Sve ono što je u pozitivnom smislu bio “” iz 2019. godine to je u negativnom postao nastavak koji je bio programiran za jedan od najvećih kino hitova godine, ali se pretvorio u jedan od najvećih promašaja godine – zapravo ne samo godine već i….posljednjih tko-zna-koliko godina. Pad gledanosti od nevjerojatnih 80 % u drugom vikendu prikazivanja (otprilike isti u domaćim i američkim kinima) rezultat je niza loših i slabijih kritika (lošijih od prvog filma) i neviđene masovne histerije na društvenim mrežama.
Film su napadali, ismijavali i podcjenjivali mnogi koji film uopće gledali nisu – pisac ovih redaka smatra kako neviđeno medijsko cipelarenje i iživljavanje na “Ludilu u dvoje” ipak nije opravdano. Da, nastavak je znatno lošiji od prvog filma, ali ovakvo kolektivno ludilo prema filmu već dugo nije doživljeno i, ipak, “Ludilo u dvoje” nije toliko loš film. No, ostaje činjenica kako je u odnosu na prvi film nastavak veliko razočaranje. Što je, dakle, krenulo po zlu?
O glasinama i nesuglasicama tijekom ekipe nema potrebe detaljnije pisati i pričati – ionako se spomenuti detalj ne bi spominjali da je konačni proizvod prošao bolje (u komercijalnom i kreativnom smislu sasvim je svejedno). Problem nisu trenuci pjevanja u filmu kao i Lady Gaga. Barem ne problem krivac za ovakav potop na kino blagajnama i mnoge slabe kritike i (pr)ocjene filma. Glavni je problem što je redatelj i scenarist Todd Phillips odustao od Arthura Flecka odnosno Jokera kojeg je stvorio u filmu premijerno prikazanom prije pet godina…
Vratimo se, dakle, u vrijeme premijere prvog filma. “Joker” je dobio predikat “R” (u američkim kinima ulaz zabranjen za mlađe od 17 godina bez pratnje roditelja i staratelja) – riječ je o filmu koji lik iz superjunačkog svijeta koristi za sadržaj i scene koje nisu isključivo namijenjena publici (tinejdžerima) koji su najvjerniji posjetioci kino dvorana kada je o superjunacima riječ. Budžet je bio umjeren (55 milijuna dolara), ali je priča bila iznimno subverzivna, nasilna, intrigantna pa i provokativna kada je riječ o modernom društvu.
Prvi je “Joker” bolno zajeb… film. Draga čitateljice i poštovani čitatelju oprostite na izrazu, ali napisati “zeznut” ili “brutalan” je preblag. U gradu zatrpanom smećem, gradu u kojem se pojavila nova vrsta štakora tzv. super štakori (u Gothamu super štakori dok se u nekim gradovima koji su dio naše stvarnosti pojavljuju divlje svinje koje, srećom, još uvijek nisu super), gradu koji je moralno potonuo živi Arthur Fleck. Fleck je psihički nestabilna osoba – unatoč svojim problemima s psihičkim zdravljem i negativnim mislima, Fleck nije opasan po okolinu, ali okruženje će učiniti sve kako bi Arthura gurnulo preko ruba. Fleck nasmijati ljude, ali od prvih minuta filma društvo psihofizički ubijaju Arthura – klinci će dobrodušnog klauna bez razloga istući na ulici, na poslu je predmet ismijavanja i podcjenjivanja, država će Flecku uskratiti lijekove, živi s majkom koji također nije uravnotežena i na kraju priče žrtva je maltretiranja u podzemnoj željeznici. Trenutak kada Fleck prelazi rub, prestaje biti žrtva i ustrijeli napadače. Konačni prelazak na tamnu stranu odnosno nestanak Flecka te nastanak Jokera stiže na spektakularan način pred televizijskim kamerama – trenutak kada će Murray Franklin (još jedan koji je ismijavao Flecka) posljednji puta voditi svoj show.
Vodeći nas kroz film redatelj Phillips poigrava se dva bitna detalja kojima privlači pažnju gledateljica i gledatelja te filmu daje zanimljivost te znatnu dozu subverzivnosti i provokacije. Gledatelj je na prepad uvučen u tešku sudbinu Arthura Flecka i može shvatiti ili njegove postupke. Ne, ne nitko normalan neće opravdati nasilje i ubijanje, ali način na koji je Arthur odbačen i sa svih strana psihofizički trpi udarce počinje stvarati kod gledatelja određenu empatiju. Skrivenu ili javnu sasvim je svejedno…
Drugi se detalj pojavljuje u finalu filma kada Joker postaje svojevrsni idol (mnogih?) stanovnika Gothama. Progovorio je gnjev malog čovjeka (istina, na potpuno pogrešan – nasilan i krvav način) kroz buđenje sadističke strane psihički nestabilnog čovjeka. Međutim, ljudi su prigrlili Jokera i on postaje nešto poput simbola – populizam kakav se može pronaći npr. u politici redatelj je preslikao na film. “Joker” ne želi postati simbol otpora, ali se tek nakon nasilja i ubojstava osjetio živim odnosno netko je primijetio da postoji.
Foto: Warner Bros.
Prvi film završava u Arkhamu iako je kraj trebao biti nekoliko trenutaka ranije i najavljen je nastavak. Nastavak od kojeg su očekivanja bila velika, ogromna.
Što se moglo očekivati od nastavka? Joker je trebao dobiti odnosno dobio je društvo u liku Harley Quinn iliti Lee Quinzel – ljubavna priča koja bi dodatno postati dodatna atrakcija filma i produbiti ludilo Jokera (sjetimo se neodoljive privlačnosti, ali istovremeno i nasilne crte Margot Robbie koja je vrlo dobra u ulozi Harley Quinna u “Odredu otpisanih – u redu, Phillips je najavio kako je Lee Quinzel odnosno Lady Gaga drugačija od Robbie i njenog lika, ali…hej, film se zove “Ludilo u dvoje”…), prikazati koliko je Joker postao popularan kod ljudi, konkretno građana Gothama (u nastavku filma takvi su detalji prikazani na kapaljku) i na kraju priče otkriti može li se psihički nestabilan pojedinac koji je postao ubojica pretvoriti u vođu…i nastaviti sa svojom misijom ispunjenom nasiljem, ali i postati simbol otpora kod (mnogih?) običnih ljudi kao i onaj koji će donijeti promjene. Priča je mogla otići u mnogim smjerovima, ali redatelj i scenarist je povukao kočnicu i kao da se uplašio snažnije provokacije i seciranja glavnog lika. Na kraju priče Phillips je snimio nastavak u kojem većinom poništava ono što je prikazano u prvom filmu.
Ludilo u dvoje, kako naslov filma sugerira, zapravo i ne postoji – Lee Quinzel je tek obožavateljica koja je oduševljena filmom o Jokeru i htjela je sresti idola u kojeg je zaljubljena. Nikakvo ludilo glavni protagonisti filma izveli nisu niti je njihova neuvjerljiva ljubavna priča previše važna za film.
Međutim, neiskorištena Lee Quinzel i pjevačke dionice manji su problem filma – znatno je veći potpuno ubijanje Jokera nastalog u prvom filmu. Arthur Fleck je na psihijatrijskoj procjeni odnosno pokušava se otkriti odnosno dokazati kako je riječ o podvojenoj ličnosti. U finalu filma Fleck pušta suzu i priznaje kako Jokera nikada nije bilo (sve je učinio Arthur Fleck) iako je u prvom filmu jasno prikazan trenutak kada nastaje Joker i nestaje Fleck. U novoj ulozi glavni protagonist uživa jer je konačno postao osoba koja postoji. Osoba koje nije nevidljiva ljudima koji ga okružuju.
Kako bi se što više odmaknuo od Jokera (onog iz prvog filma), Phillips je puno minuta nastavka posvetio beskrajnom praznom suđenju – posebno svjedočenju bivšeg kolege Arthura Flecka, malenom Garyju. Gary je onaj lik kojeg će Joker pustiti neozlijeđenog (nakon ubojstva kolege koji je ismijavao Flecka) jer je Gary uvijek bio dobar i pristojan prema njemu. Detalj važan zbog nastanka Jokera – Fleck odnosno Joker je dobro znao tko je prema njemu imao ljudski i normalan pristup – bez izrugivanja i maltretiranja. Svoje je žrtve birao i taj se detalj Phillips, kroz svjedočenje Garyja, jaaako trudio poništiti odnosno relativizirati. Spomenuta scena, baš kao i čitav film, najviše služi kako bi se ugušio Joker nastao u prvom filmu. Phillips je ostao bez hrabrosti (i)li inspiracije za snimanje nastavka koji bi nastavio priču o Jokeru kojeg je stvorio prije pet godina.
Finale filma odnosno Jokerova sudbina neuvjerljiva je i pomalo umjetna kao i čitav nastavak – psihopat i ubojica koji postaje simbol (mnogih?) ljudi ubijen je u zatvoru od jednog od kolege. (Pre)jednostavno odrađeno – tek da se završi priča o Jokeru i njegovom utjecaju.
Phillips je redatelj koji je unišitio vlastitu ideju. – takav je zaključak nakon “Ludila u dvoje”. Nastavak koji je u sukobu s uspješnim prethodnim filmom postao je najveće razočarenje filmske godine. Jedino u čemu je nastavak dostojan prvog filma je Joaquin Phoenix koji je, ponovo, izvrstan u glavnoj ulozi. Sve ostalo je ispod očekivanja, ali ipak ne toliko loše za nevjerojatno negativnu histeriju koja se dogodila na društvenim mrežama. Jedan odličan film i, u ovom obliku, nepotreban i nevažan nastavak priča je o Jokeru koji odlazi u povijest. Propuštena je prilika, ali to je ionako česta pojava kada je riječ o filmskim nastavcima, posebno onim recentnim koji dolaze iz Hollywooda….
