Naslovnica Akcija RECENZIJA: DVANAESTORICA ŽIGOSANIH – posljednja misija osuđenih

RECENZIJA: DVANAESTORICA ŽIGOSANIH – posljednja misija osuđenih

302
0
Photo: Warner Bros

REDATELJ: Robert Aldrich

GLAVNE ULOGE: Telly Savalas, Lee Marvin, Nick Cassavetes, Ernest Borgnine, George Kennedy, Donald Sutherland, Tom Busby, Jim Brown, Charles Bronson

TRAJANJE: 150 minuta

NAZIV ORIGINALA: The Dirty Dozen

GODINA PROIZVODNJE: 1967

“It’s judgment day, sinners! Come out, come out wherever you are!” – Maggot 

Jedan od najvećih sveameričkih i svjetskih filmskih junaka svakako je John Wayne. Divlji zapad odnosno žanr vesterna bio je njegovo dvorište u kojima je Wayne snimio niz filmova za pamćenje. Velika filmska zvijezda ipak je napravila nekoliko grešaka u koracima u privatnom životu, ali i karijeri (jer tko je od nas bez grijeha….). Iako nije bio politički angažiran (neki izvori kažu kako je prezirao političare), Wayne se nakon završetka Drugog svjetskog rata pridružio famoznom Filmskom udruženju za očuvanje američkih vrijednosti (ideala). Kao žestoki protivnik komunizma Wayne je podržao rad udruženja čiji je cilj bio onemogućiti rad komunistima u Hollywoodu. Djelovanje Udruženja postalo je lov na vještice – dio prozvanih filmskih radnika doista je promicao komunistička uvjerenja, ali su stradali mnogi koji su uzeli u zaštitu kolege ili su branili slobodu govora. Veliki Wayneov Alamo bio je film “Alamo”  kojeg je i režirao te producirao – budžet filma dostigao je tada vrtoglavih 12 milijuna dolara. “The Alamo” je u jeku Hladnog rata bio idealan propagandni materijal za borca protiv komunizma, ali publika nije bila oduševljena. Wayne je izgubio četiri milijuna dolara uloženih u realizaciju filma. Treći Wayneov kiks bio je odbijanje uloge bojnika Reismana u filmu “Dvanaestorica žigosanih”. Umjesto Reismana, Wayne je postao pukovnik Mike Kirby u jednom od najslabijih filmova karijere (“Zelene beretke”). Ulogu Reismana nije odbio Lee Marvin (zanimljivosti radi treba spomenuti kako je Marvin film, iako je uživao u njemu ??!!, nazvao sranjem koje i nema previše zajedničkih stvari s ratom) – ostalo je povijest…

Upravo taj Marvin odnosno Reisman u uvodnim trenucima filma svjedoči izvršenju smrtne kazne. Vješanjem. Osuđenik je bio pripadnik oružanih snaga – Reisman je ljut i razočaran i odlazi na sastanak generalom Wardenom. Reisman se ne slaže s egzekucijom vojnika – dolazak u generalov ured diskretno otkriva kako Reisman ima sukobe iz prošlosti s prisutnima (nigdje se sukobi i netrpeljivost ne spominju, ali kamera ponekad govori tisuću riječi). Na sastanku će general Warden (Wardena glumi Ernest Borgnine – u “Dvanaestorici žigosanih” general, dvije godine kasnije u “Divljoj hordi” glumac će interpretirati Dutcha koji bi se odlično uklopio u ekipu žigosanih) predstaviti plan za Operaciju Amnestija. Od vojnih zatvorenika s najteže izrečenim kaznama (onima koji nemaju što izgubiti) ponuđeno je sudjelovanje u misiji u Francuskoj – cilj je uništenje dvorca u kojem se nalaze nacistički časnici. Dvanaestorica će dobiti priliku sudjelovanjem u misiji kupiti slobodu ili smanjenje kazne. Za generala je riječ o sitnicama jer zadatak je takav da je teško očekivati povratak dvanaest odabranih. Zapovjednik žigosanih postaje bojnik Reisman.

Zašto je za zapovjednika odabran John Reisman? U njegovom vojnom dosjeu zapisano je više detalja o nedisciplini i nepoštivanju autoriteta (s obzirom da je s takvim preporukama dogurao do čina bojnika, Reisman je, čini se, opak lik, vojničina) – tko može bolje voditi i pokušati kontrolirati zatvorenike osuđene na višegodišnje kazne zatvora (20 ili 30 godina) i smrt. Zapovjednika znamo, ali tko je došao na ideju za Operaciju Amnestija? Operacija koja se treba realizirati uoči Dana D je zapravo ideja koja nema previše smisla. Stotine tisuća vojnika spremaju se na iskrcavanje u Europu – skupina od dvanaest vojnika i njihova misija (čak i ako uspije) neće imati previše utjecaja na događaje koji dolaze (osim za sudbine žigosanih i zapovjednika Reismana). Da li se general Warden (ili neki drugi general) želi riješiti zatvorenika koji su ionako teret za društvo i vojsku? Ili možda želi disciplinirati Reismana? Ili je riječ o ideji nekog časnika, birokrate koji želi izgraditi karijeru?

Reisman je odabrao žigosane i film se od tada, poput “Full Metal Jacketa”, dijeli na dva poglavlja – prvo je na obuci i vojnim manevrima gdje žigosani moraju (ponovo) postati vojnici i, drugi, izvršenje zadatka odnosno napad na dvorac. Obuka će pokazati kako je odabir Reismana za zapovjednika pravi izbor – grupi zatvorenika koji, blago rečeno, ne podnose autoritet te su izgubili dodir s vojničkim načinom života, bojnik se iskustvom i pristupom nametnuo kao autoritet i stvara kemiju između odabranih dvanaest. Zadatak koji izgleda kao nemoguća misija polako se pretvara u realnost – žigosani pokazuju kako je riječ o grupi vrhunskih vojnika u kojima je ostalo dovoljno motiva za nove borbe. Životne i vojne.

U vrijeme kada je premijerno prikazan film redatelja Roberta Aldricha izazvao je burne reakcije zbog žestokog i brutalnog prikaza ratnih stradanja. Prikaz nasilja i ratnih stradanja u filmovima i danas zna biti predmet rasprave kritike i publike. Promijenilo se puno toga, ali ništa se zapravo promijenilo nije.

Photo: Warner Bros

U mnogim projektima koji tematiziraju Drugi svjetski rat, saveznički vojnici su obični ljudi koji su morali postati ratnici. Tako je i bilo – mnogi su tih nesretnih ratnih godina morali postati vojnici jer sukob je bio dug, težak i krvav. Morali su postati vojnici zbog sebe, svojih obitelji i bližnji. Neki su vojnici postali jer su željeli sudjelovati u obračunu i dati doprinos porazu nakaznog nacističkog (ili fašističkog) režima. Takvi protagonisti brzo osvajaju publiku jer bore se za pravu stvar. “Dvanaestorica žigosanih” u potpunosti okreću stvari – glavni su protagonisti (izuzetak je bojnik Reisman) kriminalci iz zatvora. Ne sitni kriminalci nego ljudi osuđeni na duge zatvorske kazne ili smrt. Oni ne priznaju autoritete i, najblaže rečeno, sumnjičavi prema kolegama i nadređenima. Nekima od njih (Maggot i Franko naprimjer) psihički se problemi mogu pročitati na izrazu lica. Ipak, gledatelj se, unatoč svemu, brzo identificira i počinje navijati za žigosane. Od prvog postrojavanja do zadnjih trenutaka filma želim(o) da uspiju. Zbog višeg cilja ili njihove katarze sasvim je svejedno. Žigosani znaju da će misija na koju odlaze mnogima od njih biti posljednja u životu (jer tko bi za lagani vojnički zadatak ponudio oprost kriminalcima osuđenima za teške zločine), sretan završetak nije dio film, ali gledatelj neće odustati niti jednog trenutka od antijunaka filma.

Kao što je Reisman odabrao zatvorenike tako je i Aldrich odabrao glumačku ekipu. Ekipu koja je jedan od najvećih, glavnih razloga filma. Bronson, Sutherland, Savalas, Cassavetes (za ulogu Victora Franka nominiran za “Oscara”), Lee Marvin, Ernest Borgnine….glumački titani u društvu Jima Browna, umirovljenog igrača američkog koji interpretira Roberta Jeffersona i pjevača Trinija Lopeza koji glumi Pedra Jimeneza… da, film je nabijen glumačkim karizmama i nadmetanjima. Žigosani su pažljivo odabrani – u njihovim je redovima Afroamerikanac, Meksikanac, Milo Vladek (u interpretaciji Toma Busbyja) mogao bi biti Čeh ili možda Rus, Victor Franko pripada svijetu organiziranog kriminala (Talijan?)…. malo je onih koji su davali važnost spomenutim detaljima u vrijeme premijere filma. Zapravo, malo je takvih i danas jer “Dvanaestorica žigosanih” su (pre)veliki film da bi se utopio u prebrojavanju porijekla ili boje kože glumaca i(li) glavnih likova.

“Dvanaestorica žigosanih” inspiriran je romanom E.M. Nathansona. Godinama se nagađalo kako je misija žigosanih temeljena na istinitim događajima, ali potvrda spomenute tvrdnje nikada stigla nije. Istinit ili ne, “Dvanaestorica žigosanih” je filmski događaj koji se može nazvati klasikom i kojem se povremeno treba vratiti (čitaj: ponovo pogledati film). Razloga za povratak filmu redatelja Roberta Aldricha ima i više nego dovoljno.

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime