REDATELJ: Jason Hehir
TRAJANJE: 1 sezona, 10 epizoda
“My mentality was to go out and win at any cost.” – Michael Jordan
Omiljena disciplina većine ljubitelja sporta je biranje najboljeg sportaša u povijesti. Iako je riječ o procjenama koje su nezahvalne, ankete, izbori i glasanja se često događaju. Tko je najbolji nogometaš u povijesti? Pele ili Maradona? Messi, Ronaldo ili Ronaldo? Najbolji rukometaš? Balić, Karabatić ili Dušebajev? Najbolji tenisač? Nadal ili Federer? Konačnog odgovora nema, svatko ima neke svoje argumente i razloge zašto je baš njegov favorit najbolji. Međutim, kada je košarka odnosno najbolji košarkaš u povijesti u pitanju veliki postotak publike, ali i trenera te igrača spominju jedno ime. Michael Jordan. Dokumentarni serijal “Posljednji ples” priča je o najboljem košarkašu u povijesti, ali i o njegovim suigračima, trenerima te najvećim rivalima u njegovoj karijeri.
Početak priče vraća nas u sezonu 1997/98 – “Bullsi” predvođenim Jordanom osvojili su pet naslova najbolje košarkaške momčadi na svijetu i spremaju se ponoviti niz od tri uzastopna naslova. Bez obzira na činjenicu da je momčad osvojila dva uzastopna naslova glavni operativac, menadžer kluba Jerry Krause najavljuje rebuilding, promjene u klubu. Trzavice između Jordana i Pippena te Krausa dodatno su produbljene – Krauseova meta je i trener Phil Jackson. Ekipa i trener ostaju u istom sastavu za još jednu sezonu – počinje posljednji ples jedne od najvećih momčadi u povijesti sporta…
“Posljednji ples” dokumentarni je serijal koji je jednako zanimljiv svima nama koji smo devedesetih u noćnim satima gledali prijenose NBA utakmica, ali i gledateljima kojima košarka nije omiljeni sport ili o protagonistima serijala znaju malo ili ništa. Otprilike devet sati materijala podsjetnik je na vladavinu bikova, ali i dokument u kojem se mogu pronaći detalji iz privatnih života ključnih ljudi Bullsa.
Poput košarkaškog trenera redatelj je, prema važnosti za momčad i popularnost, raspodijelio minutažu. Najviše minuta dobio je, naravno, MJ zatim Pippen i tako redom, igrači “Bullsa”, ali i najveći suparnici (Karl Malone jedan je od rijetkih koji je odbio sudjelovanje u realizaciji projekta). Možda su trener Jackson i Toni Kukoč (o njemu nešto kasnije) zaslužili koju minutu više, Steve Kerr koju minutu manje (Amerikancima je Kerr zanimljiv i kao trener “Warriorsa” – jedan od razloga zašto je dobio veliku minutažu), ali to su tek detalji, subjektivan doživljaj pisca ovih redaka. Redatelj je dobro posložio momčad u kojoj je najviše prostora dobio Najveći. Michael Jordan.
Jedan od sugovornika reći će za Jordana kako je bio veći od Pape. Autori serije prikazuju veličinu MJ-a kada je košarka u pitanju, ali i njegovu globalnu popularnost. On je jedan od najboljih američkih izvoznih proizvoda i dio popularne kulture. O popularizaciji sporta odnosno košarke bespredmetno je raspravljati. Njegov je utjecaj ogroman, najveći razlog je ono što je pokazivao na terenu i nevjerojatna glad za pobjedama. Pod svaku cijenu.
Da, MJ je rođeni pobjednik, ali serijal prikazuje, točnije obrađuje dva detalja koji se manje spominju u njegovoj biografiji. Prva je činjenica da je i MJ postao pobjednik nakon nekoliko bolnih poraza. Iako je sa sveučilišta otišao kao pobjednik Jordan je morao čekati na prvi prsten. Osvajao je pojedinačne trofeje, ali za košarkašku besmrtnost nedostajao je prsten. Kako bi postao konačni pobjednik Jordan je morao naučiti gubiti. Kao najbolnije poraze MJ spominje konferencijska finala protiv “Pistonsa” – lude bande koja je osvojila dvostruki naslov ( Thomas, Dumars, Rodman, Laimbeer, Aguirre i ostatak pod ravnanjem trenera Dalyja) – koliko god bilo teško pronašao je snage čestitati pobjednicima. Za razliku od Isiahe Thomasa i suigrača koji to učinili nisu u trenutku kada su “Bullsi” konačno prekinuli njihovu dominaciju.
Glad za pobjedama bio je način na koji je Jordan funkcionirao. Zanimljivo je prikazano kako je uvijek pronašao način kako motivirati sebe i momčad učiniti boljom – nekada je to bila izjava protivničkog suigrača, nekada osveta za poraz, nekada je dokazivao kako je bolji od suparnika koji je dobio nagradu za igrača sezone. Želja za pobjeđivanjem kao nuspojavu donosi i jednu od tamnih strana Michaela Jordana. Nemilosrdan prema protivnicima, ali i prema suigračima koje je znao vrijeđati, ali i fizički se obračunati s njima (Steve Kerr). Detalji o odnosu prema suigračima počeli su izlaziti na svjetlo dana objavljivanjem knjige “Jordan Rules”. Objasnio je MJ svoje metode i sve što je radio – najvažnije je bilo pobijediti i uvijek je tražio reakciju od suigrača. Čak i kada je riječ o uvredama, provokacijama i fizičkom obračunu. Uzmi ili ostavi – cijena igranja s najboljim. Možda je čitava priča oko odnosa prema suigračima i pomalo pretjerana jer kako je Toni Kukoč jednom priliko izjavio kako je Jordan s obzirom na ono što je napravio mogao biti puno bahatiji i egocentričniji. Bez obzira na incidente Jordan nikada nije zaboravio da je za pobjede i prstene potrebna ekipa.
Od suigrača najviše je vremena dobio Scottie Pippen zatim Dennis Rodman pa Bill Wennington, Horace Grant, Kukoč, B.J. Armstrong, Bill Cartwright, Steve Kerr, John Paxson… Svaki od njih s nekom svojom pričom, detaljima s treninga i utakmica. Serijal pokazuje veliki broj ključnih akcija u pobjedama “Bullsa” u godinama kada su osvajali naslove. Serijal donosi zašto je Pippen bio nezadovoljan, sudbinu oca Stevea Kerra – najzabavniji i najduhovitiji su trenuci koji se odnose, pogađate, na Dennisa Rodmana. Detonator pod koševima uvijek je privlačio pažnju izvan terena – čovjek usred doigravanja odlazi na odmor u Vegas ili ulazi u ring s Hulk Hoganom. Jordan je dolazio po Rodmana tijekom njegovih izleta – opisana je situacija kada je pokucao na vrata hotelske sobe u Vegasu kako bi Rodmana odveo na trening. Situaciju je opisala… Carmen Electra.
“We hate each other.” – Patrick Ewing
Posebno poglavlje serijala su rivalstva odnosno momčadi i igrači koje nisu uspjele osvojiti prvenstvo zbog dominacije “Bullsa”. Patrick Ewing, Charles Barkley, Reggie Miller, Stockton i Malone neke su od NBA zvijezda koje su bile blizu, ali nisu uspjele pored Jordana. Njihovi sudari su bili žestoki – snimke pokazuju koliko su obrane bile važne tijekom obračuna u doigravanju. Obrane na rubu incidenta i fizičkog obračuna. Mnogi ljubitelji košarke žale zbog neosvajanja prstena spomenutih igrača, ali…tako je bilo u vrijeme vladavine Bikova.
Od početka serijala krenula je priča o podcjenjivanju Tonija Kukoča i njegove uloge u “Bullsima”. Kukoča uporno izbjegavaju kada je izbor u Kuću slavnih – na fotografiji koja prikazuje najvažnije igrače momčadi umjesto Kukoča je Kerr, Kukoč je, s obzirom na ulogu u momčadi dobio premalo minuta u serijalu. Da, može se reći kako je fotografija na kojoj je Kerr umjesto Kukoča neprimjerena (to je priznao i Steve Kerr), ali Kukoč je dobio pristojnu minutažu u serijalu. Činjenica da Kukoč nije u Kući slavnih je neprihvatljiva, ali možda bi trebali počistiti ispred svojih vrata – Toni Kukoč nikada nije izabran za najboljeg sportaša Hrvatske. U Kuću slavnih će, prije ili kasnije, pronaći svoje mjesto, ali se nepravda oko izbora za najboljeg igrača države u kojoj je rođen neće ispraviti. Svi izbori, fotografije i kuće slavnih zapravo su nebitne – Toni Kukoč jedan je od dva-tri najbolja (možda i najbolji) košarkaša koje je Europa dala. Njegova je košarka bila drugačija, imala je božanski dodir – bio je igrač koji je mogao sve. Zabiti 30-40 koševa (11-12 šut za trice protiv SAD-a na prvenstvu svijeta za mlade rijetko se može vidjeti), riješiti utakmice košem u zadnjim sekundama (protiv “Indiane” ili “Knicksa” naprimjer) ili, ako je takva utakmica, ubaciti nekoliko koševa i podijeliti dvocifreni broj asistencija kako bi se momčad razigrala (kada asistiraš dvojica su sretna). Njegov košarkaški altruizam i značenje za momčad bili su veliki bez obzira za koju momčad nastupao. Uz silne medalje, trofeje i prstenove o Toniju Kukoču najviše govori sljedeći detalj – “Jugoplastika” odnosno “Pop 84” proglašeni su za najbolju momčad u povijesti Europe. Momčad Chicago Bullsa iz sredine devedesetih, za mnoge, najbolja je u povijesti igre. Poveznica između njih zove se – Toni Kukoč.
Puno je detalja koji se mogu vidjeti u dokumentarnom serijalu “The Last Dance”, ali nisu spomenuti u ovom tekstu. Neka neke, zapravo mnoge, stvari ostanu neotkrivene jer riječ je o deset epizoda koje vrijedi pogledati. Bez obzira bili ljubitelj košarke, Chicago Bullsa ili tek osoba koja je čula za Jordana birajući tenisice. Velika priča o velikoj momčadi i najboljem igraču u povijesti zaslužuje pažnju gledatelja.
Odgovori