REDATELJI: Danilo Šerbedžija, Ljubo Zdjelarević
GLAVNE ULOGE: Tonko Stošić, Domagoj Nižić, Zrinka Cvitešić, Romina Tonković, Dragan Mičanović, Pavle Matuško, Victoria Hauer
TRAJANJE: 100 minuta
“Gospođo nemojte biti tužni. Dražen će živjeti vječno.” – Diego Armando Maradona gospođi Biserki Petrović tijekom posjete grobu Dražena Petrovića 1994. godine
Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Los Angelesu se dogodio….showtime. Vrijeme kada su “Los Angeles Lakersi” stvorili dinastiju koja je tijekom desetljeća osvojila četiri prstena (pet, ako se računa i kraj sedamdesetih te igrali još tri finala) – showtime je bila riječ koja je značila brzo i atraktivnu košarku (run and gun) kakvu su Lakersi prezentirali čitavo desetljeće. Glavni su akteri Lakersa osamdesetih bili neuništivi Kareem Abdul Jabbar i njegova nebeska udica, zatim James Worthy, Byron Scott, Michael Cooper, A.C. Green… pod ravnanjem trenera Pata Rileyja koji je tijekom utakmica izgledao poput jednog od dobrih momaka nego kao trener košarkaške momčadi. Ključni i najpopularniji čovjek Lakersa tih godina bio je Earvin Johnson koji je zbog košarkaške vještine dobio nadimak….Magic…
Istovremeno, početkom i sredinom osamdesetih godina i Europa je imala svoj showtime, košarkašku momčad koja je godinama bila najbolja (ili među najboljima). Iz današnje perspektive nevjerojatno izgleda kako je Cibona bila najjači i najatraktivniji košarkaški klub starog kontinenta. “Cibona” je bila najbolji klub najjače lige u Europi, dvostruki prvak Europe – klub je bio više od kluba, “Cibona” je bila pokret ne samo u Zagrebu već na prostoru cijele tadašnje države. Cibonin Riley bio je Mirko Novosel – igrači zagrebačke dinastije bili Ušić, Čutura, Aleksandar Petrović, Arapović, Knego, Vukičević...bili su dio pobjedničke momčadi. Cibonin Jabbar bio je Mihovil Nakić koji je pobjedonosnim košem u finalu prvenstva Jugoslavije 1984. godine trasirao dolazak “Magica” Dražena Petrovića u zagrebački klub i početak rijetko viđene košarkaške dominacije ne samo u superjakoj jugoslavenskoj ligi nego i na europskim terenima. Baš nekako simbolično, otprilike četrdeset godina nakon spomenutog koša, više od tri desetljeća nakon Draženovog preranog odlaska te nekoliko dana nakon njegovog šezdesetog rođendana u kino dvorane stiže prvi igrani film o košarkaškom Amadeusu, čovjeku koji je u malo godina života obilježio jedno razdoblje ne samo kada je o košarci riječ i zauvijek postao dio sportske povijesti.
S obzirom na redateljsko- scenaristički pristup “Dražen” je film kojem se može naći prigovora, ali je istovremeno teško reći ili napisati kako je riječ o lošoj ili promašenoj filmskoj biografiji. Zašto prigovori? Film će gledati različite generacije – neki koji su odrasli uz Dražena (poput autora ovog teksta), neki koji su bili stariji tijekom njegove karijere, ali i gledatelji koji se nisu rodili (ili su imali tek nekoliko godina) u vrijeme kada je Cibona dominirala europskim terenima. I svatko će pronaći neki detalj (ili detalje) koji nisu spomenuti (ili nisu dobili dovoljno prostora u filmu) – prigovori čak i nisu neopravdani, ali snimiti film u kojem bi čitava priča o Draženu bila detaljno prikazana nemoguća je misija (dužina trajanja filma bila bi duga, preduga – možda bi serija uspjela pohvatati sve detalje). No, redatelji filma su napravili prilično dobar biografski film u kojem je radnja, većinom, fokusirana na manje poznatim detaljima životne priče Dražena Petrovića.
Početak kraja životne priče Dražena Petrovića istovremeno su i uvodne scene filma – putovanje autoputom nakon turnira u Poljskoj – one se nastavljaju u finalu dok nas radnja vraća u 1975. godinu na ulice Šibenika i upoznaje nas s obitelji Petrović. Šibenski dio priče otkriva odnosno prikazuje dio razloga zbog kojih je Dražen postao košarkaški velikan. Već od djetinjstva iz dječaka isijava nevjerojatna upornost, želja za radom i ljubav prema košarci. Stariji brat Aleksandar član je “Šibenke” i izvjesno je kako će postati (barem) dobar igrač. Dražen je, čak i za roditelje, predodređen za druge stvari, ali on se nije složio s planovima roditelja. Šibenska epizoda otkriva niz detalja iz života obitelji Petrović – priča iz djetinjstva, epizoda iz Šibenika je prva od tri priče filma koje se isprepliću.
Foto: Kinoteka
Druga se priča odnosi na dolazak u Zagreb – Dražen nije nepoznat košarkaš, najveći je talent bivše Jugoslavije, ali dolazak u “Cibonu” je početak nevjerojatne dominacije zagrebačkog kluba. Zagrebačko poglavlje filma prikazuje osvajanje trofeja, europski naslov – Dražen izlazi iz okvira bivše države i postaje europska zvijezda. Izvrsni su trenuci filma prikaz pustih ulica u trenucima kada je igrala “Cibona” – škole su radile skraćeno ako se termin utakmica podudarao s školskim rasporedom. Također, dolaskom u Zagreb Dražen postaje ne samo sportska ikona nego i svojevrsni zaštitnik znak popularne kulture onog doba. Veza sa Sanjom Doležal je bila medijski atraktivna, ali redatelji su puno prostora u filmu posvetili ljubavnoj priči Dražena i Renata, studentice prava koja je, prema riječima Draženove majke bila najveća ljubav njegova sina.
Veza s Renatom uvodi nas u treću priču, odlazak u SAD i probleme u Portlandu. O vezi Dražena i Renate, do premijere filma se malo znalo – razlog više za puno minuta filma u kojoj se tematizira njihov odnos. Dolazak u SAD odnosno (ne)igranje u Portlandu je najteži dio sportske karijere Dražena Petrovića – kraj agonije u Portlandu i odlazak u Netse je uspjeh u karijeri, ali je označio i kraj ljubavne priče. Priče koja je, ponovo, pokazala kako je košarka Draženu bila iznad svega. Najvažnija.
Film je, za domaće standarde, dinamičan (posebno uvodnih sat vremena) i prilično uvjerljiv kada je riječ o komunikaciji između likova. Međutim, film sadrži više mana, neke su zanemarive, ali neke je teško razumjeti s obzirom na detalje važne za Draženovu karijeru.
U filmu se spominje niz važnih utakmica – od finala “Šibenke” i “Bosne” te odlučujućih slobodnih bacanja koje je Dražen ubacio, finala tadašnjeg Kupa prvaka protiv “Reala” i osvajanja trofeja, utakmice protiv “Olimpije” u kojoj je Dražen ubacio 112 koševa. Međutim, niz je važnih utakmica važnih za Draženovu karijeru (kao i momčadi za koje je nastupao) koje uopće nisu spomenute – drugo finale i pobjeda protiv “Žalgirisa” kao i reprezentativni uspjesi kako u dresu Jugoslavije (finale prvenstva Europe u Zagrebu 1989 gdje je momčad predvođena Draženom pregazila protivnike) tako i Hrvatske (finale OI protiv “Dream Teama”). Zapravo, reprezentativna karijera je, sve do finala filma, zanemarena – iako su redatelji pokazali koliko su nastupi za Hrvatsku značili Draženu navedene utakmice (i one koje nisu spomenute) zaslužile su nekoliko trenutaka filma.
Druga velika mana “Dražena” je izostavljanje velikih utakmica koje je Dražen odnosno momčadi za koje je nastupio…izgubio. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako se Dražen nosio s bolnim porazima od npr. Zadra u finalu prvenstva Jugoslavije (jedno od najvećih iznenađenja u povijesti košarke), “Crvene Zvezde” u istom natjecanju (polufinale) te poraz u finalnoj seriji protiv “Barcelone” u sezoni kada je nastupao za “Real”. Porazi su dio sporta i doista je trebalo prikazati dane nakon spomenutih poraza i način na koje je Dražen prihvatio činjenicu kako se i velike utakmice mogu izgubiti. U tom kontekstu možda je trebalo spomenuti i trenera Vladu Đurovića koji je trenirao Dražena u Šibeniku tijekom finala s Bosnom, ali je bio i na protivničkoj klupi u spomenutim porazima protiv “Zadra” i “Zvezde”.
Glumačka ekipa filma je, većinom, dobro izabrana – Zrinka Cvitešić je vrlo dobra u ulozi mame Biserke, matere koja najbolje zna svog sina jednako kao i Romina Tonković u ulozi Renate dok je pravo iznenađenje Mile Kekin koji interpretira pokojnog Mirka Novosela. Izbor Kekina je izgledao prilično…čudnovato, ali je, mora se priznati, pun pogodak.
Kao što je ranije spomenuto u tekstu “Dražen” je film kojem se može prigovarati, ali je riječ o, posebno kada je riječ o domaćim filmskim standardima, korektnoj biografskoj priči o čovjeku koji je otišao vrlo mlad, ali je ostavio iznimno velik i moćan trag u beskraju ne samo kada je o košarci riječ. Film otkriva niz manje poznatih (ili nepoznatih) detalja iz života košarkaša koji je, ne bez razloga, dobio nadimak Amadeus i fanatičnim radom postao košarkaški genij. Dražen je otišao prerano, ali njegova je životna besmrtna i živi desetljećima nakon njegovog preranog odlaska – sudeći po interesu gledatelja odnosno ispunjenosti kino dvorane u kojoj je film gledao autor ovih redaka njegova je ostavština i dalje snažna. Možda je značenje Dražena najbolje objasnio čovjek koji je na njegovu grobu prišao majci Biserki i prema njenom svjedočenju rekao:
“Vi ste ga rodili, ali on je od sviju nas. On je naš Dražen”.
