REDATELJ: Paolo Sorrentino
GLAVNE ULOGE: Celeste Dalla Porta, Dario Alta, Gary Oldman, Silvio Orlando
TRAJANJE: 136 minuta
Napomena: Tekst sadrži manje detalje o radnji filma
Parthenopin kum: Da sam 40 mlađi, bi li se udala za mene?
Parthenope: Da sam 40 godina starija, biste li me oženili?
Kum: Lukava si.
Morska vila, sirena, muza, bikini, X faktor
Kao da je morska vila, sve je moje snove ostvarila,
na obalama vrele, neprospavane noći…
Kao da je dio plime, modro more šumi njeno ime
i sklada tihe pjesme, pjesme o samoći…
Kad graciozna Parthenope (prelijepa brineta Celleste Dalla Porta u svojoj prvoj pravoj/ markantnoj ulozi) izađe iz mora, u zelenkastom bikiniju (a vidimo je i u svim drugim bojama) – cijeli svijet stane i svi gledaju samo nju. Iako praktički debitantica na filmu te iako u toj sceni glumi 18-godišnjakinju (inače, rođena 1997., glumi u talijanskoj seriji „Red Mirror“) mlada Celleste je savršenstvo koje hoda i gotovo je iznad svih Bond djevojaka, Bo Derek u „10“ ili ostalih žena, koje su nam pokazale (fiziku i) kupaće kostime, kroz desetljeća sedme umjetnosti.
Redatelj Paolo Sorrentino je namjerno voajerski (every breath you take) snima, jer njegova mlada muza tako lakše nosi cijeli film, koji – u svojih 136 minuta – nije savršen, ali može biti melem za filmofile i njihove oči. Ovakvim ženama su rimski pjesnici – Kvint Horacije Flak, Ovidije, Vergilije – pisali elegije, sonete, priče (iz davnine), romane; za njih su se oslikavali zidovi (ako treba i) Sikstinske kapele…a snimaju se i filmovi ili se odlazi u rat….jer ljepota je kao rat: otvara sva vrata, kako kaže jedan književnik u filmu.
Lik Parthenope je odavno viđen u talijanskoj (i svjetskoj) kinematografiji i mnogi talijanski redatelji su imali svoje muze (npr. za Michelangela Antonionija to je bila Monica Vitti, za Fellinija, npr. Sandra Millo itd.). Nije samo stvar u bikiniju, već u ženskoj ljepoti (koja je uvijek – u oku promatrača), koju Talijani uvijek prepoznaju i potenciraju. Od Alide Valli, Gine Lollobrigide, Sofije Loren, Anite Ekberg, Sylve Koscine, Silvane Magnano, Claudie Cardinale, Monice Vitti, Laure Antonelli, Anite Pallenberg, Ornelle Mutti, Edwine Fenech, Isabelle Rossellini, Mariae Graziae Cucinottae, Virne Lisi, Asie Argento ili Monice Bellucci i dr. znanih i neznanih.
Štoviše, ako se sjećamo, npr. Monice Bellucci u filmu „Malena“, odmah nam je u glavi slika kako cijeli grad stane i gleda samo nju – Monicu Bellucci. Kad hoda na ulici, na plaži, u interijerima, ali i u intimi. U haljini, u donjem rublju, golu na krevetu. Upravo je njezina nova nasljednica, možda mlada Celleste Dalla Porta, posebno u filmu „Parthenope“. Ona je doista „X faktor“ i vrijedi više od gaže u reality showu tipa „Love Island“, „Gospodin savršeni“ i sl. Njoj se klanjala cijela obitelj, udvarači, obični građani, kler, a svakako i mi – gledatelji.
Zapravo, Parthenope je, kako grčka mitologija kaže, sirena koja je počinila samoubojstvo nakon što nije uspjela začarati Odiseja. Njezino je tijelo plima donijela na mjesto, gdje je sada izgrađen Castel dell’Ovo (dvorac uz more u Napulju) te je po njenom grčkom imenu nazvan grad, koji će kasnije postati Neapolis, tj. Napoli ili Napulj. Dakle, u filmu je vječno mlada Parthenope, utjelovljenje i simbol grada Napulja, tj. redatelj Sorrentino si je ponovno dao priliku da napiše (također scenarist filma) i snimi novi hommage svom rodnom gradu. Sorrentino je često govorio o Napulju kao gradu koji fascinira i odbija u isto vrijeme, mjestu koje odražava duboku i kontradiktornu prirodu čovječanstva, a on mu ponovno piše ljubavno pismo, urbi et orbi, kroz reminiscencije nekoć lijepe građanke i profesorice na fakultetu.
Parthenope je žena koja se – poput morske vile (prirodnija u vodenom mediju, od npr. fatalne Amber Heard, tj. Mere u „Aquamanu“) – doslovno 1950. (po)rodila u moru, ispred svog bogatog doma, na privatnoj plaži, koja ima pogled prema Napulju. I nakon rođenja je pratimo, kao 18.-godišnjakinju, tijekom 1968. god. pa onda tijekom 1973./’74./’75., 1983. i 2023., kada odlazi u mirovinu te prenosi životnu štafetu. Tada je glumi legendarna talijanska glumica Stefania Sandrelli. U poklonjenoj pozlaćenoj kočiji (kum kaže da je istu nabavio u Versaillesu) gledamo životnu odiseju jedne divne žene, koja nije samo fizika (dok kemije možda ipak nedostaje u romantičnim podvizima), već ima i – mozak, jer je prvo, uspješna studentica antropologije, a kasnije i profesorica – do mirovine.
Kao da je dio sna…
Što me nosi zvijezdama…
Sorrentino
Redatelj Paolo Sorrentino je stvorio svoje filmsko ime, kao i specifični stil. Filmofili znaju za filmove: Il Divo, This must be the Place (Sean Penn, Frances McDormand), La grande bellezza/Velika ljepota (Oscar, Zlatni globus i BAFTA za najbolji strani film),Youth (Michael Caine, Harvey Keitel, Jane Fonda, Rachel Weisz, Paul Dano itd.), Božja ruka/ È stata la mano di Dio, a također je i redatelj, scenarist te producent serija – Mladi papa i Novi papa.
Struka ga danas uspoređuje s velikanima poput Federica Fellinija te Michelangela Antonionija. Snima posvete svom Napulju, s autobiografskom notom te se divi Diegu Maradoni. U mladosti je u tragičnom događaju izgubio oba roditelja pa i ta sjetna tema zauzima mjesto u njegovoj filmografiji te se osjeti i u njegovom zadnjem filmu – feminističkom art epu – „Parthenope“, koji je imao premijeru u Cannesu 2024. Na prekrasnom plavom – Mediteranu, kakav je nekoć bio…a koji nam je evocirao i Big Blue/Veliko plavetnilo (Luca Bessona), a u dubini – umjesto morskih pasa – pliva morska vila i ide prema nama…
I dok je ljubim, ona se pretvara da spava…
Grijana zlatnim suncem, moje ljubavi…
I dok je ljubim, kao more, njeno tijelo, podrhtava…
Povedi me, prostranstvima, gdje svi – pjevaju o ljubavi…
(i bacamo gitaru u more te uz vino noći i zvuk ponoćnih zvona, tražimo da nas ona i samo ona – dotakne usnama…dok nas zapljuskuju valovi, kao u onoj sceni, s Burt Lancasterom i Deborah Kerr, u filmu „Odavde do vječnosti“)
Životne stanice
Foto: Screenshot
Dakle, glavnu junakinju gledamo kroz epizode tijekom nekoliko formativnih godina, nešto kratko u 30-im godinama života (kao profesoricu…na zadatku) te na odlasku u mirovinu. Ona je objekt pažnje, ali nitko ne ostaje toliko dugo da bi ju upoznao kao subjekt. Sorrentino, na talijanski recept, dodaje ljubavne zaplete, poput kratkih životnih stanica s raznim osobama – većinom muškarcima, ali i ženama.
Nedorečena incestuozna veza sa bratom, koju također dijeli s generacijskim obiteljskim prijateljem, traje do jednog tragičnog događaja, koji predstavlja limes filma. Granicu potpunog odrastanja od koje redatelj pokušava pronaći pravi put do završetka. Onda dolazimo do traženja sebe i želje da postane glumicom uz dvije starije mentorice. Ovdje Sorrentino dodaje felinijevske elemente humora i dijaloga. Poljubila se i sa ženom u zanimljivoj situaciji, ali potencijalna mentorica joj kaže da nije za glumicu, a to potvrđuje i susret s iskusnom zvijezdom (gdje Luisa Ranieri, kao otkačena Greta Cool, možda odaje počast Sophiji Loren i sl. – „potrebna je atomska bomba da bi me nešto iznenadilo“) potvrđuje istu stvar, kad kaže nešto u smislu:
„Lijepa si i nezaboravna, ali oči su ti tupe. Ti si bez radosti, draga, a kamera to ne prihvaća.”
Ako glumačka karijera nije bila za sjetnu filmsku Parthenope, nadamo se da će biti za stvarnu – Celleste Dalla Portu, tj. da neće ostati na ovom one hit wonderu, kojeg stručnjaci neće posebno hvaliti, iako će se naglasiti potencijal mlade glumice. Potencijal koji prvotno istražuje noćni život kroz epizode s nekim bogatašem i noćne kronike Napulja, gdje pohodi siromašna predgrađa, što je još jedan dio Sorrentinove posvete rodnom gradu.
U posvetu odrastanju na Mediteranu (svojevrsni i moderniji Amarcord), redatelj ubacuje i stvarne osobe tog razdoblja. Npr. Parthenope voli čitati američkog pisca Johna Cheevera, koji je doista putovao po Italiji pa ga glavna junakinja i susreće uz usvojim izlascima. I odmah se zbližava sa svojim idolom tj. ne pada na poduzetnika koji ju stalka iz helikoptera, već želi da je zavede netko iskusniji, tj. želi čuti nešto životne mudrosti.
Poslije se fokusira na profesionalnu karijeru (preživljava i abortus te nastavlja tragati), gdje uz platonski odnos s mentorom, starim profesorom koji će joj ostaviti katedru, jer je vidio potencijal u mladoj ženi, također i profesionalno odrasta, tražeći životne odgovore. Pa se onda upušta u slobodnu (kratkotrajnu) vezu sa svećenikom (biskupom!), jer celibat je za katoličke naivce (a ona istražuje pitanje čuda, u koje ne vjeruju ni svećenici).
Svakako je ispravno da tu vezu (sa svećenikom) promatramo kao konsenzualni čin dvije odrasle osobe, a ne kao nastrana kaznena djela prema slabijima ili nemoćnima, jer nije ovo neka sumorna irska drama (koja, npr., otkriva zločine u Katoličkoj crkvi), već pizza napolitana, sa felinijevskim štihom. To vrijedi od početka filma pa sve do završetka, koji se odvija u našem vremenu, uz neizbježnu odu najbitnijoj sporednoj stvari na svijetu – nogometu, kroz (ponovnu) epizodnu posvetu lokalnom, ali i svjetski poznatom, šampionskom klubu.
Teme u filmu
Kad smo u Italiji, svejedno je jesmo li u Veneciji, Rimu, Toskani, Sardiniji, Siciliji, San Remu, ispod Vezuva ili iznad Pompeja. Znamo da će nam azurna, jadranska ili općenito mediteranska (ne)daleka obala pokazati pravi put. Tako i ovdje imamo prekrasnu fotografiju i zavodljive vizure iz kamere snimateljice Darie D’Antonio, uz glazbu Daniele Lele Marchitelli, koje nas – kroz pomalo nedovršeni scenarij Sorrentina – vode kroz, već spomenuto, životno putovanje. Iako na trenutke (namjerno) izgleda kao da smo u video spotu ili reklami za donje rublje, kupaće kostime, dezodorans, ili neki šampon, taj dojam se uspijeva spojiti s (svojevrsnim) art filmom o odrastanju, koji u sebi ima i klasičnu (ali manju) dozu magičnog (nad)realizma (šifra: Brendan Fraser u „Kitu“ na „dječji način“).
A glavna junakinja je (kako bi legendarni Mišo Kovač otpjevao) ostala uvijek ista. Enigmatična, spremna na izazov, ali i – usamljena (zato u „Morskoj vili“ i imamo stih: …“pjesme o samoći…“). Svi su htjeli znati o čemu razmišlja Parthenope (pitanje koje je mnogima na umu, iako ih većinom zanima samo one night stand), a možda je i ona tražila odgovor na to pitanje, tijekom cijelog života.
Sorrentino je rekao da su teme filma: ljepota, mladost i prolaznost života, a svakako bi trebali dodati – misterija i sloboda. Naime, stalno se pitamo „o čemu ona razmišlja“, te odakle joj „hrabrost“ za eksperimentiranje. U svojim sociološkim eksperimentima, prije i tijekom karijere, tražila je odgovore. A neke artificijelne, ali nedužne, feedback-ove je dobila i od spomenutog američkog pisca Cheevera, kojeg u kratkoj epizodi glumi legendarni Gary Oldman i koji suptilno (jedini u filmu, uz starog profesora) odbija ljepoticu uz pamtljivu, ali ne posebno inovativnu rečenicu:
“I don’t want to steal one minute of your youth from you.”
Sorrentino rekao je kako je kontaktirao Garyja Oldmana, oko snimanja epizodne uloge, nakon što je čuo da je Oldman njegov veliki obožavatelj. To je bilo istina, jer Oldman je odmah sjeo na avion, došao na sastanak i prihvatio ulogu na blind, rekavši da mu je Sorrentino na vrhu liste želja za suradnju. Njegov američki književnik, sa književnim engleskim naglaskom, ili je to možda alkoholičarski akcent ostarjelog pisca, je imun na Parthenopinu vanjštinu. Razlog je i latentna homoseksualnost tog (stvarnoga) pisca, međutim oboje dijele jednu karakteristiku koja ih je na prvu spojila – usamljenost. Naime, i Parthenope, na kraju, priznaje:
“ Bila sam tužna i neozbiljna, odlučna i bezvoljna. Kao i Napulj, gdje ima mjesta za sve, bila sam živa, ali i sama.“
Bilo je mjesta za sve i svakako je bilo ljudi oko nje (više u ulozi promatrača koji uzdišu), ali nije se uspjela vezati ni za nikoga, u intimnom smislu. U profesionalnom smislu, tijekom godina je vodila filozofske razgovore sa svojim profesorskim mentorom, koji je od nje tražio da istraži „kulturne granice čudesnog“, a da bi bila profesor na katedri potrebno je „biti samo jedno predavanje ispred studenata“:
Parthenope: Profesore Marotta, što je antropologija?
Profesor: Vi mladi želite odgovore, ali ne znate postavljati pitanja…Niste zadovoljni s time?
Parthenope: Ne. Vaš odgovor je samo krilatica.
Profesor: Antropologija je znanost koja proučava ljudske tipove i aspekte iz morfološke i psihološke perspektive.
Parthenope: Je li to pravi odgovor?
Profesor: Ne, to je samo odgovor koji si možete priuštiti. Lévi-Strauss, prva faza.
Profesor (koji ima čudesnu tajnu te će je pokazati, kao što prijatelji i čine) nikada nije pokušao zavesti prekrasnu ženu, čak ju je upozoravao da se pazi dlakavog biskupa, kojeg se ona ipak nije bojala pa je zaigrala staru igru zavođenja…u crkvi, u sakristiji…na talijanski način…sa ocvalim likom u muškim kupaćim gaćicama (kakve se više ne nose):
Parthenope: Što vam se sviđa kod žena?
Biskup: Leđa. Sve drugo je pornografija.
Biskup: Na kraju života, samo ironija preostaje…raširi noge…
Parthenope: Polako…vodit ćemo ljubav…
I tako, uz eksperimentalne životne stanice, i uz filozofske razgovore i rečenice tipa: „Šutnja u lijepom je misterij, u ružnom promašaj“ ili „Nije li želja misterija, a seks njezin pogreb?“ prolazimo prelijepim eksterijerima (npr. izlet na poznati otok Capri, predivne plaže i uzvisine) i luksuznim interijerima (rodna kuća, sakristija, gdje je odjevena poput princeze Leie u „Povratku Jedija“). Interijeri su često glomazni i bez previše namještaja (možda je to samo dojam na prvo gledanje) pa možda i oni signaliziraju prazninu, kao i ulice – čak i kad su pune – evociraju svojevrsnu usamljenost (ako ne i napuštenost). Kontradikcija koju jedan lik u filmu spominje u rečenici: Nemoguće je biti sretan na najljepšem mjestu na svijetu.
Naravno, redatelj je sve podredio rodnom gradu, koji je prikazan na alegorijski način te predstavlja srce filmske priče, koja spaja tragediju i nadu. Mladost i starost. Ljepotu i ruševine. Prošlost i budućnost. Naslovna junakinja je tajanstvena mlada žena (na kraju i umirovljenica) koja je simbol Napulja, kao i lokalnih običaja te brojnih društvenih, kulturnih (pa nešto i političkih) nijansi, a to se posebno vidi kroz monolog ostarjele glumice Grete Cool – žene koja je s temperamentnog juga pobjegla na prosperitetniji sjever i koja iskreno objašnjava svojim sugrađanima/malograđanima:
Vidite, problem nije u tome što je ovaj kip ružan. Problem ste vi Napolitanci. U depresiji ste, a toga niste svjesni. Hodate ruku pod ruku s užasom i ne znate to. Samo ste šlampavi i folklorni. Svi vam se smiju, a vi to ne shvaćate. Hvalite se da ste pametni. Ali što ste vi dobili od sve te pameti? Jadni ste, kukavni, cmizdravi, nazadni. Kradete i loše se ponašate. Uvijek ste spremni baciti križ na drugoga. Vi osvajači trenutka, korumpirani političari, beskrupulozni investitori. Ali sramota ste vi. Vi ste narod bijednika i hvalite se time. Nikada nećete uspjeti. Dragi strašni Napolitanci, vraćam se na Sjever, gdje vlada prekrasna tišina, jer nisam Napuljka već dugi niz godina. Ja sam bila spašena, ali vi niste. Vi ste mrtvi.
Nije li ovaj monolog (o jalu) univerzalan i za druge nacije ili lokalitete, sličnih podneblja te iste vjere u rimskog papu. Za slične temperamente (strastvenih) nogometnih navijača i korumpiranih političara. Interne borbe sjevera i juga. Kontinenta i mora. Prelijepih žena, praznih duša i potrage za izgubljenim vremenom. Zaista, nisu bespravne gradnje ili lokalne mafije tipa Cosa Nostra, Camora ili ‘Ndrangheta, vezane isključivo za južnu Italiju…ima toga svuda oko nas. A čije su žene ljepše, je filozofsko pitanje, tj. samo neka ih bude oko nas.
Soundtrack mediteranskog života
Foto: Screenshot
Noć je prekrasna, na nebu zvijezde sijaju,
osmjesi tvoji prijaju, svakom od nas.
Ti si najljepša, izgledaš kao kraljica…
Kraj tebe zvijezda Danica, gubi svoj sjaj…
Želim ići od vas, okolo svuda je tama,
a ja sam lijepa i mlada želim ići od vas…
Nemoj ići od nas, okolo svuda je tama…
A ti si lijepa i mlada, nemoj ići od nas…
Stihovi legendarne pjesme „Noć je prekrasna“ od „Daleke obale“ nam, između ostalog, kažu – Želim ići od vas… Međutim, od Parthenope nitko ne želi otići (ili barem odmaknuti pogled) pa tako i jedan gost hotela kaže: „Ako ona odlazi, onda odlazimo i svi mi“…aludirajući i na ostale muškarce u hotelu, na što ga žena (novinama) udari u glavu (moment lakog talijanskog humora). Ono što je jedino malo odbojno kod Parthenope je konstantna cigareta u ustima, koja nam možda i govori da se ne trebamo previše vezati uz nju, jer bi nas mogla odvesti u ovisnost…pa nije bezvezno dobila ime po morskoj sireni, koja je pokušala zavesti i začarati Odiseja.
Umjesto Homerove „Odiseje“ zato gledamo pojedinačnu i nostalgičnu odiseju jedne zanimljive žene, koja je na kraju ostala kao Penelopa (Parthenope kao Penelopa (Cruz?)), tj. nije dočekala svog Odiseja, a prosaca je svakako bilo (na felinijevski – Voglio una donna! – način), iako, kako kaže druga lokalna glumačka diva:
„Nikad ne prikazuj svoje fotografije. Čak nemoj računati ni na ljepotu. Očarava prvih deset minuta, a iritira sljedećih deset godina.“
Poput mitološke sirene po kojoj je dobila ime, melankolična protagonistica očarava, ali je sama rijetko očarana. Nije ovo prvi film, koji opisuje ženu na takav način (gdje ona odrasta pred svojim i našim očima, prolazeći kroz razna iskustva, ali bez „orgazma“), ali je svakako osvježenje na kino repertoaru, unatoč scenarističkim manama. Kroz traženje odgovora u jednom gradu – gdje se rađamo i umiremo – taj grad postaje vizualni jezik, koji svaki filmski lik pa i gledatelj, pokušava dekodirati na temelju vlastitog iskustva. Ljudi stare, odnosno transformiraju se, tj. nikad ne stanemo (dvaput) u istu rijeku (Rijeku snova, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik i otoke), čak i ako ostanemo – u Rijeci (ili bilo gdje). A upravo naši primorski i dalmatinski gradovi, sigurno imaju određene sličnosti sa talijanskim pandanima.
I prema njihovim ženama, (djevojčicama) kojima miriše koža, jer…Dok ona hoda, ne zastajkuje, a asfalt se miluje s njenim štiklama… u večeri koja miriše na rakove i školjke, dok je mjesec blijeda fleka boje cimeta…A u tim prekrasnim noćima, u zadimljenim disko klubovima ili bolje na šetnicama i plažama, najbolje uz bezalkoholne koktele i bez cigareta, većina muških gledatelja žudi za njom (nekom verzijom Ane de Armas) i traži da ne ode od nas, jer želimo biti zavedeni (a one hoće isto što i mi)…Ali ona je morala poći, Sorrentinovim putem estetike, emocije, erotike i slobode. Poput morske vile (ne i „Murine“) u sinjem moru, podsjeća nas na beskrajno ljeto i nudi nadu. Za neke je to legendarna L’Esperanza od Sven Vatha, a za neke naša, južnjačka utjeha iz splitskog geta, posoljenog zraka i razlivene tinte…
Noć je prekrasna, na nebu zvijezde sijaju,
muškarci se opijaju tebi u čast.
Ti si zanosna, tvoja ljepota opija
Iz tebe noćas izbija ljubavna strast…
I zato nemoj ići od nas Parthenope, a ako baš moraš, čekamo te u novom filmu. Che bella ragazza!
OCJENA: „Sedma od Dev…“, pardon 7/10
