Naslovnica Drama RETRO RECENZIJA: JEDNOM – soundtrack za život

RETRO RECENZIJA: JEDNOM – soundtrack za život

212
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: John Carney

GLAVNE ULOGE: Glen Hansard, Marketa Irglova, Marcella Plunkett, Hugh Walsh, Gerard Hendrick, Bill Hodnett

TRAJANJE: 86 minuta

NAZIV ORIGINALA: Once

GODINA PROIZVODNJE: 2007

 

„How often do You find right person…once?“

 

„Umjetnost u društvu koje se raspada, ako je iskrena, mora podržati i raspadanje. Ako želi iznevjeriti svoju društvenu funkciju, umjetnost mora prikazati svijet kao promjenjiv i pomoći  (mu) da se promijeni“, glasi najpronicljivija izjava koju je čovjek kao takav ikada otisnuo crnom tintom na bijeli ofucani, požutjeli papir. Autor iste je austrijski novinar i pisac Ernst Fischer. Genijalnost iste leži u prstohvatu razloga. Prije svega u njoj je istaknut razlog koji nas – homo sapiense – razlikuje od ostalih životinja – umjetnost, odnosno kultura kao nusprodukt samosvijesti/samorefleksije. Nadalje; naglašene su dvije dimenzije iste: racionalna i emocionalna. Racionalna u hladnom, analitičkom smislu koji nam otkriva gdje se kao društvo ideološki nalazimo (tzv. kalifornikacija). Drugim riječima; umjetnost u tom kontekstu postaje neka vrsta ogledala u kojem se zrcali samo društvo. Emocionalna u smislu promjene, promjene koju donose priče ispričane od strane drugih ljudi. Priče su to koje nas zbog raznih razloga dotaknu, više ili manje pomaknu iz ustaljenog ekvilibrija, potaknu na razmišljanje ili čak djelovanje, priče su to koje samo iz nama znanih razloga pretvaramo u džepne bogove, pretvaramo u nešto privatno, nešto samo nama znano kao što je to, primjerice, sadržaj desnog džepa davno iznošenih, ali srcu priraslih, plavih traperica kupljenih za vrijeme bezglavog tumaranja odvratnim trgovinama već nošene odjeće.

Savršen, ali doslovno savršen spoj malo prije opisanog utjelovio je film Jednom irskog redatelja Johna Carneyja (Begin Again, Sing Street). Inspiriran životnom pričom izvrsnog glazbenika Glena Hansarda (utjelovio glavnog lika) te redateljevim ljubavnim iskustvom ovaj uradak pomalo briše granicu koja čini distinkciju između stvarnosti i fikcije. Dodatnu pomutnju u navedeno razgraničenje donosi i činjenica koja kaže kako su dvoje, prije svega, glazbenika u glavnim ulogama započeli i ljubavnu romansu za vrijeme snimanja filma što je, s obzirom na opipljivu kemiju i gotovo pa nestvarnu dozu prisnosti koja izvire iz svakog pogleda koji upute jedan prema drugom, i više nego li logično. Glen je prije nego li su (za)počeli snimanje zamolio Johna da mu iskreno kaže je li loš glumac pošto nije želio upropastiti projekt za koji je napisao i skladao glazbu s kolegicom ispred kamere i iza notnih zapisa Markétom Irglovom (njihova glazbena suradnja na ovom filmu ovjekovječena je Oscarom za najbolju pjesmu: Falling Slowly ). Dva su razloga zbog kojih vjerojatno nikada nećemo saznati znaju li glumiti. Prvi razlog je, nazovimo ga tako, tehničke naravi. Naime, Markéti je ovo jedino pojavljivanje na filmskom platnu dok je Glen imao manje, sporadične uloge u filmovima The Commitments (1991) te The Cyrano (2021). Drugi je razlog malo složenije naravi. Glen i Markéta niti u jednom filmskom frameu nisu glumili. Naprosto je nemoguće odglumiti realnost. Ovo su oni, ovo je njih dvoje koji igrom slučaja izgovaraju napisani scenarij, ovo je romansa koja se rasplamsala pred našim očima, pred redateljevim objektivom, ovo je dvoje glazbenika koji maštaju o mjestu pod sretnom zvijezdom, ovo je uradak u kojem su stvarne životne priče utrčale u meki filmski zagrljaj prožet neizmjernom toplinom.

Noćni je čas. On s potrošenom gitarom – kroz koju prodiru snene zrake ulične rasvjete – u ruci marljivo prebire svojim jagodicama po njenim oštrim žicama izvodeći svoje pjesme na prekrasnim ulicama Dublina pošto po danu svi žele slušati poznate skladbe, a nikako ne bi bilo na odmet da pokoji euro padne u otvoreni kofer za gitaru, tako da je računica i više nego li jasna. Završava pjesma. Jedino što se čuje jest jedan prigušeni pljesak ruku uvučenih u jeftine, sive vunene rukavice i deset pišljivih centi kako padaju u otvoreni kofer. Za koji trenutak ugledamo i autoricu zvukova. Beskrajno simpatičan šećer utjelovljen u ljudskom obliku s kosom u nekom improviziranom repu. Predivni, pomalo i sramežljivo razvučeni rubovi usana prema središtu ušnih školjaka podno neugledne, nekoliko brojeva prevelike odjeće prilaze mladiću i hvale pjesmu. Njemu se, iako je vješt u razgovoru, na licu može razaznati nelagoda. Nije naviknut na hvalu iz tuđih ustiju te pomalo osupnut i iznenađen što uopće netko želi čuti što (glazbeno) ima reći nastoji se dami zahvaliti kako bi mogao što je prije moguće nastaviti rabotu u kojoj je nevidljiv, no mlada dama je – srećom – uporna. Prozrela je njegovu nesigurnost, prozrela je kako se podno oklopa krije mnogo više toga nego li se to možda čini na prvi pogled kao i tekst pjesme koji priča (njegovu) životnu priču. Pročitala ga je u sekundi. Nakon nekoliko uobičajenih upita mlada dama ustanovljuje kako dotični gospodin radi u trgovini koja popravlja usisivače, a vidi Vraga crnoga, ona baš ima jedan pokvareni kojega bi, logično, valjalo popraviti. Dogovore se kako će se vidjeti sutra te tako i bi. Dama je doslovno dovukla daveći svoj plavi, pokvareni usisivač za usisno cijevo kroz ulice Dublina na mjesto gdje on svira. Dano obećanje se mora izvršiti, zar ne? Poznanstvo može početi…  

Foto: Screenshot

Guy: So you know a bit about music then?                                                                                  Girl: My father used to play in the orchestra back at home. He played violin. But he got arthritis then, and he killed himself. But before he go, he teach me how to play piano.”It’s not so hard on the fingers,” he said.
Guy: Do you get to play much?
Girl: Hmm. No, I don’t, I don’t have a piano at home. I can’t get one in Ireland; it’s so much money. I can’t afford it. I play in a piano shop. This man lets me play one hour per day at lunch.

Njihova imena nikada nećemo saznati, jer ona na kraju krajeva nisu niti važna. Nisu važna pošto u ovom romantičnom mjuziklu se eksplicitno ne radi o ljudima već se, kako bi to rekao Roger Ebert, radi o jednoj ideji, o ideji romantičnog odnosa između dvoje ljudi. U tom kontekstu teško je zamisliti (moralno) čišći i ispravniji film nego li je to Mostovi okruga Madison, no Jednom ga je nadmašio i to u velikom stilu te u spomenutom žanru ušao u vode koje je gotovo pa nemoguće za vidjeti na filmskom platnu. Za razliku od velike većine predstavnika žanra koji se vode gotovo pa animalnom mišlju koja govori kako dvoje ljudi, bez obzira na posljedice, mora završiti zajedno jer su nagoni naprosto preintenzivni, pa u tom smislu, egocentrično gledano, jedino tko je važan jest pojedinac i njegovi porivi. Jednom se na razini ideje vodi idealnim balansom, vodi se isključivo razumom i odlukom, ali razumom i logikom koji nisu lišeni emocije već ju vode i obuzdavaju po potrebi čime prikazuje drugačiju vrstu ljubavi kao i, primjerice, film Zemlja sjenki Richarda Attenborougha. Pinkflojdovskim rječnikom rečeno; glavni protagonisti uzajamno su odlučili kako će biti dvije duše u akvariju koje samo kruže jedna oko druge, nisu željeli zamijeniti udio u ratu za glavnu ulogu u kavezu. 

Postoji nešto, isključivo govoreći u filmskom smislu, neopisivo čisto u tom razumnom pristupom romansi koja je neostvariva zbog životnih okolnosti, prtljage koju svaka osoba vuče za sobom u povećem koferu bez kotačića, različitih stremljenja i želja, ali prvenstveno jer je oboje ljudi svjesno kako bi učinili nešto pogrešno kada bi se upustili u istu, odnosno kako bi bilo povrijeđenih ukoliko bi do nje ikada došlo. U tom smislu; Jednom je romansa koja to ustvari nije, jer je lišena pravog zagrljaja, poljupca, vođenja ljubavi, dodira… Ona se time pretvara u neku vrstu divljenja osobi s kojom provodite vrijeme. Ako se već ista ne može ostvariti zbog raznih okolnosti onda, kao dvoje zrelih, odraslih, ljudi, želite barem imati tu osobu blizu sebe zbog njenih kvaliteta i jer Vas čini boljom individuom, tjera Vas da se promijenite na bolje. Želite joj se diviti iz daleka, sa sigurne distance. Ovim činom film postaje neka vrsta antipoda uracima kao što su Tužna veza, Krhotine žene, Poslije ljubavi, Kramer protiv Kramera, postoje antipod romansi koju ljudi u velikom broju slučajeva, na ovaj ili onaj način, uprljaju, okaljaju i zagade. Taj platonski odnos, uprizoren na filmskom platnu, a iznesen uz pomoć kršnih leđa Markéte i Glena, unutar kojeg oboje sudionika vuku ispravne poteze i donose ispravne odluke neobjašnjivo je očaravajuće za gledati.  

Girl: I have to go now.
Guy: Do you want to stay?
Girl: What do you mean?
Guy: Stay the night?
Girl: What? Fuck this!
Guy: Fuck! I’m really… I’m just really lonely, and you’re gorgeous, and I just… I’m sorry. I fucked up. I’m sorry. I don’t know what to say. It won’t happen again

 

Priča je još primamljivija i simpatičnijima time što se radi o dvoje underdoga, o dvoje odraslih ljudi umočenih od glave do pete u dječji idealizam s kojih na trenutke smiono curi doza primamljive boemštine, o dvoje ljudi koji se nastoje hrvati sa životom i ostvariti svoje snove, bez obzira na to radi li se privatnim sanjarenjima ili o onim vezanima za karijeru. Ljepota jest u tome što ti ljudi, figurativno govoreći, bez obzira na sve nedaće, nominalno uživaju u životu te su eklatantan dokaz kako „ima većih stvari od života“, odnosno kako se život i količina posađene sreće u njemu ne može nikako mjeriti s količinom mrtvih predsjednika ili drugih više-manje poznatih ličnosti umotanih u obrađenu kožu oderane životinje koja se nalazi u šupljim džepovima ranije spomenutih traperica. Živi su oni koji se računaju, a ne mrtvi, pa u tom smislu sreću pronalaze u glazbi, zajedničkoj svirci u trgovini glazbene opreme, večerama, kreiranju, razgovoru te zajedničkom druženju, pronalaze sreću u onome što je istinski važno, a ne u društvenim (materijalnim) uvjetovanostima.

 

Foto: Screenshot

Sve ovo prožeto je detaljima i malim gestama glavnih likova koje filmu daju, s jedne strane, neopisiv, očaravajući šarm, dok se s druge, dodatno naglašava u pasusima gore poviše opisana intencija. Od činjenice da je mnogo toga neizgovoreno, no kristalno jasno objema, postavljanje granica i simpatično korenje kada ih se u potenciji može prijeći, njegovog nemjerljivog straha da nešto na pogriješi jer je svjestan koliko je posebna do producenta čija početna iritacija tom mladosti s dna ulica Dublina prerasta u oduševljenje dok sluša šačicu uličnih svirača koji su na jedvite jade sakupili novac za vikend u studiju, pa sve do naoko grubog oca koji biva dirnut kada čuje pjesme koje je sin snimio obećavši mu dati nekoliko stotica koje je uštedio za put u London kako bi okušao sreću s izdavačima i njen netitlovan češki odgovor – koji na simboličan način otkriva neopisivo mnogo – na njegovo pitanje voli li muža samo mu dio začina koji ovaj film čine slasnim jelom. Završni aftertaste filmu daje izvrsno ukomponirana glazba u samu priču koja ustvari i otkriva kako pozadinu likova i svega onog što su proživjeli, tako i njihove misli o onome što proživljavaju postajući time neka vrsta trbuhozborca za sve ono što ne smije biti izgovoreno, odnosno za sve ono što se ne bi smjelo biti učinjeno čime postaje jedan od najsmislenijih i najautentičnijih soundtrackova koja je filmsko platno ikada vidjelo. Dodatno težinu kvaliteti daje upravo nestvarna doza autentičnosti. U kojem smislu? Kako, primjerice, Julie Delpy u ‘Before trilogiji ustvari nije glumila Celine, pošto ona ustvari jest Celine, tako se i u ovom smislu Markéta i Glen kao privatne osobe oslikavaju u likovima koje igraju jer su istoznačnice što se najbolje ogleda u njihovim razgovorima, snimkama s koncerata, glazbenom ukusu, odjeći koju nose i osobnosti van filma. Dodatni sloj autentičnosti urešen je prekasnim ulicama Dublina kojima kamera, poput kakvog jezivog voajera iz prikrajka, u stopu prati dvoje glavnih junaka koji su ukoričeni u tu predivnu, nazovimo je tako, izvornu, nježnu, otočnu glazbu koja svakom notom odašilje poruku kako je nikla iz tih proplanaka, odnosno iz strukture jednostavnih susreta koji se dogode kada se njihovi rasporedi uspiju usuglasiti. 

 

Guy: What’s the Czech for “Do you love him?”

Girl: Milujes ho.

Guy: So, milujes ho?

Girl: No, miluji tebe…                                                                                                                                     

Markéta i Glen su, podrazumijeva se, okončali svoje vezu u stvarnom životu, jer život nije film, odnosno kako bi to mudro sročio Balašević: „Sve prave su ljubavi tužne.“ Ovime film dodatno zamagljuje granice fikcije i realnosti, odnosno dodatno tjera vodu na mlin ideji koju, nadasve uspješno, propagira poručujući kako, nazovimo je tako, ljudska konzumacija samo će upraljati i degradirati ljubav. Drugim riječima; film između Ebertove zaista nestvarno predivne misli  kojom je opisao Markétu: She has the kind of smile that makes a man want to be a better person, so he can deserve being smiled at“ i Glenove: The little cracks they escalated and before we knew it was too late for making circles and telling lies. You’re moving too fast for me and I can’t keep up with you bira Ebertovu misao te samim time postaje, Ernst Fischerovim rječnikom govoreći, dokaz kako je umjetnost još uvijek u mogućnosti iznevjeriti svoju društvenu funkciju i prikazati neki drugi, bolji svijet i pomoći pojedincu, ako ne već da se promijeni onda da ga barem zaljulja i potakne na kratkotrajnu refleksiju pošto je Jednom jedan od onih – u suštini – feel good, čistih, neokaljanih – u svakom smislu – filmova koji se gledaju, prije svega, emocijom i srcem. Jednom je jedan od onih filmova nakon kojih poželite više reciklirati, pomoći gladnima u Africi, reinkarnirati se u sljedećem životu u Majku Tereziju, hodočastiti na grob Martina Luthera Kinga, spasiti čovječju ribicu, ali najviše se svega, poželite biti bolji i iskreniji prema ljudima koji Vas okružuju i koji Vam nešto znače. Ergo, ne raspada se, „just take that sinking boat and point it home…“, nadodali bi Markéta i Glen.

OCJENA: 11

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime