U velikom broju filmova snimljenih u vrijeme bivše države, nekolicina je sasvim zasluženo zadobila kultni status i kod kritike i kod publike te su i dan danas aktualni i rado viđeni na TV ekranima. Primjerice, tako je i danas aktualna poštapalica „…I tata bi sine…“ iz kultnog Ko to tamo peva, a na isti pijedestal publika i kritika dizali su i “Balkanskog špijuna”, “Maratonci trče počasni krug”, “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Tko pjeva zlo ne misli,” i druge vrhunske uratke kinematografije bivše države.
Međutim, određeni broj filmova, unatoč činjenici da je, kvalitativno gledano, rame uz rame s nabrojanim klasicima, s godinama je pao u potpuni zaborav i struke i publike te istima posvećujemo ovaj članak uz toplu preporuku da ih pogledate ako budete mogli.
Neki od filmova kojima se bavi ovaj članak su dostupni na Youtubeu, neki na specijaliziranim TV kanalima neke imate prilike vidjeti vrlo rijetko ili nikada.
Preporuke filmova ćemo dati bez ikakve preferencije ili liste vrednovanja u tri nastavka, s obzirom na to da svaki od njih ima svoje specifičnosti, kvalitete i nedostatke.
Zajedničko im je da, usprkos godinama koje su proletjele, nisu izgubili umjetničku vrijednost te i danas predstavljaju umjetničko dostignuće koje nije izgubilo sjaj.
TRI – (1965)
Foto: Screenshot
REDATELJ: Aleksandar Petrović
GLAVNE ULOGE: Velimir “Bata” Živojinović, Senka Veletanlić, Vojislav Mirić
Tri je možda i najpoznatiji film od onih kojima se bavi ovaj članak, a od kritike i publike je prihvaćen
kao najznačajnije ostvarenje Crnog vala.
O vanprostornoj i bezvremenskoj kvaliteti ostvarenja možda najbolje govori i činjenica da je ušao u
uži izbor Oscara za najbolji strani film 1966.godine, a u vrlo jakoj konkurenciji Oscara je osvojio
svjetski poznati francuski klasik “Jedan čovjek i jedna žena” Claudea Lelouchea.
Po formi, Tri je omnibus koji se sastoji iz tri priče s početka, sredine i kraja drugog svjetskog rata, s glavnim akterom u centru zbivanja, a scenario se temelji na zbirci pripovijetki „Paprat i vatra“ Antonija Isakovića.
Film karakterizira konstantno tmuran i depresivan ugođaj, usprkos promjenama u dinamici radnje u svakoj od priča, a dojam je fantastično ostvaren majstorskom fotografijom Vladimira Pintera. Umijeće direktora fotografije dolazi do izražaja posebno u drugoj priči koja je snimana u dolini rijeke Neretve prije dovršetka procesa melioracije. Prikazani pejzaž iz druge priče ima i veliku dokumentarnu vrijednost jer kontrast, prikazan u sudaru krša i delte Neretve, više ne postoji u toj formi.
U svakoj od priča glavni junak svjedoči smrti osobe kojoj je nemoćan pomoći te je misao o apsurdnosti rata i nuspojava rata neizbježna. I domaća i svjetska kritika ga je često navodila kao primjer antiratnog filma koji govori o bespomoćnosti pojedinca da spriječi zlo koje se događa.
Prva priča je smještena u period početka napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno travanj 1941.godine. Na zabačenom provincijskom kolodvoru negdje u Srbiji, veća grupa civila čeka vlak u atmosferi zebnje i panike pred nadolazećim napadom neprijatelja. Petrović majstorski oslikava masu koja vođena primitivnim instiktima prekasno postaje svjesna svoje uloge u smrti nevine osobe.
Prikazana scena neodoljivo podsjeća na smrt Servantesa u kultnom Malom Mistu. Huškačka masa i nevina žrtva su lajtmotiv, uz razliku da u Tri masa nije direktni egzekutor, a glavni lik utjelovljen u studentu Milošu Bojaniću se ipak pokuša usprotiviti ubilačkom autoritetu vojske podržanom od strane rulje. Pjesma “Đelem, đelem” koju cigani pjevaju dok vojni vlak ostavlja civile na kolodvoru postala je muzički lajtmotiv Petrovićevog sljedećeg filma Sakupljači perja, nagrađenog na festivalu u Cannesu, a prepoznatjiv zvuk bubnjeva označava smrt u svakoj od priča.
Druga priča smještena je u sredinu rata. Student iz prve priče, nenaoružan, gladan i progonjen kao zvijer od voda esesovaca, bježeći po pustopoljinama južne Hercegovine i Dalmacije, pokušava se probiti do mora i oslobođenog teritorija. Kronološki, vjerojatno se radi o periodu kapitulacije Italije, a u bijegu mu se pridružuje i drugi progonjeni partizan, zaostali ranjenik koji je proveo deset dana skrivajući se u grobnici na groblju koje izgleda kao svojevrsna oaza usred pustare. Nakon niza dinamičnih akcijskih scena akteri se razdvoje, jer – “jedan će možda preživjeti.”
“Pamti me”, izgovara ranjeni partizan studentu prilikom rastanka, podsvjesno osjećajući da će kroz malo vremena student nemoćno promatrati njegovu jezovitu smrt u plamenu štaglja.
Treća, možda i najmanje zanimljiva epizoda filma, se odvije pri kraju rata kada je već izvjesna pobjeda partizana. Student, sada komandir, suočen je sa strijeljanjem heterogene skupine kolaboracionista – četnika, nedićevaca i nijemaca. Među njima se nalazi i mlada žena za koju glavni lik kao da traži izlaz i spasenje od strijeljanja. Međutim, usprkos činjenici da se sada se on nalazi u ulozi onog tko gospodari tuđim životom, nemoćan je da spriječi i treću smrt u svojoj filmskoj odiseji.
Ne radi se o tipičnom filmu partizanskog žanra, već o drami zavidne kvalitete, što potvrđuje ranije navedena nominacija za Oscara, a sama briljantna rola Bate Živojinovića će vas oduševiti čak i ako niste pobornik bilo drame, bilo ratne tematike.
MLAD I ZDRAV KAO RUŽA – (1971)
Foto: Screenshot
REDATELJ: Jovan Jovanović
GLAVNE ULOGE: Dragan Nikolić, Danilo “Bata” Stojković, Alekssandar Gavrić
„Koja je fabula? To je Godard, nema fabule... – govori Stevan odnosno Stiv, glavni lik utjelovljen u sjajnom Draganu Nikoliću odgovara milicijskom inspektoru dok ga ispituju kao osumnjičenika za ubojstvo, igrajući apsurdno spretnu igru riječi kao vlastiti alibi.
Međutim, u ovom filmu fabule ipak ima. Koliko god isti izgledao mahnit u svojevrsnom crossoveru stilova i kutova snimanja, uglavnom kamere iz ruke, halucinogenim hard-rockom Santane i glazbe sedamdesetih godina prošlog stoljeća miksanim s klasičnom glazbom, prvotno ostavlja dojam totalnog apsurda i nesuvislosti i kao da je sniman pomalo… amaterski.
Premda je redatelj Jovan Jovanović izričito odricao pripadnost filma Crnom valu, očito je po svim značajkama da on baš tu i pripada.
Riječ je o blasfemičnom uratku iza kojeg ne stoji još jedna kritika isključivo socijalističkog režima, premda se isti vrlo eksplicitno, čak i vulgarno ismijava. Kritizira se svaki režim koji pokapa talentirane i natprosječne, ne dajući im šansu da ostvare svoj potencijal, iako nominalno daje priliku svoj mladosti da gradi bolji svijet za sebe i za svoju socijalističku zajednicu, kako kroz kadrove filma ističe govor Maršala Tita.
“Mlad i zdrav kao ruža” je dugo bio „bunkeriran“, no usprkos tome, karijera Jovanovića nije prekinuta, premda je nastavljena u smjeru bizarnih i tabu tema tadašnjeg društva – narkomanije. Filmska karijera glavnog glumca Dragana Nikolića, koji je briljantno utjelovio glavnog lika – Stiva, također je ostala neokrznuta, tako da je Dragan već za par godina utjelovio lik Prleta iz serijala “Otpisani”.
Stevan Nikolić zvani Stiv, glavni lik, u opširnom monologu na početku filma za sebe navodi kako je „…bivši član pionirske organizacije, bivši član narodne omladine, bivši član socijalističkog saveza, bivši član komunističke partije, pokušao da beži u inostranstvo, u armiji nastavio da se ponaša asocijalno…
„…drzak oprema starešinama, nedisciplinovan, bežao iz kasarne u grad, dovodio kurve u kasarnu, podvodio ih neiskusnim vojnicima, zezao i tukao vojnu policiju, starešine zvao špiclovima, tukao šiptare, na pitanje predavača istorije da li ovo nekog ne interesuje drsko odgovorio mene ne interesuje. Isti je, na pitanje što je to bilo 29.11.1943. godine u Jajcu odgovorio – kako mogu da znam šta je to bilo 1943. kad sam rodio 1945. Poslat na psihijatrijski pregled, nalaz – zdrav, natprosečno inteligentan…“
Dijalozi i monolozi koji se provlače kroz film predstavljaju svojevrsnu igru riječi napisanu u stilu duhovitog pisanja poznatog scenarista Siniše Pavića, a samu radnju je donekle teško definirati i dešifrirati.
U osnovi – “Mlad i zdrav kao ruža” suludom fabulom prati metamorfozu potencijalnog idealista u stvarnog kriminalca, vođenog isključivo materijalizmom, novcem, ženama, kao i dobrim kolima, otkrivajući da će dekadentni potencijal društva i mlađe populacije bivše države dovesti do svega onog što je počelo i završilo u zadnjoj dekadi 20. stoljeća. Pritom je pretenciozno kazati da je filmom predviđeno sve ono što je uslijedilo, no ostaje činjenica da u rezimeu Stiv navodi „…ja sam vaša budućnost“ kao mračno proročanstvo budućnosti.
SAM (1959)
REDATELJ: Vladimir Pogačić
GLAVNE ULOGE: Nikola Simić, Pavle Vuisić, Milan Puzić, Milan Srdoč
Premda su kao perjanice ovog filma istaknuti Nikola Simić, kasnije prepoznat od struke i publike u žanru komedije-filmskom serijalu “Tesna Koža” i Pavle Vuisić, jedan od najpopularnijih glumaca jugoslavenske kinematografije uopće, u filmu su značajne role odigrale i superzvijezde tadašnjeg filma pedesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o Milanu Puziću i Severinu Bijeliću te Milanu Srdoču publici najpoznatijeg po ulozi Jokaša iz Prosjaka i sinova.
Radi se o crno-bijelom ratnom filmu redatelja Vladimira Pogačića – film predstavlja jedno od njegovih najznačajnijih ostvarenja. Radnja se odvija neposredno nakon bitke na Sutjesci te je fokusirana na psihološke portrete partizanskih boraca deset dana okruženog od njemačke vojske i odsječen od glavnine ostatka partizanske vojske u gudurama Zelengore, bez mogućnosti izlaza.
Osim majstorski odigranih uloga probrane glumačke ekipe i kvalitetnog scenarističkog i redateljskog posla, snažnu simboliku i pečat filmu daje odlična i atipična glazba Bojana Adamiča, poznatog slovenskog dirigenta, skladatelja i jazz glazbenika, kao i vrsna fotografija za koju je autor nagrađen “Zlatnom Arenom” u Puli.
Ono što ovaj film izdvaja od ostalih partizanskih filmova je nepredvidivost tijeka radnje i završetka ratne priče za glavne protagoniste filma.
Ujedno, ono što je atipično za filmove sličnog žanra, jest činjenica da su u relativno kratkom zapletu i raspletu, glavni akteri uvjerljivo psihološki portretirani u bezizlaznoj situaciji.
Film je lišen lažne patetike, ideologije i pretjeranog i neuvjerljivog heroizma, karakterističnog za niz kasnije snimljenih partizanskih filmova. Radi se o sirovom prikazu brutalnosti rata kojem je pridonijela i realistična kostimografija, s obzirom na to da od rata do snimanja filma nije prošlo niti 15 godina.
Premda je, iz današnje perspektive, bilo moguće izbjeći određene nelogičnosti i neuvjerljivosti pojedinih scena i dijaloga, film služi i kao svojevrstan dokument koji aktere oslikava kao prijeratne besposličare-besprizorne, proletere, kovače, seljake, radnike i učenike…. “Sam” nudi svojevrsni sociološko-dokumentarni uvid u tadašnji sastav društvenih slojeva, kao i karaktere običnih ljude koji su se vođeni idejom borbe za slobodu našli u situaciji da, premda svjesni realnosti približavanja svršetka vlastitih života, ne odustaju od ideje slobode, čak i kada bi im odustajanje od vlastitih ideala pružilo šansu da im se život nastavi.
U ideji slobode jest i snaga i uvjerljivost filma, a veličina poante koja se provlači kroz cijeli film, gledatelju se u potpunosti otkriva tek na samom kraju, kroz simboliku završnih kadrova planinskih masiva, dramatične glazbe i postrojavanja šačice preživjelih koji sa sobom nose novorođenu bebu kao simbol pobjede u izgubljenoj bitci.
Pritom je relativno nizak budžet filma pao u sjenu korektno odrađenih snimki borbe, posebno gledano iz današnje perspektive, a sam uradak očito i nije zamišljen kao prikaz epske bitke, već žilave borbe na život i smrt uz nepredvidive karaktere nositelja radnje i događanja nad kojima isti nemaju kontrolu.
TEKST NAPISAO: Dino Puljić
