sada je u zrelim godinama, a tumači ju oskarovka Olivia Coleman. I iako fizički nije nalik niti Claire Foy niti kraljici Elizabeti, to ju nije spriječilo da svojom neobičnom izvedbom uspije gledatelje održati prikovanima za ekran. Ulogu princa Phillipa tumači Tobias Menzies, a uloga princeze Margaret pripala je Heleni Bonham – Carter. U ovoj se sezoni uvodi i lik odraslog princa Charlesa kojega tumači Josh O’Connor. Glumačka postava ove sezone podigla je seriju na višu razinu. Primjetan je zreliji pristup likovima, a time su likovi koje tumače dobili više slojeva. Olivia Coleman predvodi tu transformaciju glavnog lika u zrelu vladaricu koja se na svoj način nosi s bremenom koje nije trebala nositi. Tobias Menzies ulozi princa Phillipa daje novu dimenziju te se uloga princa temelji na osloncu i podršci koju on sada pruža svojoj ženi. Sezona daje pregled razdoblja u kojemu su svijet i čovječanstvo nevjerojatno napredovali, a gledatelj dobiva dojam da se sve promijenilo osim kraljevske obitelji. Tradicija i zatvorenost ovoga su puta predstavljeni naspram modernih vremena, a kraljevska obitelj pokušava se nositi sa silnim promjenama, pa tako puštaju novinare u Buckinghamsku palaču kako bi uvjerili britansku javnost da su oni, ustvari samo obični ljudi. Pretenciozan dokumentarac BBC-a pretvara se u fijasko, a stvar spašava majka princa Phillipa, princeza Anne koja je svoj život posvetila redovništvu, poniznosti i pomaganju drugima. Posebno dirljiva epizoda dotiče se tragedije u Aberfanu 1966. godine kada se rudnik ugljena sruši na malo rudarsko mjesto i pri tome ubije stotinjak djece. Epizoda prati reakciju kraljice Elizabete II., odnosno, nedostatak iste. Kraljici je trebalo nekoliko dana da dođe na mjesto katastrofe kako bi svome narodu pružila nadu i utjehu, i to uz preklinjanje premijera Wilsona. Na kraju epizode, kraljica rupcem obriše oči bez suza, što simbolizira hladnoću i odsustvo bilo kakvih emocija, čak i kada se radi o djeci. Tijekom epizode vidljivi su slomovi i plač svih članova njezinih obitelji, ali kruna… ona ne smije pokazati nikakvu emociju – ona mora ne činiti ništa. Na kraju epizode piše kako je kraljica Elizabeta, godinama kasnije izjavila da svoju reakciju na tragediju u Aberfanu smatra svojom najvećom pogreškom kao suverena. 

Photo: Netflix

Ova sezona upoznaje gledatelje s likom Camille Parker te se vrlo slojevito i detaljno osvrće na njezin odnos  s princem Charlesom. Opet se provlači pitanje ljubavi i dužnosti, spletki i zakulisnih igara čije će grozne posljedice biti vidljive tek nakon nekoliko godina. 

Četvrta sezona, posljednja emitirana, u središte radnje stavlja tri najistaknutije žene u povijesti Velike Britanije: kraljicu Elizabetu, Margaret Thatcher i Dianu Spencer. I dok se odnos kraljice i premijerke predstavlja kao sudar dva jaka karaktera, do toga da je za njenog mandata kraljica po prvi puta javno izrazila neslaganje s premijerkom oko situacije s Falklandskim otocima, Lady Diana predstavljena je kao slaba, nestabilna osoba, u trenucima čak i dvolična. Epizode gdje se radnja odvija oko Diane počinju s upozorenjem kako epizoda sadrži prikaz bulimije te je gledateljima ponuđena web stranica na kojoj se mogu obratiti za pomoć, ako netko ima problem s tim. Jednostavan i divan način za osvješćivanje problema koji niti danas nije zanemariv. Olivia Coleman ove je sezone dobila pojačanje s Gillian Anderson koja tumači lik Margaret Thatcher. Njezina se izvedba naprosto mora vidjeti. Pojavom, govorom i držanjem, Anderson je ukrala svaku scenu u kojoj se nalazi, a u nekoliko je situacija u potpunosti zasjenila Oliviju Coleman. Ulogu Diane, neprežaljenoj kraljici naroda, pripala je Elizabeth Debicki koja je izvrsno iskoristila minimalan prostor koji joj je dan za razvoj lika, osim neugodnih scena bulimije ili svađe s Charlesom. Četvrta sezona završava ostavkom Margaret Thatcher, ali ostavlja cliffhanger gdje Charles sve glasnije zahtjeva razvod od Diane. Njihov odnos nastavit će se i u idućoj sezoni, no do sada je prikazan jednostrano – toliko površno da je u jednom trenutku, jedini pozitivan lik u cijeloj seriji bio princ Charles. 

Peta i šesta sezona bavit će se razdobljem od 1990 do početka 21. stoljeća. Glumačka postava opet se mijenja – ulogu kraljice Elizabete preuzima Imelda Staunton, a ulogu princa Phillipa preuzima Jonathan Pryce. Neobično je i zanimljivo gledati silnu izmjenu britanskih glumačkih velikana u različitim ulogama. Serija kao da želi predstaviti svijetu najbolje od Britanije. Raskoš i sjaj Palače, izvanredna produkcija i povijesna kostimografija kao estetski dio serije napravljeni su bez greške. Dugi kadrovi koji simboliziraju moć i veličinu Palače savršeni su. Serija se žanrovski ne može odrediti – s nevidljivim prijelazima varira od drame, povijesne serije do sapunice. U nekoliko situacija upada u zamku povijesti. Nedosljednost, netočnost i nedostatak povijesnog kontinuiteta dio su te zamke – ako se to uspije zanemariti i izvrtanje događaja pripojiti dramskoj napetosti, dobijemo seriju koja je prikaz jednog svijeta koji već stoljećima golica maštu javnosti, a dokaz tome su brojne nagrade koja je serija dobila godinama emitiranja. 

Tekst napisala: Dora Ivković

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime