REDATELJ: Dragan Bjelogrlić, Zoran Lisinac
GLAVNE ULOGE: Milan Marić, Tamara Dragičević, Petar Benčina, Andrija Kuzmanović, Mirjana Karanović, Milena Radulović
TRAJANJE: 140 minuta
“Srećni ljudi ne pišu pesme. Da bi pesmu napisao moraš dobro da se zaprljaš ” – Toma Zdravković
“Toma” prešao 500 000 gledatelja u kino dvoranama. Piratska kopija film “Toma” pojavila se na internetu. “Toma” prešao 700 000 gledatelja. Toma napokon u domaćim (HR) kinima”….
Ovo su samo neki od naslova koji se posljednjih tjedana mogu pronaći kako u tiskanim tako i elektroničkim medijima. “Toma” redatelja i scenarista Dragana Bjelogrlića je film o kojem se priča, film koji se gleda (i sluša) i film zbog kojeg u kino dvorane odlaze oni koji su ulaznicu nisu kupili dugo, dugo vremena…
Filmsku priču o pjevaču narodne muzike, boemu i pjesniku Tomi Zdravkoviću (mada se pokojni Toma s ovim “narodna muzika” ne bi složio jer je govorio kako narod nema veze s njom, to je moja muzika) redateljski, scenaristički i producentski potpisuje Dragan Bjelogrlić. Nema nikakve sumnje kako se Bjelogrlić posljednjih godina nametnuo kao jedna od glavnih filmsko-serijskih figura na prostoru bivše države. Nizu uspješnih i gledanih projekata (“Montevideo”, “Senke nad Balkanom”, “Vratit će se rode”, “Južni vetar”…) u kojima je Bjelogrlić na različite načine sudjelovao autor je dodao i filmsku priču o posljednjem boemu koja ruši kino rekorde u Srbiji, izvrsno rezultate postiže u Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini – nakon povuci – potegni “Toma” je stigao u kino dvorane širom Hrvatske.
Bjelogrlić je u nedavnom razgovoru ponovio kako se u svim dijelovima bivše države osjeća kao kod kuće i da se, između ostalog, smatra Jugoslavenom što se može vidjeti u svemu što radi. Ta nostalgija za prošlim vremenima i bivšom državom (koja nema nužno politički predznak – mnogi su nostalgični za prošlim vremenima zbog činjenice da su bili mladi, mlađi, a znamo da je sve lako kad si mlad) te autorovo prepoznavanje Tome Zdravkovića kao jednog od simbola bivše države (pjevač je preminuo krajem rujna 1991. godine kada Jugoslavija umire te njen raspad odnosi desetke tisuća života) i njenog nestanka Bjelogrlića kvalificira kao idealnog autora za filmsku priču o pjevaču čija je popularnost bila velika kao i njegov buran i porocima ispunjen život.
Radnja filma kreće u dva smjera, različita vremenska perioda. Prvi počinje 1958. godine i prati mladog Zdravkovića kojem će susret sa Silvanom Armenulić promijeniti život i omogućiti početak pjevačke karijere. Drugi period je početak kraja – godina je 1991. i teško bolesni Zdravković broji zadnje dane često se družeći s doktorom koji ne podnosi njegove pjesme…
Foto: Aleksandar Kujučev
“Toma” je priča o pjevaču koja se ne oslanja u potpunosti na stvarne događaje već neke detalje prilagođava dok neke dodaje kako bi film postigao cilj. Točnije ciljeve – glavni od njih je buđenje emocija i(li) nostalgije kod gledatelja. “Toma” odnosno Bjelogrlić od gledatelja traži suosjećanje i suzu za protagoniste. Kako one žive tako i one koji umiru. Emocija se traži pod svaku cijenu, često i čitavim trajanjem filma. Kako bi gledatelja dodatno približio nekim prošlim vremenima kojih više nema i neće ih biti, Bjelogrlić je u filmu ubacio niz poznatih i popularnih likova s društvene scene propale države (Kemal Monteno, Predrag Živković Tozovac, Zdravko Čolić, Zoran Radmilović, Davorin Popović….Nitko od navedenih nije detaljnije predstavljen, ali poslužio je izazivanju emocija i nostalogije.
Koliko je “Toma” uspješan u izazivanju emocije, suza (više) i smijeha (manje)? Rezultat je polovičan – postoje scene koje su doista impresivne te pogađaju u srce i dušu gledatelja. Međutim, redateljevo očajnička želja za izvlačenjem gledateljevih emocija ponekad (često?) su pretjerana i umjetno stvorena te ne ispunjavaju ambicije (koliko je potrebna epizoda sa smrću doktorove žene ostaje na svakom gledatelju da procijeni – autoru ovih redaka se učinila prilično nategnuto s obzirom na čitavu priču).
Film je produkcijski dotjeran, sniman ne više lokacija te uvjerljivo rekonstruira desetljeća u kojima je Zdravković živio, pjevao i pisao. Ipak, neki se propusti mogu vidjeti kod šminke i kostimografije – neki likovi izgledaju karikaturalno s obzirom na izgled njihovih frizura ili odjeće koju nose.
Zašto je “Toma” sličan filmu “Bohemian Rhapsody”? Razloga je nekoliko – jedan od njih je uljepšani prikaz boemskog života glavnog lika. Naravno, Bjelogrlić je previše iskusan i mudar filmaš da bi izostavio scene opijanja i kockanja (glavni Tomini poroci), ali film u niti jednom trenutku neće ulaziti u dublje kontroverze i zagrebati ispod površine života posljednjeg boema. Dotjeranost filma i uljepšavanje čitave priče nekako je u suprotnosti s boemskim načinom života Tome Zdravkovića i njegovom autodestrukcijom. Oba filma imaju u fokusu velike zvijezde (jedna lokalna, druga globalna) i redatelji pažljivo njeguju mitove o njihovim životima te njihovu ostavštinu koriste kako bi privukli što veći broj gledatelja. S obzirom na komercijalne rezultate operacija je uspjela.
Ono što je u Tomi izvrsno prikazano je način na koji je Toma Zdravković pisao pjesme. U velikoj mjeri u njegovim je pjesmama opjevan život – gledamo situacije koje je Toma proživio i inspiriran njima stvorio hitove koje mnogi i danas slušaju, poštuju i vole.
Foto: Aleksandar Kujučev
Boemština i životna bol koju je Zdravković nosio u sebi čitav život je, ako je suditi prema filmu, rezultat neuzvraćene ljubavi djevojaka i žena koje je volio. Iako se ženio više puta i ljepši je spol bio oduševljen njegovim glasom i stihovima Zdravković je patio za ženama koje su mu ostale nedostižne. Još kao dječak nesretno se Toma zaljubio u mladu Romkinju Rušku dok je godinama kasnije sreo ključnu ženu za razvoj njegove pjevačke karijere, ali i femme fatale u koju je, čini se, pjevač čitav život bio nesretno zaljubljeno. Riječ o pjevačici Silvani Armenulić.
Njihov odnos je i najzanimljiviji kada je o likovima filma riječ. Ona će postati djevojka i supruga tenisača Radmila Armenulića – odlazak u naručje drugog muškarca slomit će Tomu. Konačni udarac doživjet će nakon automobilske nesreće u kojoj je Silvana zauvijek otišla…
Milan Marić obavio je korektan posao kada je riječ o interpretaciji Tome Zdravkovića. Iako umjetni nos nije uvijek na mjestu glumac je iznimno zahtjevnu ulogu uspio, većinom, uvjerljivo odraditi što je potvrdila jedna od supruga Tome Zdravkovića. Ipak, prvo glumačko ime filma je Tamara Dragičević u ulozi Silvane Armenulić. Seksepil i privlačnost Tamare/Silvane isijava iz svake sekunde pojavljivanja u filmu – njena je interpretacije nabijena emocijom (tu je, recimo, redatelj uspio), snagom i velikom energijom.
“Toma” je veliki, ogroman kino hit koji ruši rekorde. Film koji ne preispituje i ne traži kontroverze oko glavnog junaka već jaše na valu i danas popularnih pjesma boema Tome Zdravkovića kao i nostalgiji za prošlim vremenima. I to, s obzirom na odaziv publike, radi odlično… ili da parafraziram ekipu iz “Zabranjenog pušenja”…
Dragan Bjelogrlić igra za raju i ponekad zanemaruje taktiku, ali karijeru sigurno neće završiti u nižerazrednom Vratniku…
Odgovori