REDATELJ: Julian Schnabel
GLAVNE ULOGE: Matthieu Amalric, Emmanuelle Seigner, Patrick Chesnais, Max Von Sydow, Anne Consigny
TRAJANJE: 112 minuta
NAZIV ORIGINALA: Le scaphandre et le papillon
GODINA PROIZVODNJE: 2007
“Ronilačko zvono i leptir” („The
Diving Bell and the Butterfly“) biografski je film o Jean-Dominique Baubyju, francuskom glumcu, autoru i uredniku
poznatog modnog časopisa “Elle” rađen prema istoimenoj knjizi. Film
je prvobitno trebao biti snimljen u američkoj produkciji („Universal Studio“), ,glavna uloga bila je rezervirana za Johnnya Deppa, no nakon njihovog povlačenja,
projekt preuzimaju francuske produkcijske kuće na čelu sa redateljem Julianom Schnabelom i Mathieu Amalricom („Grand Budapest
Hotel“) kao glavnim glumcem.
Diving Bell and the Butterfly“) biografski je film o Jean-Dominique Baubyju, francuskom glumcu, autoru i uredniku
poznatog modnog časopisa “Elle” rađen prema istoimenoj knjizi. Film
je prvobitno trebao biti snimljen u američkoj produkciji („Universal Studio“), ,glavna uloga bila je rezervirana za Johnnya Deppa, no nakon njihovog povlačenja,
projekt preuzimaju francuske produkcijske kuće na čelu sa redateljem Julianom Schnabelom i Mathieu Amalricom („Grand Budapest
Hotel“) kao glavnim glumcem.
Uvodna scena nas odmah baca u srž
radnje. Buđenje, mutan pogled, izgubljenost i mnoštvo nepoznatih ljudi u
bijelim kutama, sve prikazano iz perspektive glavnog protagonista. Ubrzo
saznajemo da se probudio iz dugačke kome, te da je njegovo tijelo potpuno
paralizirano izuzev lijevog oka. Jedini način komunikacije sa okolinom su
treptaji – jedan za „da“, dva za „ne“. Kako bi mu pomogli u privikavanju na
svakodnevicu angažirane su dvije terapeutkinje: jedna koja bi mu trebala pomoći
u komunikaciji i druga koja bi mu trebala pomoći u razvoju i ponovnom učenju
određenih pokreta (npr. pomicanje usana i jezika, te gutanje hrane).
radnje. Buđenje, mutan pogled, izgubljenost i mnoštvo nepoznatih ljudi u
bijelim kutama, sve prikazano iz perspektive glavnog protagonista. Ubrzo
saznajemo da se probudio iz dugačke kome, te da je njegovo tijelo potpuno
paralizirano izuzev lijevog oka. Jedini način komunikacije sa okolinom su
treptaji – jedan za „da“, dva za „ne“. Kako bi mu pomogli u privikavanju na
svakodnevicu angažirane su dvije terapeutkinje: jedna koja bi mu trebala pomoći
u komunikaciji i druga koja bi mu trebala pomoći u razvoju i ponovnom učenju
određenih pokreta (npr. pomicanje usana i jezika, te gutanje hrane).
Glavne vrijednosti filma su odlična
režija i glavne likovi koje uz Mathieua Amalrica tumače Emmanuelle Seigner, te Anne Consigny (obje u ulogama terapeutkinja). Glazba
odlično prati radnju, dok je rad kamere odličan. Većina filma se odvija u
bolničkoj sobi, a glavnog lika (njegovo lice i izgled) upoznajemo tek sredinom
filma. Gotovo cijela priča je snimljena iz njegove perspektive, posebno se
ističe scena šivanja njegovog desnog oka snimljena iznutra – djeluje kao
svjetlo na kraju tunela koje se polako gasi.
režija i glavne likovi koje uz Mathieua Amalrica tumače Emmanuelle Seigner, te Anne Consigny (obje u ulogama terapeutkinja). Glazba
odlično prati radnju, dok je rad kamere odličan. Većina filma se odvija u
bolničkoj sobi, a glavnog lika (njegovo lice i izgled) upoznajemo tek sredinom
filma. Gotovo cijela priča je snimljena iz njegove perspektive, posebno se
ističe scena šivanja njegovog desnog oka snimljena iznutra – djeluje kao
svjetlo na kraju tunela koje se polako gasi.
Može se povući paralela između
ovog djela i filmova „Moje lijevo stopalo“ i „Nedodirljivi“, no postoje i mnoge razlike. Ako bi se jednom riječju mogao opisati svaki od ovih filmova,
„Moje lijevo stopalo“ glavna riječ bila bi talent, „Nedodirljivima“ humor, dok je idealna riječ za „Ronilačko zvono i leptir“ borba. Brojni su primjeri te borbe. Prvi je
epski sudar sa muhom (možda i najsmješnija scena u filmu) koja mu stoji na nosu
i izaziva ga sve dok ju doktori ne otjeraju. Drugi primjer je vježbanje
pomicanja usana u kojem ga njegova terapeutkinja motivira s riječima: „Poljubi
me!“. Obzirom na njenu ljepotu neuspjeh mu još teže pada. Primjer borbe je i nedjelja – dan
kada su svi doktori, terapeuti i medicinsko osoblje slobodni, tako da za
Jean-Dominique Baubyija dan nema kraja. Bijeg od nedjelje i ostalih sličnih
situacija kada je potpuno sam sa sobom (npr. scena kada ga nakon pregleda
doktor napušta i gasi televizor), Bauby traži u svojoj mašti i povratku
sjećanjima iz mladosti, koje su prema njemu jedine stvari koje
paralizirani čovjek u takvom načinu života ima. Na kraju filma ipak se javlja
određena doza inspiracije i optimizma kod Baubyja te on uz pomoć svoje
asistentice, poslane iz izdavačke kuće, slovo po slovo, riječ po riječ, piše i
izdaje knjigu pod nazivom „Ronilačko zvono i leptir“. U tom naslovu leptir, osim njegove mašte,
simbolizira i njegovu bivšu ženu (koja mu je, unatoč svemu, ostala najveća
podrška u tom najtežem razdoblju života) i njihovo troje djece, dok ronilačko
zvono predstavlja njegovu zarobljenost u vlastitom tijelu.
ovog djela i filmova „Moje lijevo stopalo“ i „Nedodirljivi“, no postoje i mnoge razlike. Ako bi se jednom riječju mogao opisati svaki od ovih filmova,
„Moje lijevo stopalo“ glavna riječ bila bi talent, „Nedodirljivima“ humor, dok je idealna riječ za „Ronilačko zvono i leptir“ borba. Brojni su primjeri te borbe. Prvi je
epski sudar sa muhom (možda i najsmješnija scena u filmu) koja mu stoji na nosu
i izaziva ga sve dok ju doktori ne otjeraju. Drugi primjer je vježbanje
pomicanja usana u kojem ga njegova terapeutkinja motivira s riječima: „Poljubi
me!“. Obzirom na njenu ljepotu neuspjeh mu još teže pada. Primjer borbe je i nedjelja – dan
kada su svi doktori, terapeuti i medicinsko osoblje slobodni, tako da za
Jean-Dominique Baubyija dan nema kraja. Bijeg od nedjelje i ostalih sličnih
situacija kada je potpuno sam sa sobom (npr. scena kada ga nakon pregleda
doktor napušta i gasi televizor), Bauby traži u svojoj mašti i povratku
sjećanjima iz mladosti, koje su prema njemu jedine stvari koje
paralizirani čovjek u takvom načinu života ima. Na kraju filma ipak se javlja
određena doza inspiracije i optimizma kod Baubyja te on uz pomoć svoje
asistentice, poslane iz izdavačke kuće, slovo po slovo, riječ po riječ, piše i
izdaje knjigu pod nazivom „Ronilačko zvono i leptir“. U tom naslovu leptir, osim njegove mašte,
simbolizira i njegovu bivšu ženu (koja mu je, unatoč svemu, ostala najveća
podrška u tom najtežem razdoblju života) i njihovo troje djece, dok ronilačko
zvono predstavlja njegovu zarobljenost u vlastitom tijelu.
“Ronilačko zvono i leptir” jedan je od najboljih filmova 2007 godine, fenomenalno primljen kod publike i kritike o
čemu svjedoče i četiri nominacije za Oscara (fotografija, montaža, scenario i
režija). Publika mu daje ocjenu 8 na IMDb-ju, odnosno 92% na Rotten Tomatoesu,
dok mu je kritika nešto sklonija sa
ocjenama: 94% na Rotten Tomatoesu i 92 na Metacriticu (što ga svrstava među 100
najboljih filmova svih vremena na tom site-u).
čemu svjedoče i četiri nominacije za Oscara (fotografija, montaža, scenario i
režija). Publika mu daje ocjenu 8 na IMDb-ju, odnosno 92% na Rotten Tomatoesu,
dok mu je kritika nešto sklonija sa
ocjenama: 94% na Rotten Tomatoesu i 92 na Metacriticu (što ga svrstava među 100
najboljih filmova svih vremena na tom site-u).
AUTOR RECENZIJE: Domagoj Bencun
Odgovori