REDATELJ: Nevio Marasović
GLAVNE ULOGE: Franjo Dijak, Nataša Janjić, Janko Popović-Volarić, Goran Bogdan, Bojan Navojec, Milan Štrljić
TRAJANJE: 90 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2016
“Mislim da nisam htio biti baš potpuno sam na svoj rođendan.” – Goran
Henry Ford jednom je zgodom izjavio kako je neuspjeh samo prilika za pokušati mudrije. U nekom se alegoričnom smislu ovom tvrdnjom može opisati hrvatska kinematografija proteklih godina. Početkom novog milenija reprezentativnih filmskih uradaka koje bi mogli instalirati u izlog sedme umjetnosti baš i nismo imali (čast iznimkama). Ovakav, gotovo ustaljeni i usiljeni, postulat počinje se polagano, ali sigurno mjenjati u zadnjih nekoliko godina. Hrvatsko kinematografsko nebo obogatili su brojni dobri i(li) izvrsni filmovi (“Ljudožder vegetarijanac”, “Sonja i bik”, “Metastaze”, “ZG80”, “S one strane”, “Ne gledaj mi u pijat”…) te nova plejada talentiranih mladih redatelja i redateljica (Ivona Juka, Hana Jušić….) koji su unijeli pomutnju u status quo naše filmske industrije. Jedan iz spomenutog novog vala je i Nevio Marasović.
Imajući na pameti prva dva Marasovićeva uratka možemo konstatirati kako je fokus, generalno gledajući, bačen na sadržaj. U filmu The Show Must Go On, redatelj bazično propitkuje što je sve (post)moderni čovjek spreman učiniti, i pod koju cijenu, kako bi se u ponuđenoj iluziji nešto nastavilo i održalo. Filmom Vis-a-Vis zaplivao je u meta vode te se i u tom moru pokazao i dokazao kao izvrstan plivač. Obračun s nemilosrdnim morskim psima ostavio je iza sebe te se mirmo posvetio radu na trećem redateljskom projektu. Za suveslača u pedalini odabrao je norveškog scenarista Gjermunda Gisvolda kojemu je “Goran” dugometražni scenaristički prvijenac. Posada je okupljena i rada na “Goranu” mogao je početi. Rezultat suradnje novi je redateljev iskorak koji se ovoga puta poigrava više formom nego sadržajem. Forma, na gledateljevu sreću, ne postaje sama sebi svrha već joj je dodijeljena određena zadaća.
U idliličnom, snijegom zametenom Gorskom Kotaru Goran želi miran i jednostavan život. Briga za suprugu Linu i vožnja taksija su jedino što mu je na pameti. Međutim, jutro na dan Goranova rođendana donosi sukob između ljudi kojima je okružen, a suncem obasjana i toliko željena Opatija odjednom se čini daleka. Jako daleka….
Promatrajući objektivnim očima, Goran je jednostavan film, bez nepotrebnih egzibicija. Upravo jednostavnost i jasna redateljeva vizija čini ga drugačijim i zanimljivim. Ne stremi biti ono što nije niti pada pod utjecaj pretencioznosti kako bi, na neki način, sam sebe kompenzirao. Gledajući film, gledatelji će, uvjeren sam, osjetiti kako raskoraka između početne redateljeve vizije i završnog proizvoda nema. Zamišljeno je i ostvareno.
Prva trećina, zapravo polovica “Gorana” ljubiteljima filmova bržeg tempa biti će (pre)spora, previše obična, no okvirnom kompozicijom i činjenicom da film iz minute u minutu postaje sve bolji i zanimljiviji prikovati će većinu gledatelja uz ekran s razmišljanjem – Ovdje će sigurno biti belaja kojeg moram vidjeti. Pojedinim redateljskim rješenjima film odnosno redatelj namiguje i poručuje – Ima još!. Kompozicijski, Goran podsjeća na Cooglerov Fruitvale Station. Radnja, zbivanja i likovi podređeni su crescendu koji se događa u pravoj shakespearovoj maniri koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
U prilog jednostavnosti govori i činjenica kako se radnja filma odvija na tek nekoliko lokacija. Izvrsnim radom kamere i povezivanje nemilosrdne okoline i sadržaja filma s jedne te konfrontiranjem nevine glazne (i filma) koja se proteže kroz film s druge strane na smislen se i inteligentan način nadograđuje spomenuta baza što pomalo aludira na Kubricka i “Isijavanje”.
Nedostatak filma, koji nije neoprostiv obzirom na zamišljenu formu, možemo pronaći u karakterizaciji likova. Zajednički im je nazivnik jednostavnost, životnost. Karakteri su to odnosno ljudi koje svakodnevno možemo sresti na ulici, čije se stvarnosti lome, okrenute u spletu nespretnih i nesretnih događaja. Svi imaju svoj kako? odnosno zašto? no nakon odjavne špice osjeća se potreba za snažnijim prikazom karaktera, prvenstveno kod Gorana i Line. Dojam je da je prikazan tek vrh sante navedenih karaktera čiji ćemo ostatak dobiti u mogućim nastavcima. Obzirom na prozvane likove treba istaknuti izvrstan nastup Franje Dijaka u ulozi Gorana te Nataše Janjić u ulozi fatalne Line. Film je, kako i naslov sugerira, goranocentričan no način na koji se redatelj i scenarist poigravaju tim goranocentrizmom je izvrstan. Glavni protagonist nije (kako bi se očekivalo) jak i autoritativan; upravo suprotno Goran je krhak i karakterno slab. Redatelj ga, kako minute filma odmiču, suprostavlja jakim sporednim likovima i postepeno lomi. Radnju filma gura u ruke Lini, glavni ženski lik u kojem se zrcali kontrast. Linin fizički nedostatak izaziva empatiju, ali ona je zapravo najokrutniji lik filma (barem što se Gorana tiče). Poigravanje perspektivama izvrsno se provlači kroz čitav film. Da, Goran je bačen u bazen s morskim psima….
“Goran” je film koji sadrži mnogo toga neviđenog za hrvatske filmske prilike. Projekt koji istovremeno izaziva zgražanje i oduševeljenje, a Goranova naivnost i slijepa ljubav ljutnju. Napokon, sada možemo reći kako i mi Fargo trku imamo.
OCJENA: 7
Autor recenzije: Nikola Fabijanić
Odgovori