REDATELJICA: Maren Ade
SCENARISTICA: Maren Ade
GLAVNE ULOGE: Sandra Hüller, Peter Simonischek
TRAJANJE: 162 minute
“You have to do this or that, but meanwhile life is just passing by.”
Možemo se složiti kako postoji mnogo filmova koji se bave odnosom očeva i kćeri. Ti se filmovi najčešće fokusiraju na odnos mlađeg/ sredovječnog oca i mlade kćeri (Paper Moon, To Kill a Mockingbird, Aftersun, El sur), a puno je manje (ali ih ima) filmova koji portretiraju odnos starijeg oca i odrasle kćeri (Dick Johnson is Dead, Father, His Three Daughters, On Golden Pond). Filmovi vole pikirati kćer na početku života ili oca na kraju života, ali rijetko koji film uhvati sredinu života te samu srž odnosa. Također, ton koji poprimaju potonje spomenuti filmovi (o odraslim kćerima i starijim očevima) često je pesimističan, zamoran i iscrpljujući. Rijetko koji film izlazi iz okvira tona koji se od njega očekuje (tipa Dick Johnson is Dead, koji si možda to dopušta zbog svoje dokumentarne forme).
Moram priznati da nisam vidjela toliko odvažan, out of the box film koji se poigrava tonom i koji je zapravo utjelovljenje dramedy žanra, dok nisam pogledala njemački dramedy, Toni Erdmann. Sama radnja na prvu čini se odista jednostavnom i izravnom. Winfried (Peter Simonischek), usamljeni, rastavljeni šaljivđija, odluči se povezati sa svojom hladnom, frigidnom kćeri Ines (Sandra Hüller) koja je opsjednuta karijerom, tako da ju uhodi u Bukureštu dok ona pokušava sklopiti važan ugovor s naftnom kompanijom. Na kraju prvog čina kada upoznajemo Winfriedov alter-ego u formi Toni Erdmanna, ekscentričnog biznismena, jasno nam je kako će nas polarne osobnosti dvaju protagonista odvesti u iznenađujućim smjerovima. Ade dodaje spletove radnje, vrckavost i podriva stereotipe radnje te žanrovska očekivanja.
Utjelovljenje originalnosti nalazimo u liku Winfrieda, odnosno Tonija kojeg izvanredno utjelovljuje Peter Simonischek. Pokušala sam se sjetiti postoje li slični likovi iz drugih filmova, knjiga, serija, ali nisam mogla domisliti gdje još postoji tako fenomenalno otkačen, sentimentalno orijentiran, smotano neprikladan, briljantno naporan lik poput Tonija. Toni premašuje granice lika iz filma; on je osoba koju bismo voljeli poznavati, osoba za koju bismo htjeli da nam je otac, dok je u isto vrijeme osoba zbog koje u nekoliko navrata ekran gledamo kroz prste te smo zahvalni da nemamo veze s tim čovjekom. Toliko vitalno opipljiv, pun života i mana; u njegovom se liku vidi tragedija u opetovanim pokušajima povezivanja s kćerkom i mnogim neuspjesima zbog nemogućnosti komunikacije i dosezanja barijere koju ne može sam srušiti. To nas tjera da se zapitamo postoje li nepremostive granice u odnosima roditelja i djece, postoje li prešućene stvari koje se ne bi trebale izgovoriti, postoje li izrečene stvari koje su se trebale prešutjeti? Pitamo se jesu li neke stvari nedostižne, uvjetovane i upečene u samu srž odnosa roditelja i djece; stvari koje se humorom ne mogu riješiti.
![](https://goodtalking.hr/prod432/wp-content/uploads/2025/01/toni-2.jpg)
Foto: Screenshot
Dok u liku Winfieda/Tonija vidimo originalnost i tome liku gravitiramo, u liku njegove kćerke Ines isprva vidimo protutežu i čisti polaritet ocu. Više puta smo svjedočili prikazu ambicioznih, frigidnih, hladnih kćerki – radoholičarki, ali nismo ih vidjeli u interpretaciji sjajne Sandre Hüller. Film (kao i gotovo svaki film) zahtjeva višestruko gledanje, upravo zbog nijansi na Sandrinom (Inesinom) licu. Pri prvom smo gledanju možda više na očevoj strani i pitamo se zašto je kćerka toliko hladna i zašto ne daje šansu svom vrckavom ocu, ali pri svakom drugom gledanju shvaćamo tisuće nijansi na njezinu licu; iščitavamo mali svemir u načinu na koji Ines doživljava oca, posao, sebe i druge ljude. Njezinu intrinzičnu borbu primjećujemo u trzajima na licu, naglim pokretima, rijetkom treptanju, a na kraju, u kulminacijskoj sceni, njezino suzdržavanje kroz film dolazi na naplatu u sceni na rođendanskoj zabavi koja će šokirati i kod mnogih zarumenjeti obraze od srama.
Možda će većinu ljudi prvotno odbiti trajanje filma koje broji 162 minute (jer je lakše takvo trajanje oprostiti blockbusteru poput Oppenheimera, nego neameričkom art filmu o odnosu kćeri i oca), ali ovih 162 minute možemo shvatiti kao odiseju i putovanje. Putovanje na kojem smo pozvani prepustiti se začudnosti stvari koje se pred nama odvijaju te spontanosti naših protagonista. Kako se redateljica odaje sporom, detaljnom istraživanju i seciranju među obiteljskih odnosa, tako smo i mi pozvani da se odamo, da podjetinjimo zajedno s protagonistima, da se opustimo, prihvatimo humor i našu znatiželju te vrckavi smisao za humor.
Čar filma je u malim, pomaknutim trenucima koji nas uvijek iznova uspiju iznenaditi. Kada mislimo da znamo sljedeći pomak i korak u njihovom odnosu, jer nas je Hollywood tako učio, nađemo se na partyju gdje otac i kćer zajedno šmrču kokain, pa svjedočimo doista bizarnoj seksualnoj igri, onda nas Ines odvede na selo i behind the scenes pravljenja nafte u maloj zajednici ljudi koju njezin klijent iskorištava, potom farbamo jaja s Tonijem i pjevamo s Ines, a naposlijetku se nađemo na zabavi koja spontano postane nudističkom. Jesmo li ikako to mogli predvidjeti?
Spomenula sam igranje tragedy žanrom, isto se tako treba spomenuti jedan od najboljih završetaka. Završeci filmova znaju biti nategnuti, zeznuti, razočaravajući i teški za pogoditi, a ovaj film opet mijenja očekivanja te ostavlja kraj otvorenim, gorko-slatkim. Film nam donosi punokrvne osobe, a ne crno bijeli, plastični prikaz disfunkcionalnosti koji sugerira da odnos kćeri i oca ne funkcionira zbog nje (ili njega) te da je problem jednostran. Film u kojem nema holivudskih lekcija, sad sam naučila i sad sam promijenjena osoba, nego su pomaci u suptilnim stvarima što se najviše očituje u samom kraju gdje postoji mogućnost da je Ines, unatoč svim različitostima između oca i sebe, i dalje očeva kćer te da je otvorena ideji prihvaćanja, shvaćanja njegovog mentaliteta i stava make them laugh; humorističnog pogleda na svijet koji ne mora nužno biti u opoziciji s njezinim ozbiljnim, pragmatičnim pogledom. Ne znači da su otac i kćer najbolji prijatelji s pomirenim i istim stajalištima, ali kraj implicira da to nužno nije ni potrebno, da se to ni ne očekuje od nas već da je ponekad dovoljno saslušati i pokušati razumjeti, nije nužno usvojiti već prihvatiti i cijeniti postojanje drugog načina razmišljanja. Ponekad je dovoljno ne izgubiti vlastiti smisao za humor.
Tekst napisala: Kristina Košutić