RECENZIJA: KLETVA (2020)

REDATELJ: Nicholas Pesce

GLAVNE ULOGE: Andrea Riseborough, Tara Westwood, Zoe Fish, Demian Bichir

TRAJANJE: 93 minute

NAZIV ORIGINALA: The Grudge

 

Takashi Shimizu 1998. godine snimio je dva kratkometražna filma naslovljena Katasumi i 4444444444 (Ten Fours) kojima udara temelje japansko-američkoj franšizi Ju-On, gledateljima poznatija kao The Grudge. Dvadeset i dvije godine poslije, pod okriljem navedene franšize snimljeno je ukupno trinaest dugometražnih filmova što u američkoj, što u japanskoj produkciji. Iz spomenutog nepreglednog mora filmova ističu se svakako Takashijeva dva japanska nastavka Ju-On: The Grudge (2002) i Ju-On: The Grudge 2 (2003) te američka trilogija čija je prva dva nastavka također režirao Takashi Shimizu, producirao Sam Raimi dok je glavnu ulogu u prvom filmu pripala Sarah Michelle Gellar. Buffy, ubojica vampira osobno. Godine 2020. stigao nam je reboot franšize pod paskom Sonyja. Producent je Sam Raimi, dok je redateljskom palicu preuzeo Nicolas Pesce (redatelj uspjelih filmova kao što su The Eyes of My Mother (2016) i Piercing (2018)). Glavna uloga dodijeljena je izvrsnoj engleskoj glumici Andrei Riseborough. Društvo u filmu pravit će joj John Cho, Demian Bichir, Tara Westwood, Lin Shaye i mnogi drugi. Respektabilna ekipa za očevid je sastavljena. Pitanje je samo kakav je završni proizvod?

Priča prati detektivku Muldoon (Andrea Riseborough) koja nakon smrti supruga sa sinom jedincem mijenja životno okruženje slijedom kojeg dolazi i do promjene posla, točnije policijske stanice. Za mentora određen joj je detektiv Goodman (Demian Bichir)… Prvi slučaj, pronalazak raspadnutog tijela u autu blizu lokalne ceste, pokazat će se, bit će vatreno krštenje za detektivku Muldoon. Žena u autu dio je lanca koji je započeo „smrću u dubokom i snažnom bijesu“. Smrću koja je započela kletvu.

Na samom početku filma Nicolas Pesce vraća nas u 2004. godinu, točnije Japan, dajući posvetu mjestu u kojemu je cijela franšiza, odnosno kletva i krenula. Retrospektive će se Nicolas, nažalost, držati tijekom cijelog trajanja filma. Radnja je podijeljena u dva narativa od kojih jedan prati zbivanja u razdoblju od 2004. do 2006 godine dok se drugi odvija u moderno vrijeme pri čemu je potonji potpunoma u službi prvoga. Upotrebljava se kao neka vrsta ključa za tumačenje zbivanja koja su dovela do točke u kojoj se naši glavni protagonisti nalaze danas. Problem leži u tome što taj moderni dio i jest svijetla točka filma, odnosno njegov najbolji dio. Andrea Riseborough svojom izvedbom prerasla je ovaj film te je jedini lik s kojim se gledatelj može poistovjetiti i koliko-toliko saživjeti. Na kraju filma ostat ćemo gladni potencijalno interesantne dinamike između njenog i lika kojeg tumači  Demian Bichir. Likovi od kojih se jedan nakon smrti supruga našao u žrvnju nečega što do jučer nije mogao niti sanjati dok drugi isprebijan dugogodišnjim detektivskim poslom za proživljavanje već proživljenog naprosto nema previše želje i volje.

Horor elemente Pesce poglavito bazira na već prokušanim metodama u vidu jumpscareova i uznemirujućih prizora pritom ne obogaćujući već afirmiranu formulu ničim novim kao što je to primjerice učinio James Wan u filmu The Conjuring (2013). Štoviše, kadriranjem, odnosno načinom snimanja i glazbom gledatelju se preočito daje do znanja kada može, figurativno govoreći, zadržati dah, a kada odahnuti. Podjela između tih dvaju ritmova preočita je čime film gubi svaki, pa i najmanji, faktor iznenađenja i nepredvidljivosti. 

Iako ima svojih trenutaka The Grudge je, nažalost, na koncu konca neuspjeli i nemaštovit reboot oskudne zadnje trećine koji kako franšizi, tako i horor žanru općenito, ne donosi ništa revolucionarno i zanimljivo.

OCJENA: 4

Autor teksta: Nikola Fabijanić

Share

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)