REDATELJ: Predrag Ličina
GLAVNE ULOGE: Krešimir Mikić, Hristina Popović, Dado Čosić, Tihana Lazović, Judita Franković, Sergej Trifunović, Dušan Bućan, Bojan Navojec, Nikša Butijer
TRAJANJE: 90 minuta
Sedam godina je prošlo od bankrota države Hrvatske. Stanovništvo je palo na 2.5 milijuna stanovnika – razlike između bogatih pojedinaca i siromašne većine postale su još veće, drastičnije. Jedan od pripadnika bogate manjine je i Mićo. On je, recimo, pripadnik visoke klase budućnosti (koja godina manje i Mićo bi mogao proći kao pripadnik zlatne mladeži); vozi skupe automobile, nosi markiranu odjeću i hrani se isključivo na skupim mjestima gdje samo odabrani imaju pristup. Obožava Mićo filmove i lijepe žene – tijekom jedne ljubavne pustolovine njegova se partnerica pretvara u zombija i ugrize prestravljenog bogataša. Mićo uspije pobjeći od smrtonosnog zagrljaja – vani je počela zombi apokalipsa. Svaki ugriz je koban – za pola sata čovjek prestaje biti čovjek i postaje jedan od njih. Nekim čudom, bez obzira na ugriz, Mićo se ne pretvara u zombija – pronalazi grupu ljudi s kojima bježi iz grada jer je na selu sigurnije….
Iako pripadaju horor žanru filmovi sa zombijima često su bili više od horora. Još od vremena oca zombi filmova Georgea A. Romera projekti koji su tematizirali apokalipsu koju izazivaju živi mrtvaci imali su probleme s budžetom (postoje iznimke poput “Svjetskog rata Z”, ali takvi su projekti u manjini i odstupaju od klasičnih filmova zombi tematike) te su se, ispod hororske površine, bavili tamnom stranom i(li) propitkivali ljudsku prirodu. Kritika potrošačkog društva i konzumerizam, totalitarizmi u kojim pojedinac postoji samo kao dio mase, bez osobnosti, ciljeva i ambicija samo su neki od motiva koji se mogu prepoznati u zombi filmovima iz prošlosti.
Iako je “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” najavljivan kao kombinacija komedije i horora, redatelj i scenarist filma kreće sličnim putem kao i mnogi redatelji zombi filmova. Film je alegorija u kojoj se preslikavaju detalji iz naše svakodnevice – od sve većeg ponora između bogatih i siromašnih preko iseljavanja i korporacija koje ciljaju prirodne resurse malih zemalja sve do odnosa između Hrvata i Srba (uz dodatak Slovenaca). Redatelj dotiče navedene (ne i jedine) motive, ali ne ulazi u prevelike analize i dubioze. Ovo je, prije svega, zombi komedija koja odbija postati pretjerano ozbiljan film. Ličina je napravio otkačen, pomalo i bizaran projekt nakrcan različitim detaljima referencama – rezultat je prilično zabavan, krvav filmski uradak koji sadrži više duhovitih trenutaka.
Prva polovica filma bolje funkcionira, zanimljivija je od ostatka filma. Prvi dio filma otkriva autore koji inspiriraju redatelja (glazba filma podsjeća na Carpentera – utjecaj kultnog filmaša može se prepoznati u još nekoliko detalja). U drugom dijelu film gubi dah, humor postaje manje suptilan, ali još uvijek ima nekoliko uspjelih trenutaka. Ismijavanje svega i svačega glavni je redateljev cilj i sudeći po reakcijama gledatelja u dvorani postoje oni koje će humor nasmijati, ali i opako isprovocirati.
Izruguje se film ljudskoj gluposti, slabostima i ograničenosti, ismijava Hrvate i Srbe, njihove odnose, na više načina. U budućnosti je, naprimjer, glavna glumačka heroina Hrvatske Franka koja u filmskom serijalu interpretira Hrvojku Horvat (domaća verzija Wonder Woman) koja se od stoljeća sedmog uz poklič zora puca, bit će dana bori protiv mrskih neprijatelja. U filmu se mogu čuti i parole poput “Samo rakija zombija spašava” i “Zombija do Tokija”. Navedeni primjeri samo su dio priče te je iz njih vidljivo kako će “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” svojim humorom neke gledatelj i provocirati
Glumačku ekipu filma predvode (ponovo) dojmljivi Krešimir Mikić u ulozi Miće i zabavna, raspoložena Hristina Popović kao Franka odnosno Hrvojka Horvat. Puno je poznatih glumačkih imena koji imaju veću ili manju rolu u filmu, većina njih pristojno se snašla u zombi okruženju (mali budžet i nedostatak sredstava vidljiv je u nekim dijelovima filma, no to i nije preveliki problem s obzirom da je riječ o zombi filmu). Nepotrebna redateljska vratolomija je angažman Severine Kojić za jednu od sporednih uloga – pjevačica izgleda kao strano tijelo filma bez ikakvog smisla i svrhe.
“Posljednji Srbin u Hrvatskoj” prva je hrvatska, zapravo prva zombi komedija/horor nastala na području bivše Jugoslavije. Film koji je realiziran, prije svega, kao dobra zafrkancija istodobno je i metafora u kojoj se mogu pronaći detalji svakodnevice u kojoj živimo. Budalaština i zafrkancija koja ismijava mnoge će gledatelje nasmijati i zabaviti , neke razočarati, neke naljutiti i isprovocirati, ali malo je onih koji će nakon pogledanog filma ostati ravnodušni. Za prvu domaću horor komediju i više nego dobro postignuće.
Odgovori