REDATELJ: Baz Luhrmann
GLAVNE ULOGE: Austin Butler, Tom Hanks, Olivia DeJonge, Helen Thomson, Kelvin Harrison Jr. , Richard Roxburgh
TRAJANJE: 159 minuta
“On je jako usamljen…kao i ja.” – Priscilla Presley
Davne (ili možda filmski ipak ne toliko davne?) 1996. godine, tada malo poznati, australski filmaš Baz Luhrmann snimio je, prema vlastitom scenariju, neobičan film koji je postao neočekivani hit, blockbuster koji je na svjetskim kino blagajnama zaradio deset puta više nego što je iznosio budžet. Nova, moderna verzija “Romea i Julije” postala je veliki hit, posebno kada je riječ o ljubiteljima filma mlađih generacija (uloge nesretnih ljubavnika čija priča završava tragedijom pripale su Leonardu DiCapriju i Claire Danes). Posebnost filma je bio način na koji je Luhrmann realizirao svoju verziju klasične priče – radnja je prebačena u tadašnje vrijeme. Verona je postala moderan grad, ali su dijalozi, riječi izgovorene od strane protagonista filma bile u stihovima, baš onakvim kakve je Shakespeare zapisao. Film je ostao i zapamćen po soundtracku odnosno izvrsnom odabiru glazbe za određene trenutke, scene filma..
Glazba kao važan dio pripovijedanja i pojačavanja priče, postala je svojevrsni Luhrmanov zaštitni znak . Luhrmanov redateljski stil često je razmetljiv, raznobojan u trenucima kičasto ukrašen i začinjen (“Moulin Rouge”), ali istovremeno vizualno atraktivan i živahan. Gotovo čitavo desetljeće prošlo je od premijere redateljevog posljednjeg filma (“Veliki Gatsby”, 2013) – Luhrmann se vraća biografskom filmu o čovjeku koji je bio glazba, kralju kojem i danas nitko nije skinuo krunu. Elvisu Presleyju...
Furiozan je i pomalo histeričan početak filma – Luhrmann je u nekoliko minuta natrpao jako puno koristeći različite tehnike. Čini se kako će stil pojesti priču i likove, ali Luhrmann spušta loptu i upoznaje nas s jednim od dva glavna protagonista filma. Njegovo ime je Tom Parker – ispred njegovog imena stoji pukovnik. Ostarjeli Parker počinje priču o njegovom dječaku i odgovornima za njegovu smrt. Dječak je Presley dok je Tom Parker bio njegov dugogodišnji menadžer…
Iako je trajanje filma oko 160 minuta, Luhrmann nije uspio na pravi način obraditi sve detalje koje je dotaknuo. Filmaševa (pre)velika želja za prikazom Elvisa odnosno stavljanja njegove karijere u različite kontekste (povijesni, glazbeni, ekonomski, politički, obiteljski…) neke je detalje i odnose u filmu ostavila nedorečenim i površnim. Također, teško se oteti dojmu kako je u nekim, istina ne čestim, trenucima filma lik Toma Parkera prenaglašena i postaje jednako važan kao i Elvis. U redu, riječ je o glavnom negativcu filma, čovjeku koji je bitno utjecao na karijeru Elvisa Presleyja i njegov privatni život, ali Luhrmann Pukovniku (on je utjelovljenje tamne strane glazbene industrije i društva u kojem je prvi i najvažniji cilj zarada, pod svaku cijenu…) ipak, u pojedinim trenucima, daje (pre)veliku važnost. Spomenuti detalji najveće zamjerke koje se filmu nogu pronaći, ali unatoč tome “Elvis” je film kojeg vrijedi gledati iz više razloga…
“Puno ljudi govori puno stvari, ali na kraju moraš slušati sebe.” – Elvis Presley
Kako je Elvis Presley prikazan u filmu? Kralj je prema interpretaciji redatelja Luhrmanna bio…tragičan lik. Nevjerojatno talentiran, karizmatičan i od djetinjstva opsjednut glazbom, Presley je kroz čitavu karijeru i (pre)kratak život bio predmet manipulacije (Parker je ključna, ali ne i jedina osoba kada je o manipuliranju riječ). Na njegovom uspjehu i zaradi mnogi su godinama parazitirali – jedan od njegovih glavnih ambicija (osim ljubavi prema glazbi i scenskom nastupu) bila je osigurati bolji život za članove obitelji. Smrt majke Presley zapravo nikada nije prebolio i kako je njegova popularnost rasla tako je psihofizičko propadanje pjevača te njegova sklonost porocima postajala sve snažnija, bolnija i, na kraju je priče, postala kobna (spomenuti treba i odnos s Priscillom koji je također važan dio filma). Uz sve navedeno njegov scenski nastup, taj legendarni rad nogu i njegove pjesme postale su predmet napada i osude dežurnih moralnih regulatora. Privatno ili kao pjevačka zvijezda Presley se borio protiv vlastitih demona i pokušavao ostati dosljedan sebi, vlastitom muzičkom i scenskom izričaju. Bez obzira na posljedice…
Da, film je zagrebao ispod površine blještavila i popularnosti Elvisa Presleyja. Usporedo s prikazom pjevačeve karijere, Luhrmann spominje i nekoliko važnih, tragičnih događaja iz američke povijesti (ubojstva Martina Luthera Kinga, Kennedyja…) te ih pokušava povezati s Presleyjevom karijerom. Stvari nisu u potpunosti uspjele, ali je Luhrmann, slučajno ili ne sasvim je svejedno, progovorio o naciji koja je na krivom putu. Da li se i koliko stanje nacije (o SAD-u je riječ) promijenilo pola stoljeća kasnije ostaje na procijeni gledatelja…
Od mnogih stvari koje je Luhrmann dotaknuo svakako vrijedi spomenuti i glazbene korijene koje je Elvis koristio. Film se naklonio, u najvećoj mjeri, Gospelu i Bluesu koji su pokrenuli mnoge stvari u američkoj posljedično i svjetskoj glazbi. U filmu se pojavljuju, između ostalih, i B.B. King te Little Richard.…
Nakon nekoliko minuta film gledatelj je suočen s prvim Elvisovim nastupom – poput udara groma njegova glazba i nastup djeluje na prisutne, posebno ne pripadnice ljepšeg spola. Njegov nastup izaziva euforiju i delirij u gledalištu – Luhrmann je spomenute trenutke (kao i prethodne u kojoj možemo vidjeti neke glazbenike tog doba i usporediti koja je razlika između njih i Presleyja) majstorski režirao snimajući izraze lica prisutnih i trenutke kako ih Elvis iz sekunde u sekundu privlači i zauvijek osvaja…
Elvisovi scenski nastupi najbolji su i emotivno najsnažniji trenuci filma (srećom, ima ih veliki broj – baš kako Kralj zaslužuje). Uz vrhunski redateljev osjećaj za glazbu i sjajna redateljske rješenja u trenucima nastupa (često su nastupi odraz Elvisove životne situacije) ovdje dolazimo do briljantne glumačke izvedbe Austina Butlera. Američki glumac ponovo je oživio dašak Elvisove karizme i nenadmašne energije u nastupima (teško je odabrati najbolji – možda onaj u Vegasu). Za razliku od Maleka u “Bohemian Rhapsody” ne imitira već glumi i to radi s nevjerojatnom snagom i uvjerljivošću. Butler izvrsno funkcionira i bez mikrofona – on je sjajan u ulozi Elvisa čitavim trajenjem filma iako Presleyja glumi kroz nekoliko desetljeća njegove karijeri. Da, Butler je pogonska snaga, karizma i energija na kojoj počiva film o Elvisu. Od prvog nastupa kojim je zaludio prisutne sve do posljednjeg nastupa u kojem je Presley psihofizički uništen, ali glas….glas je ostao…
“Elvis” je, unatoč nekim, opipljivim manama film zbog kojeg vrijedi posjetiti kino dvoranu. Briljantni Austin Butler u ulozi Elvisa i glazba čovjeka koji je promijenio američku i svjetsku popularnu kulturu te mnogi manje poznati detalji iz Presleyjeve biografije glavni su, ne i jedini aduti filma. Da, njegove pjesme i danas žive jednakom snagom iako je od smrti Kralja prošlo više od četiri desetljeća….Ponekad u filmovima. “Elvis” je najbolji dokaz….
OCJENA: 8
Mladi Austin Butler kao Elvis je zaista briljantan a i cijeli 160 min dugi film proleti za čas.Bila sam pomalo skeptična u izboru glumca( relativno nepoznati Butler) ali , svaka čast, od početka da kraja ja bio izvanredan; glumački, plesački i pjevački , Elvisova glazba i njegov talent nose film. Tom Hanks standardno dobar, režija razigrana ali ono novo mlado čudo ne ide mi iz glave👏👏👏