Naslovnica Aktualno RECENZIJA: BIJELA VRANA

RECENZIJA: BIJELA VRANA

232
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Ralph Fiennes

GLAVNE ULOGE: Oleg Ivanko, Ralph Fiennes, Adele Exarchopoulos

TRAJANJE: 127 minuta

NAZIV ORIGINALA: White Crow

Tko nema u glavi, nema dovoljno ni u nogama

White Crow na papiru gledatelju piše i riše kako će mu ispričati velebnu      priču o Rudolfu Nureyevu, baletanu koji je okrenuo balet za 180 stupnjeva. U opisu samoga filma slijedi još nekoliko generičnih rečenica koje se bore za ono malo prostora unutar glave budućeg gledatelja – senzacija, biografija velikana, razotkrivena povijest Hladnog rata….

Međutim,
zbrojimo li sve to, očekivanja jednoga korisnika na putu prema kinu kako bi gledao biografiju baletana su vrlo jednostavna – biografski elementi i balet. Spajanje drugih elementa pomoću simboličkih spona je ono što film dovodi na drugu razinu, ali prije toga potrebno je ispuniti
uistinu jednostavna očekivanja.
“Bijela vrana” u prvih pola sata ispunjuje obećanja – pred nas postavlja tri linije radnje, ubacuje nas in medias res u 1961. te se čini kako pokušava postaviti vrlo kompleksna pitanja sinkretizma umjetnosti, granica, smisla same umjetnosti čija filozofska potka pozitivno zaklanja biografske elemente. U tim trenucima čini nam se kako je Nurejev samo sredstvo
kojim Fiennes želi natjerati gledatelja da se zapita – što je umjetnost? I zašto je umjetnost tako uzak pojam? Jednostavno smo uronjeni u kompleksnost onoga što nam Fiennes želi poručiti
kroz tri linije – djetinjstvo, prve godine u Lenjingradu i sadašnjost u Parizu. Raznolikim korištenjem filtera Fiennesa prožima artizam što je očito kroz njegovo hvatanje detalja;vlakić, zagrljaj, živi pokret na sceni. U tih pola sata uistinu smo uvjereni kako svjedočimo nečemu Drugome.
I onda u naredne dvije trećine filma Fiennes gotovo da zaboravlja (ili se gubi ili ne zna, sve su opcije na stolu) na izgradnju filma/lika/atmosfere u uvodu te fragmentarizacija samoga narativa počinje se okretati protiv njega. Likovi se počinju pojavljivati samo kako bi nas pokušali potaknuti na razmišljanja o Nurejevu, ali toliko su kratko na ekranu da i nema smisla razmišljati o tome što je Fiennes htio reći ili na što je htio aludirati.

Sinkretistička kompleksnost uvoda raspršuje se u jeftinom hladnoratovskom akcijskom predlošku, fragmentima u kojima umjesto da se nastavlja graditi lik Nurejeva kao umjetnika se počinje
istoga isticati kao institucionalnog buntovnika čija se karakterizacija svodi na deranje na nadređene koja (sudbinski!) ne rezultiraju ničime. Njegove tri linije radnje postaju dvije – djetinjstvo se gubi do samoga kraja kada se ono počinje pojavljivati u napasnim sekvencama koje neuspješno žele simbolički povezati njegove prve korake u baletu s njegovim novim
početkom u Francuskoj. Fragmentarizacija koja gotovo kao da je uzeta samo zato što je „alternativna“ i „modernistička“, najviše šteti samome Rudiju, jednoj od najvećih plesnih ličnosti 20. stoljeća. Napisano sada nije odgledano prije nego pročitano poslije. U nijednom trenutku mi ne dobijemo trnce gledajući istoga jer njegova karakterizacija poslije polovice
filma počinje zapinjati u toliko slijepih točaka da se počnete pitati koliko je scenarija Fiennes promijenio pri pisanju filma. Nureyev bez scene izgleda kao jedan OD umjetnika, a ne Umjetnik.

Izbor glumca nije bio najsretniji s obzirom na to kako u previše scena Oleg
Ivenko izgleda sudbinski plastično.
“Bijela vrana” nikada nije odlučio što želi biti – biografski film, panorama Hladnoga rata, drama, sigurno ne plesnjak. Ako je Pawlikowskom uspjelo  objediniti sve Hladnome Ratu, sada smo dobili priliku vidjeti kako Fiennesu nije iako se našao na sličnom tematskom području koje je pokušao zahvatiti istim sredstvima. No, kao što nam film
poručuje – nije sve u tehnici, ima nešto i u priči.

Ljubljena moja ironijo, nemoj nikada otići…

 

Tekst napisao: David Čarapina

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime