Naslovnica Drama RECENZIJA: LOŠE OBRAZOVANJE – o banaliziranju zla unutar školskog sustava

RECENZIJA: LOŠE OBRAZOVANJE – o banaliziranju zla unutar školskog sustava

407
0
Photo: TIFF

REDATELJ: Cory Finley

GLAVNE ULOGE: Hugh Jackman, Ray Romano, Allison Janney, Welker White

TRAJANJE: 103 minute

NAZIV ORIGINALA: Bad Education

 

Hannah Arendt šezdesetih godina dvadesetog stoljeća gotovo je dvije godine pratila suđenje Adolfu Eichmannu. Čovjeku koji je za vrijeme nacističke njemačke bio na čelu Organizacije za protjerivanje i deportaciju Židova, na koncu procesa, izrečena je kazna vješanjem. Jedina takva koju je izraelski sud donio i izvršio uopće. Proces je, kao što je već ranije naznačeno, pomno pratila Hannah Arendt. Njemačka filozofkinja židovskog podrijetla koja je svoj rad, između ostalog, usmjerila na pitanje morala izvještavala je svjetsku javnost o spomenutom procesu kroz članke za The New York Times. Nekoliko godina kasnije njeni će tekstovi biti pretočeni u knjigu naslova Eichmann u Jeruzalemu s intrigantnim podnaslovom- Izvještaj o banalnosti zla… Usporediti ili poistovjetiti,  na bilo koji način, ono što je radio Eichmann s onim što je činio Frank Tassone i njegov odbor bilo bi pretenciozno, glupo, na kraju krajeva potpunoma pogrešno. To ovdje nije niti intencija, no sličnosti, odnosno dodirne točke, poglavito u terminu banalnost, ima. Finleyjev pristup temi i njegova prizma ima podudarnosti s gledištem koje je Hannah donijela u svojoj knjizi. Vidjet ćete kakvo…

Novi film iz HBO radionice donosi istinitu priču o Franku Tassone (Hugh Jackman). Nadzorniku škole na Long Islandu zaslužnog za donošenje neviđenog prestiža školskom okrugu Roslyn. Naime, on i njegov odbor, odnosno najuži tim kojeg, između ostalog, čine Big Bob Spicer (Ray Romano) i Pam Gluckin (Allison Janney) vinuli su navedeni okrug do četvrtog mjesta po kvaliteti u državi. Iza uspješne fasade, ispostavit će se, krije se mreža financijskih pronevjera koju će uspješno razotkriti „pisačica sporednih članaka“ u školskim/lokalnim novinama Rachel Bhargava (Geraldine Viswanathan) te pretjerano kupovanje građevinskog materijala.

Okrug Roslyn se na prvi pogled čini kao idealno mjesto za odgoj i obrazovanje djeteta. Škola je to u kojoj su međuljudski odnosi između kolega na visokoj razini. Svatko je upoznat na svojim zadacima koje obavlja bez pogovora. Povjerenje prema kolega s drugog kraja radnog stola ili prostorije ne dovodi se u pitanje. Godine zajedničkog rada su za njima te samim time nema nikakve potrebe da netko nekoga provjerava i propitkuje. Odnosi su na koncu konca više prijateljski nego li poslovni. Individualni, pa usudio bih se reći pomalo i usiljeni, isforsirani odnos prema svakom djetetu ponaosob djeluje gotovo nestvarno. Tako uigran stroj pomalo će biti nagrizan s dvije strane. U jednu će ruku učenica trećeg razreda srednje škole spomenutog okruga postupno skupljati materijale o nepravilnostima koje će zahvaljujući njoj izaći na vidjelo, dok će s druge strane neoprezna, točnije rečeno, već uhodana kupovina za privatne potrebe raskrinkati odnose između kolega. Demistifikacija savršenog samim se time događa na dvije razine. Prvo u odnosu na društvo, prema van, a drugo u odnosu na unutarnju dinamiku odnosa među kolegama u školi, prema unutra. Sarkastično u tom kontekstu možemo reći kako „nema zdravih već samo nepregledanih“. Šalu na stranu, redatelj filma Cory Finley izvrsno je snimio taj raspad naoko savršenog sustava pri čemu mu, usudio bih se reći, istovremeno daje packu. Okrug Roslyn krasi još jedna zanimljiva karakteristika. Vođe okruga poimaju školstvo pod vidom korporatizma. Najvažnije su brojke, školstvo, pomalo paradoksalno, vrijedno je koliko i, uvjetno rečeno, uspjeh najlošijeg učenika. Bez uspjeha učenika nema proračuna, bez proračuna nema ugleda…Spirala je to u koju nitko ne želi upasti. Finley to stanje prikazuje nominalno ozbiljno, no film odiše dozom ironije, dozom kiselog osmijeha koji prožima film, a istovremeno podosta govori o njegovom (ne)slaganju s prikazanom situacijom.

Jaki adut u filmu su i glumačke izvedbe, odnosno likovi. Najveći teret i više nego uspješno podnio je Hugh Jackman u ulozi Franka Tassonea. Čovjek koji teži savršenstvu i održavanju isto takve slike prema društvu pod svaku cijenu. Bilo to na poslovnom, privatnom, intelektualnom ili fizičkom planu. Tassone je simpatičan i karizmatičan lik do trenutka u kojem ga se stjera u kut. Tada, poput nekakve ranjene životinje, postaje najopasniji, točnije, počinje, figurativno govoreći, pucati iz svih oružja kako bi zadržao status quo. Desna ruka i dugogodišnja Frankova suradnica je Pam Gluckin koju je izvrsno odigrala oskarovka Allison Janney. Ona je profil osobe kojoj se brzo svidio, a kojem je od ranije toliko stremila,  lagodan način života koji joj je pružio rad u školstvu. Nepresušna slavina novca za privatne potrebe ipak je u jednom trenutku morala napuniti čašu preko ruba. Ovaj dvojac u suštini i čini okosnicu filma gledano glumački i scenaristički. Ljepota ovog uratka leži i u tome što se film scenaristički nije iscrpio samo na ovo dvoje likova. Upravo suprotno, gotovo svakom članu odbora dan je prostor, trenutak ili trenuci u kojima shvaćamo njihove postupke, njihovo kako i zašto. Počevši od lika Ray Romana, urednika školskih nova pa primjerice sve do obiteljske, točnije očeve, situacije školske novinarke koja je nehotice krenula u borbu sa svojim „nadležnima“.

Zajednička crta većine likova, pritom se poglavito misli na članove odbora, jest racionalizacija svega što čine. Frank će se braniti kako sve čine za dobrobit okruga i djece. Svako odijelo koje je kupio za sebe kupio je kako bi održavao ugled okruga kojeg predstavlja, članovi odbora prionut će zataškavanju slučaja kako zajednica ne bi izgubila vjeru u školstvo, čine manje zlo kako bi spriječili da se dogodi nešto gore po društvo. Iz njihove pozicije, oni su ti koji, na neki način, podnose žrtvu za zajednicu.  Tu dolazimo do poveznice s prvim pasusom. Banalnost zla, odnosno onoga što su činili dolazi iz njihove subjektivne pozicije. Sve što su radili, radili su za veće dobro. Frank za okrug, odbor za školstvo i djecu itd. Svi su oni dio nekog imaginarnog sustava koji je van njihovog dometa, sustav čiji postulati i pravila ih tjeraju da čine to što su činili. Otklon od sebe, prebacivanje loptice na drugi kraj stola nužan je čin u procesu racionalizacije. Objektivno gledajući, dotični ljudi pronevjerili su jedanaest milijuna dolara poreznih obveznika i tu svaka priča staje. Poigravanje te subjektivne i objektivne perspektive, likova u filmu i nas gledatelja izvrsno je donijeto na filmu. Film koji nam bez obzira na perspektivu iz koje ga gledamo poručuje kako je Robin Hood na kraju krajeva samo lopov i ništa više.

Recenziju napisao: Nikola Fabijanić 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime