Pred Vama je prvi dio GOODTALKING pregleda maaaalo drugačijih filmova. Bizarni, čudni, otkačeni, zabavni, provokativni, neugodni za gledanje, vulgarni…u svakom slučaju drugačiji i nekonvencionalni. Krenimo redom…
SEX LIVES OF THE POTATO MEN (2004)
Redatelj: Andy Humphries
Dave i Ferris su ne baš inteligentni mladići koji se druže s dva isto tako ne baš bistra lika – zajedno rade u tvrtki koja dostavlja krumpire. Svi pokušavaju na svoj način privući pažnju suprotnog spola. Dave (nizak, višak kilograma) i Ferris (visok i mršav) su parodija na Laurela i Hardyja prikazani kroz dobro poznati britanski humor, ali onaj na granici dobrog ukusa kao što je Rik Mayallov – Bottom.
Dok Ferris nema problema za ženama i doslovno ga napadaju sa svih strana – od trgovkinje kojoj dostavlja krumpir do punice i njene mame – Dave nakon što ga žena izbaci iz kuće pokušava nadoknaditi “nedostatak supruge” upuštajući se u raznorazne lokalne seksualne avanture što dovodi u vrlo bizarne situacije s još bizarnijim dijalozima. Lamentiranje usred grupnog seksa (dok se čeka na red) gdje je tko parkirao, ili kako glazba putuje kroz zrak pa ulazi u radio te izlazi kroz zvučnike do rasprave o razlici između osa i pčela “Bees makes honey? Since when?” pa kad krenu…
Cijela glumačka ekipa je poznata iz prijašnjih britanskih serija kao što su “U Uredu”, najpoznatiji je Ferris (Mackenzie Crook) koji je glumio u “Pirati s Kariba” i “Igra prijestolja”.
Ovakav humora neće svatko gledati blagonaklono – on je vulgaran i na momente gadljiv, ali gledatelji koji vole spomenuti “Šljam” ili “Crnu guju” mogli bi se dobro nasmijati u tijekom 75 minuta trajanja filma.
Foto: Screenshot
NOTHING (2003)
Jedan od najluđih buddy-buddy filmova koji sam pogledao, a FUN FACT je taj da je ovu uvrnutost režirao Vincenzo Natali, tvorac prvog dijela “Kocke” – u filmu nastupaju i Dave Hewlett i Andrew Miller koji su, pogađate, glumci koji su nastupili u “Kocki”.
Dave i Andrew su prijatelji od djetinjstva, neprilagođeni i odbačeni u ranoj dobi od prijatelja pa se u toj svojoj usamljenosti pronalaze i postaju najbolji prijatelji i cimeri. Žive u nekakvoj straćari koja se nalazi uz autoput, Dave je vječiti luzer kojem podmeću i ismijavaju na poslu, njegova djevojka pronevjeri hrpu tvrtkinog novaca pomoću njegovog emaila, a Andrew pati od agorafobije (strah od otvorenog prostora) pa ni ne izlazi iz te njihove straćare. Nakon što Andrewa optuže da je napastovao djevojčicu koja mu se pojavila na vratima i Davea za pronevjeru novca te šlag na kraju – da im grad želi srušiti kuću jer je potencijalna opasnost za promet na autoputu – oni dožive totalni mentalni slom i transportiraju se u neko neobjašnjivo ništavilo, okruženi blještavom bjelinom.
Bizarne situacije koje slijede nakon toga pa do njihove spoznaje da su vjerojatno postali Bogovi vodi ih do stvarno grotesknog kraja koji je komično nakaradan pa se nameće pitanje na kakvim supstancama su bili Vincenzo i ekipa kad su uspjeli sklepati ovako nešto. Svakako film koji treba pogledati jer je…opaljeno – spaljen.
SHAOLIN SOCCER (2001)
Prigodan film za one koji prate nogomet – jedan od onih blesavo smiješnih uradaka. Parodija na Bruce Leeja, borilačke vještine i nogomet općenito pa ako ste se zapitali kako bi nogomet izgledao kad bi igrači koristili kung-fu možete vidjeti u “Šaolinskom nogometu”.
Perspektivni igrač nakon ozljede odustaje od nogometne karijere, nakon mnogo godina sretne novu nadu “Mighty Steel Leg” koji ima braće za sastaviti cijelu momčad te pod vodstvom iskusnog trenera i kung-fua pokušavaju postati prvaci. Naravno, tu je negdje i djevojka….
Zabavno, pogotovo scene treninga i završna utakmica koja kao da je proizašla iz obračuna u “Matrixu”.
THE DARK BACKWARD (1991)
Fascinantno je kako u “The Dark Backward” nastupa respektabilna glumačka ekipa, a priča je baš uvrnuta, pomaknuta, totalni treš – kojeg u filmu ima i doslovno u velikim količinama – od pravog smeća po ulicama do masnih i prljavih glavnih likova.
James Caan igra nadriliječnika, Rob Lowe ljigavog holivudskog agenta, Lara Flynn Boyle nesretnu konobaricu, Bill Paxton ludog harmonikaša, a Judd Nelson nimalo smiješnog stand-up komičara.
Marty (Nelson) i Gus (Paxton) preko dana skupljaju otpad i to neuspješno (više ostave nego što pokupe) kao što se neuspješno pokušavaju baviti šoubiznisom. Marty u slobodno vrijeme nastupa u lokalnoj opskurnoj birtiji kao stand-up komičar uz glazbenu pratnju svog prijatelja Gusa no pošalice i svaki nastup je katastrofalno loš. Jednog dana Gus primijeti čudnu izraslinu na Martyjevim leđima koja svaki dan postaje sve veća dok mu na kraju na leđima ne izraste – treća ruka!
Bizarna izraslina privuče lokalnog lovca na talente da im pokuša srediti nastup u nimalo manje bizarnim talent show emisijama, a svi oni se ponadaju da će završiti u Hollywoodu kao megazvijezde.
Mnoge su scene u potpunosti karikirane teško se otet dojmu kako su napravljene namjerno loše da bi se dobio taj WTF moment, a Bill Paxton se toliko glupirao u filmu da jedino što mogu reći jest: “Game over man, game over!”
Foto: Screenshot
Il MONSTRO (The Monster) – (1994)
Ako vam netko spomene Roberta Benignija vjerojatno vam je prva asocijacija ludi taksist iz filma “Noć na zemlji”, ili “Život je lijep” za koji je osvojio Oskara za najbolju ulogu. “Il Mostro” ili “Čudovište” Benigni je potpisao kao redatelj i jedan od scenarista. Nakon odgledanog filma pamtit ćete ga po jednom od legendarnih gegova koje je izveo, a sve to djeluje toliko uvjerljivo (poput Bustera Keatona) prirodno da se gledatelj mora zapitati – je li taj čovjek stvarno toliko smotan, ili jednostavno dobro glumi?
Radnja filma se odvija u jednom od gradskih kvartova kojeg terorizira serijski ubojica koji napada žene, svi zločini imaju obilježja seksualnog napada. U istom kvartu živi Loris (Benigni) lokalni prevarant i mutikaša koji se na sve načine pokušava okoristiti situacijom samo da ne plati – od odlaska u lokalni kafić na kavu, stvaranje totalne zbrke u obližnjoj trgovini do izbjegavanja plaćanja stanarine.
Zbog neobičnih i bizarnih situacija sa ženama u koje uvali sam sebe jer je totalna šeprtlja, postaje glavni osumnjičenik te lokalni psihijatar uz pomoć šefa policije angažira policajku (Nicoletta Braschi – Benignijeva žena u stvarnom životu) na tajnom zadatku da sakupi dokaze protiv njega. Ona ga na sve moguće načine pokušava natjerati na bilo kakav seksualni ispad i to dovodi do hrpe komično seksualnih situacija koje ni u jednom trenutku ne prelaze u neki neukus nego su jako dobro osmišljene i izvedene, čak i one sporedne – aseksualne.
Urnebesne su scene npr. kada glavni protagonist uči kineski, još bolje kad ode polagati taj isti kineski, kada mu lažni krojač (psihijatar) uzima mjeru za odijelo, pogotovo kad treba dokazati da nije ništa kriv. Film pun izvrsnih opaljeno-spaljenih gegova!
STRANGE BREW (1983)
Kako spojiti propale filmaše, pivovaru s ludnicom, Zvjezdane ratove te hrpu likova i jednog psa (koji izgleda kao tvor) kako loču pivo možete doznati ako pogledati ovaj opaljeno-spaljeni uradak!
Režiseri, scenaristi i glavni glumci su više poznat Rick Moranis (“Istjerivači duhova”, “Draga smanjio sam djecu”) i manje poznat Dave Thomas (Coneheads iliti “Čunjoglavci”), a u filmu se pojavljuje i Max von Sydow kao glavni negativac – zli pivar!
Braća Bob i Doug McKenzie su neuspješni filmaši i uspješni tamanitelji krafni i lokalnog Elsinor piva. Njihov trash SF uradak izazove masovno nezadovoljstvo kino gledalaca i kad ostanu bez zadnjih $15 za pivo koje su vratili razočaranim posjetiteljima, odluče pokušati prevarom se domoći veće količine besplatnog piva u obližnjoj pivovari tako što su ugurali miša u praznu bocu. Spletom okolnosti postaju zaposlenici te iste pivovare u kojoj traje borba za vlasništvo nakon što je vlasnik pivovare umro pod sumnjivim okolnostima. Pivovara je podzemnim hodnicima spojena s ludnicom koja se nalazi odmah pored, a glavni pivar smišlja opaki recept koji će sve koji probaju Elsinor pivo pretvoriti u poslušne zombije. Naravno, svoje uratke testira na pacijentima ludnice i glavni cilj mu je plasirati pivo na Oktoberfest nakon čega će moći zavladati cijelim svijetom.
Kroz film se provlače asocijacije na The Omega Man, Frankensteina, The Usual suspects, Star Warse pa čak i Supermana (pijani pas s plaštom leti okolo), a možete saznati i kako pred kraj sabotirati prikazivanje filma u kinu i dobiti povrat novca.
DARK STAR (1974)
Prije nego je snimio kultni “Napad na policijsku stanicu br. 13”, John Carpenter je počeo s ovim neobičnim SF-om. Priča i kostimografija su duhoviti, a specijalni efekti u današnje vrijeme CGI-a izgledaju kao rad iz dječjeg vrtića, ali to i jest draž ovog filma koji je snimljen davne 1974. godine.
Posada svemirskog broda “Dark Star” tumara svemirom 20 godina u potrazi za nestabilnim planetima koji bi mogli ugroziti Zemlju i potencijalno naseljavanje u solarni sistem planeta koje uništavaju. Dok putuju svemirom slušaju country i surf glazbu, a imaju i maskotu broda, aliena kojeg su pokupili u jednoj od galaksija koji nije ništa drugo nego lopta na napuhavanje s kandžama čudovišta. Frizure i brade ’70.-tih, ofucane Adidasove “Universalke” koje su u biti neuništive (svi koji su ih nosili znaju da ih se nije moglo potrgati) sve to još pojačava dojam komičnosti iz današnje perspektive SF-ova.
Planete uništavaju s “pametnim” bombama koje jedva čekaju da eksplodiraju, svaka ima entuzijastično veseli glas i jasnu viziju za što je namijenjena – da razori cijeli planet. Nakon što prolete kroz oblak asteroida koji izazove kratki spoj i spali im sve zalihe toalet papira, brodski kompjuter naknadno otkrije kvar i na komunikacijskom laseru koji je odgovoran za lansiranje pametnih bombi. Nabrijana bomba br. 20 sva sretna što konačno kreće u svoju misiju nakon rasprave s brodskim kompjuterom dva puta bude opozvana što ju naljuti do te mjere da im obznani da će idući put izvršiti svoju zadaću, a to je – eksplodirati.
Nakon što posada ne uspije popraviti komunikacijski laser bomba se opet aktivira i odluči izvršiti svoju zadaću. Pokušavajući ju odgovoriti ulaze u egzistencijalnu raspravu s bombom o bitku postojanja, a rasprava završi s jednom od najluđih i najotkačenijih smrti u svemiru ikad prikazanih.
MEET THE FEEBLES (1989)
Najkraći opis – Muppet show za odrasle.
Ne znam kakve su stimulanse koristili Peter Jackson i ekipa filma u vrijeme kada su sklepali ovaj spaljeni uradak, ali ovo je baš dobro napravljena trešerska zezancija. Očita su asocijacija bili Muppeti, Jackson se potrudio napraviti više od 50 različitih lutaka i kostima, ne znaš koja je ružnija i manjesimpatične – svi piju, puše, drogiraju se i snimaju perverzne filmove za odrasle – dakle, totalna suprotnost plišancima iz poznatog serijala. Ovdje gledamo obdarenu Miss Piggy Lookalike, napaljenog morža, zeca u dimu opijata, krokodila narkomana koji pati od PTSP-a iz vijetnamskog rata (parodija na poznatu scenu ruskog ruleta iz “Lovca na jelene”), hrpu drugih olinjalih likova pored kojih stalno zuji ljubomorna paparazzi muha (???!!!)
Meet the Feebles je show, glavna zvijezda je Heidi (svaka sličnost s Miss Piggy je vjerojatno namjerna) koja otkrije da je njen menadžer i dečko Bletch (morž) vara sa Samanthom (mačka), a Bletch pokušava naći novu zvijezdu svoje predstave. Audiciju provodi neka oronula mješavina lisice i psa, dok zli štakor redatelj opskurnih filmova pokušava buduće “zvijezde” nagovoriti na snimanje low-budget pornića.
To bi ukratko bila radnja (ako je uopće ima), uz hrpu digresija s ostalim manje bitnim likovima – bućkuriš uvrnute komedije, mjuzikla i ljubavne drame, definitivno nije film za svakoga i vjerojatno je jedan od onih ostvarenja koje je puno smješnije kad ga se ne gleda u trijeznom stanju.
CRASH (1996)
Gdje počinje normalno i društveno prihvatljivo? Tko određuje, ili postavlja tu granicu? Koliko te neki događaj može obilježiti i natjerati na ekstremizam? Zašto je nekome nešto bizarno, a drugome je ti isto normalno poput popiti čašu vode? David Cronenberg je uronio u tu tematiku prilično eksplicitno u ovom filmu i moje je mišljenje kako je ovo njegov najprovokativniji uradak. Okupio je i solidnu ekipu – James Spader, Holly Hunter, Rosanne Arquette, Deborah Kara Unger, Elias Koteas.
James Ballard (Spader) je u slobodnoj vezi s Catherine (Unger) – mijenjaju partnere pa kasnije prepričavaju kako je kome bilo. James jednu noć vraćajući se s posla doživi prometnu nesreću gdje u stanju šoka ugleda kroz razbijeno vjetrobransko staklo unesrećenu polugolu putnicu Helen (Hunter) u autu kojeg je udario. Pun povreda i ožiljaka završi u bolnici u kojoj par dana poslije na bolničkom parkiralištu sretne Helen i sazna da je usmrtio njenog muža. Našavši svoj auto totalno razbijen na parkiralištu i on i Helen osjete neku čudnu uzbuđenost prisjećajući se tog kobnog sudara i iz nekog razloga James odluči kupiti isti model auta te oboje shvate da ih ponovna vožnja i opasnost od novog sudara seksualno uzbuđuje. Helen ga upozna s opskurnim likom punog ožiljaka (Koteas) i njegovim pomaknutim svijetom u kojem živi – od fotografiranja mjesta nesreća jer ga to uzbuđuje do okupljanja ekipe za koju organizira rekonstrukcije nesreće slavnih osoba – od James Deana pa nadalje. Ballard shvati da ga sve više uzbuđuju slupani auti, slike unesrećenih, ožiljci i povrede na tijelima, njegova cura Catherine mu se pridruži pa se upuste u uvrnute avanture s ekipom kojoj je samoozljeđivanje, pogotovo ako imaju veze s autima – vrhunac tjelesnog zadovoljstva.
Dakle, totalno spaljeno…ili u njihovom slučaju i za njih – sasvim normalno.
SPUN
Jonas Åkerlund je poznatiji kao režiser spotova (The Prodigy – Smack my bitch up, Metallica – Turn the page, Madonna – Jump) i kako on sam kaže: “I’m the worst drug addict in the world. I just can’t do it. I was always against it...” i onda snimi jedan od najspaljenijih uradaka takve tematike, rame uz rame s “Fear and loathing in Las Vegas.”
Fun fact je da se film sastoji od 5.345 kadrova koji 3/4 filma rijetko traju duže od 5 sekundi i uz neuobičajen kut snimanja dodatno naglašavaju kaotičnost situacija i samih likova, a najnormalniji od njih sviju u cijelom filmu jest…jedan mali zeleni pas. Odlično je osmišljena povezanost brzine izmjene kadrova s trenutnim stanjem likova – što su pod većom dozom supstanci to se kadrovi brže izmjenjuju i “digresijski cutovi” su intenzivniji pa je lakše za povjerovati da onaj tko je snimio ovako nešto je to i proživio, a ne da se nikad u životu drogirao nije.
Ekipa je solidna – Jason Schwartzman, John Leguizamo, Mickey Rourke, Mena Suvari, Brittany Murphy, a epizodne uloge su odigrali Eric Roberts u netipičnoj antimacho ulozi i Peter Stormare kao ljigavi, prljavi policajac. Eh da…i Debbie Harry (Blondie) kao macho susjeda.
Ross (Schwartzman) se pokušava pomiriti s djevojkom koja ga je ostavila jer joj duguje novac koji je potrošio na drogu, a i zato što se konstantno drogira. Kada ga njegov paranoični diler Spider Mike (Leguizamo) upozna s lokalnim “breakingbad” kuharom The Cookom (Rourke), Ross upadne u još veću dubiozu jer mora vozati kuhara i njegovu curu Nikki (Murphy) po gradu – od nabavki sastojaka za kuhanje do spašavanja psa kod veterinara – većina tih vožnji je totalno besmislena, ali Ross trpi sve to jer mu The Cook uvijek doturi vrećicu njegovih omiljenih kristala. Iako su svi mladi konzumacija metha im se odrazila na fizičko stanje pa izgledaju užasno (loši zubi, ten, probavne smetnje) te žive u još gorim uvjetima. Sve krene nizbrdo kada stalnog kupca Frisbeea ulove dva ljigava policajca (koji i sami konzumiraju svega na nos) te ga ozvuče i natjeraju da izda ekipu.
Iako u nekim dijelovima može podsjećati na “Rekvijem za snove” (brzi kadrovi/rezovi), koliko se Requiem ozbiljno pozabavio s temom ovisnosti, toliko se Spun glupira što i jest bila namjera režisera koji je samo želio pokazati ovisnicima kako izgledaju i kako se ponašaju i nema ambiciju “pametovati” što trebaju, a što ne trebaju učiniti glede konzumiranja droga.
Tekst napisao: Ivan Kapetanović
