AUTOR: Sam Levinson
GLAVNE ULOGE: Zendaya, Hunter Schafer, Jacob Elordi, Angus Cloud, Sydney Sweeney, Maude Apatow
TRAJANJE: dvije sezone, 16 epizoda
NAZIV ORIGINALA: Euphoria
HBO je često iznjedrio monumentalne trenutke i utkao se u samu popularnu kulturu zadnjih desetljeća no sada je miljama otišao od Carrie Bradshaw u balerina haljinici i za novu generaciju predstavlja sav sjaj i bijedu generacije Z.
Pogledala sam drugu sezonu Euphorie i samo imam za reći – “generacijo Z nek vam je Bog u pomoći.”
Od 2019. fanovi Euforije čekaju drugu sezonu i ona je servirana u ovoj i dalje blago kaotičnoj 2022. Centralna figura Euforije je Rue (izvanredna Zendaya koja niže zapažene uloge, ali ovdje je najdojmljivija… zapravo perfektna). Rue počinje priču konstatacijom da je rođena dva dana nakon pada Blizanaca. Nije neka promising future ni start u životu.
Sve što je ostalo od zlatnih osamdesetih i devedesetih je potrošeno, sustav je slomljen na sve moguće načine i zadnji momenti stabilnosti nestali su nakon šta je Clinton stameno rekao: „I did not have sex with that woman.“
To su bila neka jednostavnija vremena.
Unatoč mojih hip 29 godina čak i meni je trebalo usputno pretraživanje interneta u trenucima gledanja Euforije.
Serija nas in medias res vodi u mračnu realnost generacije Z rođene i odgojene u ekonomskom kolapsu, napadima na škole, terorizmu. Društvo duboko ogrezlo u nemir, kaos i podijele više-manje jedino to može i ponuditi novoj generaciji, a najsurovije upravo u nekoć zlatnoj i američkim snom okupanoj Americi.
Srednje škole One Tree Hilla i Gossip girl su poput dječjih igraonica za ono što gledamo u “Euforiji”, a Plastike iz Mean Girls medvjedići dobrog srca. Naš narator je upravo Rue, nije sveznajući ni uvijek pouzdani jer Rue je ovisnica čiji život visi o niti iz epizode u epizodu dok se prepušta autodestrukciji. Već je nekoliko puta bila na odvikavanju iako bi u tim nježnim godinama trebala klišeizirano maštati o popularnom sportašu iz škole i razmišljati o fakultetu. Rue je daleko od toga. Nekoć su ovisnici portretirani kao djeca nesretnih djetinjstva i slomljenih kuća ali Rue dolazi iz normalne obitelji (iako mlada gubi oca). Njenoj ovisnosti nema opipljivog uzroka osim osjećaja beznađa u kojem plovi mladost (a i mi smo na istom brodu).
Iako se posljednjih dana spominje glazba u novoj sezoni Stranger Thingsa, ni glazbena pozadina Euforije ne zaostaje podsjećajući na neka zlatnija vremena (“Bronski Beat”, “Depeche Mode”…)
Likovi Euforije su kombinacija fetiša, osobnih demona i ovisnosti. I to je ukratko Euforija, za mene jedno od najboljih ostvarenja HBO-a posljednjih godina. Ni na trenutak ne žalim što sam starija od te generacije nasljeđenih, sjebanih gena svojih roditelja čiji se životi odvijaju uvelike na Instagramima, etiketama, memeima i raznim online platformama.
Život koji je sam sebi svrhom možda prozaično i nije toliko loš plan, ali protagonisti Euforije poprilično su se pogubili u konceptu. Malo tko drži konce u svojim rukama, pa čak i oni stariji i zreliji nude lošu utjehu i uzor svojim potomcima.
Foto: HBO
Euforija je izvanredno ekranizirala cikličnost nasilja, toksičnih odnosa, potisnutih emocija i emotivno odsutnih roditelja u životima novih generacija te tajnih života, činjenice da su stranci i najbližima i da se životne tragedije šalju na WhatsApp u trenutku dok se događaju. Sve to zapliće popriličan čvor u želudcu.
Kakav to svijet ostavljamo djeci i mladima? Zapitala se svaka generacija prije mene, pa sad i moja.
Lako se prepustiti empatiji za ove ranjene ljude jer oni odreda svi jesu ranjeni, destruktivni i nositelji štitova obrambenih mehanizama pod težinom života. Osjećaj je da je likovima Euforije život često na hard-modeu vlastitim lošim izborima i socijalnom stvarnošću te da je poprilično siv i besciljan dok se paradoksalno trude maksimalno živjeti isti.
Jer ipak ambalaža je često mnogo važnija od sadržaja.
Objektivizirane žene koje plaču same pred ogledalom, toksična muževnost, transrodne osobe sve je to u mikseru Euforije.
Vidljivo je da se često pokušava šokirati, odskočiti i izazvati emociju i, mora se priznati, autor vješto u tome uspijeva.
Svaka epizoda je retrospekcija koja nam pobliže objašnjava djela i nedjela glavnih aktera, pruža objašnjenje itekako upletenom gledatelju, a iako su srednjoškolci ostavljaju dojam itekako odraslih u scenama golotinje, zamalo srčanih zastoja i gramima kokaina.
Euforija je dijete kreatora Sama Levinsona i postava Euforije je besprijekorna, gluma je na izuzetno visokoj razini kao i režija. Euforiji vjerujete od prve scene do kraja upravo jer će vas kupiti njena izuzetna glumačka družina i drama isprekidana humorom, romantikom i srednjoškolskim sjajem.
No paradoks je da su svi sjajni, blještavi, šareni likovi uglavnom taoci svojih tama, nevolja i ovisnosti. Svaki na svoj poseban način.
Nikako nisu crno-bijeli pa se nije teško solidalizirati s onim posebno slomljenima (poput Asha koji je dijete u svijetu koji mu ne dopušta biti dijete te njegova sudbina posebno boli).
Malo koja serija me u posljednje vrijeme prikovala za ekran poput Euforije izazivajući bujicu emocija od iste te euforije do osjećaja očaja i beznađa. Takve drame s kulisom mladosti i srednje škole opomena su i nama odraslima na prebrzo odrastanje neke nove mladosti koja možda okajava naše grijehe i sa sjajnom glazbenom pozadinom bori se s demonima sadašnjice. Manje ili više uspješno i mi stariji im definitivno ne bismo bili u koži.
Tekst napisala: Donna Dodig
Možeš se samo zapitati: kuda ide svijet! Ja sam puno starija generacija koja je imala siromašno djetinjstvo ali puno prijatelja iz ulice i škole puno igre, fizičke aktivnosti. Nije mi ništa nedostajalo! Poslije , u gimnaziji , čeznula sam jedino za garderobom ali mame su znale šivati a bio je tu i Trst. Plesnjaci, zabave, rekla bih; bilo je to doba nevinosti. Profesore smo poštovali, nikad nitko od roditelja nije trčao u školu, skijali smo na Sljemenu, klizali na Šalati i opet je bilo dobro.Ali ove nove generacije stvarno imaju problema , koji izgledaju nerješivo. Curice koje još ne idu u školu imaju Viber ……Serija je sve to odlično opisala,sretna sam što više nemam male djece i što su se moja djeca još igrala na ulici. I kako se sve to desilo u relativno kratko vrijeme! Kakvu perspektivu imaju mladi danas? Stvarno im nije lako.
Da sumiram, serija je za najvišu ocjenu , no kako odrediti tko je smije gledati?