REDATELJ: Erich Von Stroheim
GLAVNE ULOGE: Zasu Pitts, Gibson Gowland, Jean Hersholt, Dale Fuller, Chester Konklin, Joan Standing
TRAJANJE: 140 minuta
NAZIV ORIGINALA: GREED
GODINA PROIZVODNJE: 1924
Postoje redatelji s kojima nije lako surađivati – riječ je o filmašima koji su svaku scenu nastojali dovesti do savršenstva (barem kada je o njihovim vizijama riječ). Tako je Stanley Kubrick u svom filmu ” Isijavanje’’ (” The Shining’’) težio tomu da njegovi glumci maksimalno iskoriste svoj potencijal. Zbog toga je scena u kojoj Wendy pokušava udariti Jacka bejzbol palicom ponavljana čak 127 puta – navodno je riječ o svojevrsnom svjetskom rekordu za najviše ponavljanu scenu u zvučnom filmu. Odličan primjer je i film ” Svjetla velegrada’’ (” City Lights’’) Charlieja Chaplina. Scena susreta između Skitnice i slijepe djevojke ponavljana je 342 puta. Iako navedena ponavljanja zvuče prilično ekstremno neki redatelji su otišli i korak dalje, toliko da su na setu ugrožavali svoju sigurnost, kao i sigurnost glumaca i ostalih filmskih djelatnika. Erich von Stroheim upravo je takav redatelj.
Erich von Stroheim američki je redatelj, scenarist, glumac i producent austrijskog porijekla. Režirao je devet filmova, a samo jedan od njih je zvučni. Kao glumac nastupio je u preko 50 filmova, a najpoznatija uloga mu je uloga batlera u klasiku ” Bulevar sumraka’’ (” Sunset Boulevard’’) Billya Wildera. Stroheim je bio poznat po tome da je s njim bilo izuzetno teško raditi, da se je često upuštao u sukobe s producentima kao i po svojim zahtjevima od glumaca. Njegov film ” Pohlepa’’ iz 1924. godine kroničari filmskih se jednim od najboljih i najvažanijih filmova ikad snimljenih, a ovaj tekst će odgovoriti na pitanje zašto je to tako.
Radnja ” Pohlepe’’ prilično je jednostavna, a odvija se 1908. godine. Glavni likovi su zubar John McTeague (Gibson Gowland), njegova žena Trina Sieppe (ZaSu Pitts) i njegov prijatelj Marcus Schouler (Jean Hersholt). Jednog dana Trina kupi srećku i osvoji 5000 dolara. Tu počinje tragedija jer osjećaj pohlepe i moći polako obuzima glavne junake. Ovo je ujedno sve što ćete saznati o radnji filma jer “Pohlepa” ima toliko toga za ponuditi u kontekstu priče da je nemoguće sve staviti u jedan tekst.
Foto: MGM
“Pohlepa” je najpoznatija zbog događaja prije početka snimanja odnosno produkcije filma. Film je snimljen prema romanu ” McTeague’’ – ekranizacija je bila prava noćna mora. Stroheim je snimio 85 sati materijala, a prva verzija filma trajala je više od devet sati. Samo dvanaest ljudi je vidjelo tu prvu verziju – neki od njih su rekli da bolji film još nije napravljen. Međutim, takav film nije mogao krenuti pred publiku – film je protiv Stroheimove volje skraćen na otprilike dva i pol sata. Dakle, više od 6 sati filma je izgubljeno, dok se originalna verzija se smatra svetim gralom izgubljenih filmova. Zbog skraćivanja Stroheim je iz filma morao izbaciti više sporednih likova i detalja radnje. Godine 1999. izašla je rekonstrukcija filma u trajanju od četiri sata koja je ipak malo približila Stroheimovu originalnu viziju filma, no treba reći da je u toj rekonstrukciji pola priče ispričano kroz tekst i dostupne fotografije sa snimanja filma. Stroheim je uvijek govorio da je želio ispričati priču o svakodnevnim ljudima i njhovim odnosima bez nekih uljepšavanja. Zbog toga se film smatra nekom vrstom Grčke tragedije, a Stroheim je u ovom filmu usavršio mnoge filmske tehnike kao što su duboki fokus i montaža.
Najpoznatije scene filma, koje se mogu vidjeti u finalu filma snimljene su u pustinji u Dolini smrti. Dolina smrti nije imala niti ceste, niti hotele, ali tarantula, škorpiona i zmija nije nedostajalo. Najbliži grad bio je udaljen 160 kilometra od seta. Četrdesetak ljudi radilo je na snimanju scene, kuhar je umro od toplinskog udara, a 14 ljudi se je razboljelo ili su bili poslani natrag u Los Angeles. Snimanje je bilo toliko teško da je Hersholt nakon snimanja završio u bolnici zbog unutarnjeg krvarenja. Izgubio je 12 kila i zadobio je sunčane opekline. Bez obzira na to, kasnije je uvijek govorio da mu je ovo najbolja uloga u karijeri. Kako bi motivirao Hersholta i Gibsona tijekom scene u kojoj se svađaju, Stroheim je vikao: ” Borite se, borite se! Pokušajte se mrziti koliko obojica mrzite mene!’’
“Pohlepa” savršeno pokazuje koliko je pojedinac, filmaš, spreman uložiti kako bi realizirao vlastitu (umjetničku) viziju. Stroheim je bez obzira na teškoće koje su ga snašle nije odustao i na kraju mu se isplatilo, iako je u mnogočemu pretjerao. Zbog toga je žal još i veći za originalnom verzijom filma koju nažalost vjerojatno nećemo nikada vidjeti, osim ako ju nekim čudom ne otkrije neki filmski entuzijast. Bez obzira na izgubljene minute za “Pohlepa” zaslužuje pohvale i zasluženo mjesto u povijesti sedme umjetnosti. Svakako i preporuku za gledanje.
