Naslovnica Aktualno RECENZIJA: POPIS PRAĆENJA – rat protiv droge na Filipinima

RECENZIJA: POPIS PRAĆENJA – rat protiv droge na Filipinima

194
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Ben Rekhi

GLAVNE ULOGE: Alessandra De Rossi, Jake Macapagal, Arthur Acuna

TRAJANJE: 94 minute

NAZIV ORIGINALA: Watch List

“Ti si pravo čudovište.” – Maria

Prije nekoliko dana objavljena je vijest kako je na Filipinama od ljeta 2016. godine ubijeno više od stotinu djece , maloljetnika (službene brojke – mnogi smatraju kako je broj ubijenih puno veći) u sukobu koji se naziva rat protiv droge. Spomenute maloljetne žrtve nisu poginule u obračunima narko kartela i sukobima oko podjele novca i teritorija – oni su dio ubijenih (procjenjuje se kako je život od ljeta 2016. u spomenutom ratu izgubilo više od 27 000 ljudi) koje je likvidirala policija Filipina i eskadroni smrti, osvetnici – gospodari života i smrti na Filipinima. Što se dogodilo u ljeto 2016? Tko je i zašto pokrenuo val nasilja?

U ljeto 2016 predsjednik Filipina Rodrigo Duterte pokreće akciju suzbijanja krijumčarenja i preprodaja droge. Borba protiv korupcije, kriminala i ilegalnih droga u kojoj su meta bili preprodavači, krijumčari pretvorila se u opći rat koji je zahvatio i ovisnike (buduće i sadašnje- Duterteu nije važno). Koliko je ozbiljan u svojim namjerama Duterte je objasnio izjavom: “Hitler je ubio tri milijuna Židova. Mi imamo tri milijuna ovisnika. Rado ću ih poklati.” “Popis praćenja” je inspiriran istinitom pričom koja opisuje kako funkcionira “Operacija Tokhang”.

Peteročlana obitelj Ramon živi u siromašnoj gradskoj četvrti Manile. Maria je bivša ovisnica koja je svijet droge ostavila iza sebe i sada živi obiteljski život sa suprugom Ramonom i troje malodobne djece. Jednog jutra na vrata im zakucaju članovi policijske postrojbe zaduženi za provođenje “Operacije Tokhang” – Arturo je prijavljen za dilanje droge, Maria kao bivša ovisnica također je na popisu. Upisani u registar kreću s programom rehabilitacije. No, program nije dovoljan – Arturo je ubijen i Maria ostaje sama s troje djece. Majka koja će učiniti sve kako bi djeca (pre)živjela….

Devedeset minuta trajanja filma dovoljno je redatelju Benu Rekhiju da objasni sustav i način vladanja u Filipinima kao i funkcioniranje Operacije Tokhang. Priča filma ne bavi se vodećim strukturama vlasti, vrhom policije ili vojske – priča o naličju i posljedicama operacije Tokhang ispričana je kroz razaranje i tragičnu sudbinu obitelji siromašne obitelji Ramon. Artur i Marija nalaze se na popisu, državnom registru bivših, sadašnjih ovisnika kao i preprodavača droge (povijest pokazuje kako su popisi represivnih državnih službi često bili kobni za osobe s tog istog popisa. U redu, oni imaju narko prošlost, ali je ona (za Mariju se može sa sigurnošću zaključiti) iza njih – sada su roditelji, obiteljski ljudi koji se trude (pre)živjeti i prehraniti troje djece. Registracija i rehabilitacije nije dovoljna – Artur mora biti likvidiran (riječ je o državnoj politici) – egzekucija je povjerena pripadnicima eskadrona smrti i tada redatelj u potpunosti razotkriva sustav. Marija mora postati dio sustava kako bi preživjela i sačuvala živote svoje djece (stigme bivše ovisnice nemoguće se riješiti) – ona postaje ista kao i ljudi koji su ubili njenog supruga.

Mehanizam ubijanja prikazan u filmu zastrašujuće je efikasan. U redu, krijumčari i dileri zaslužuju najstrože kazne, ali film raskrinkava pozadinu Duterteovog plana za suzbijanje korištenja droga. Izvansudska ubojstva (naziv za egzekucije bez uhićenja i suđenja koje se mogu vidjeti u filmu) korisna su za uklanjanje neistomišljenika – zapravo, svake osobe koja vladajućima, ali i ubojicama smeta bez obzira radi li se o političkim protivnicima, krijumčarima, dilerima ili ljudima koji nekoga, iz raznih razloga, živciraju. Ubijanje ne prestaje s onima koji su povezani s drogom – ono je svakodnevica, na neki način legaliziran način funkcioniranja države.

Tri milijuna ovisnika Duterte koristi i kao neprijatelje države. Maloljetnici ili odrasle osobe Duterteu je svejedno – ako uhićeni ili ubijeni nisu više u igri podmetanje dokaza omiljena je disciplina filipinske policije.

“Popis praćenja” je obiteljska drama koja, kako minute filma odmiču, postaje triler s tragičnim završetkom. Priča o majčinskoj ljubavi istovremeno je i prikaz rata protiv droge na Filipinima. Nema ništa optimistično i vedro u filmu Bena Rekhija – riječ je istrgnutoj stranici svakodnevice grada i države u kojoj je ubijanje, na neki način, legalizirano. Ne kao smrtna kazna već ubijanje na ulicama, trgovima – bez kazne za egzekutore. Slika društva i prikaz nestajanja obitelji kojoj režim nije oprostio….prošlost.

OCJENA: 8

 

 

Prethodni članakFILMOVI KOJE (možda) NISTE POGLEDALI (prvi dio)
Sljedeći članakFILMSKI NEGATIVCI KOJE PAMTIMO (drugi dio)
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime