Naslovnica Drama RECENZIJA: VISOKA DJEVOJKA – I’m sorry about the war

RECENZIJA: VISOKA DJEVOJKA – I’m sorry about the war

308
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Kantemir Balagov

GLAVNE ULOGE: Viktoria Miroschinchenko, Vasilisa Perelygina,
Andrey Bykov, Igor Shirokov, Konstantin Balakirev

TRAJANJE: 137 minuta

NAZIV ORIGINALA: Dylda

GODINA PROIZVODNJE: 2019

 

Svjetlana Aleksandrovna Aleksijevič bjeloruska je spisateljica koja je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. Razlog zbog kojega joj je uručena prestižna nagrada objašnjen je uz šačicu riječi koje možebitno govore mnogo više nego li bujica nepreglednih, uštogljenih fraza koje znaju nepresušno teći prilikom inih situacija. Zbir riječi glasi: „za polifono pisanje, spomenik patnji i hrabrosti u našem vremenu”. Svjetlana je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u rodnoj Bjelorusiji bila optužena za pacifizam, naturalizam i de-glorifikaciju herojske sovjetske žene“ zbog, između ostalog, svoje glasovite knjige Rat nema žensko lice u kojoj je opisala i sakupila svjedočanstva i glasove mnoštva žena koje su progovorile o njihovim ulogama kako u ratu, tako i o nemilosrdnom odnosu društva prema njima i situacijama u kojima su se zatekle u poraću Drugog svjetskog rata. Drugim riječima; Svjetlana je zaplivala u poprilično opskurnu ratnu tematiku koja počesto biva izmaknuta svjetlima reflektora jer je rat poglavito muška stvar, no svojim požrtvovnim radom na njega je prišila žensko lice, ušila je u njega ženske zjene, prikačila mu je podno vjeđe žensku prizmu.

Inspiriran gore poviše spomenutom knjigom Kantemir Balagov napisao je scenarij uz pomoć Aleksandra Terekhova te snimio film naslovljen – Visoka djevojka. Nakon uspješnog uratka Bliskost, ovjekovječenog nagradom FIPRESCI na filmskom festivalu u Cannesu, Balagov je nadmašio svoj prvijenac. Naime, za svoj drugi film uz nagradu FIPRESCI osvojio je i onu za najbolju režiju na istom festivalu. Sa svojih nepunih dvadeset osam godina snimio je tematski gotovo pa očaravajuće zreo film o društvenim okolnostima i položaju žena u poslijeratnom Lenjingradu, snimio je film o njihovim gubicima, čežnjama i nadanjima koje su praćene uz dozu uvijek prisutne strepnje, snimio je film o njihovim životima kroz vizuru dvije prijateljice – Ije (Viktoria Miroshnichenko) i Maše (Vasilisa Perelygina) – čime one u suštini postaju simbol univerzalnog pogleda na status žene kao takve u datim okolnostima, postaju simbol univerzalnog pogleda na pokušaj izgradnje vlastitog života u ratnim ruševinama.

Socijalne ratne ruševine, iz ženske perspektive, dočarane su, prije svega, kroz smještanje radnje u ratnu bolnicu – gdje se brinu za ranjene vojnike – te u ,uglavnom, oronule  stanove. Omeđujući radnju zatvorenim prostorima reflektira se društvena i svaka druga vrsta besperspektivnosti tih nesretnih dama. Dodatni kišni oblak nad njihovim životom orisan je uz pomoć njihovih svakodnevnih života koji se sastoji od prodavanja tijela za mizernu koricu kruha, brige za ozlijeđene vojnike, eutanaziranje istih uz poveći prstohvat osobnih trauma koje su doživjele zbog gubitka djeteta, ranjavanja na bojištu uslijed čega više nisu u mogućnosti začeti bez obzira na enormnu čežnju za novim malim bićem. Uz sve nedaće; okvir i podređen položaj kroje im muškarci što se ogleda u simboličnom nošenju hrane jednoga od njih kako ne bi preminule od gladi kao i u nemogućnosti odbijanja naredbi, odnosno činjenja onoga što muškarci, zbog svoje položaja, ne žele raditi i/ili napraviti.

 

Foto: Screenshot

Opisane sumorne okolnosti, vrlo zanimljivo, nisu dodatno naglašene vizualnim identitetom filma uz pomoć, primjerice, tamne palete boja. Balagov u vizualnom izričaju odlazi u potpunoma drugu krajnost. Cjelokupni film, odnosno njegova primarna paleta boja premazana je žuto-narančastim sjajem koji, na neki način, pomalo iscrpljuje sve temeljne boje korištene u filmu poput kakvog nepozvanog parazita u nekom neidentificiranom, živućem organizmu. Drugim riječima; navedeno blještavilo nalazi se kako u scenama koje se odvijaju po danu, tako i u onima, što je iznimno dojmljivo, koje se odvijaju po noći tvoreći – vrlo vješto i maštovito – taj efekt uz pomoć noćnih i uličnih lampi i ognjišta koja se nalaze u već spominjanim skromnim stanovima. Ovime film poprima poprilično unikatan vizualni identitet u kojem bespogovorno i uporno čuči plemeniti čin koji na jedan simboličan način, kroz to sveprisutno svijetlo, želi objelodaniti nedovoljno istraženu povijest, povijest koja je, u ovom slučaju, satkana od obespravljenih ženskih sudbina i života. Njihove sudbine i životne čežnje metaforički su označene kroz istaknutu i ispunjenu zelenu i crvenu boju. One su naglašene na svim značajnim mjestima koje su važne za portretiranje autorove intencije, a intencija je kroz njihovo značenje koje simbolizira harmoniju, ravnotežu, mir, obnovu i nadu u slučaju zelene te energiju, strast i život u slučaju crvene nijanse podariti lice i naličje tim apstraktnim pojmovima režući im krila i čvrsto ih sadeći u tvrdo tlo s dvije noge kako bi što prije mogli pustiti korijenje u vidu ljudi od krvi i mesa s ponešto kostiju, tj. žena koje se kreću u realnom svijetu, koje se bore s realnim i stvarnim problemima jer sve ostalo su isprazna naklapanja i filozofiranja. Spomenuta strast prema životu, želja za mirom i harmonijom kroz boje nalaze se na zidovima stanova u kojima žive te odjeći koju nose, nalaze se na svemu što osobu, na neki način, čini osobom. Mijenjanjem boja odjeći kako film odmiče te krečenjem stanova iz jedne u drugu boju, kapanjem crvene krvi na zeleni džemper značajno se naglašava univerzalnost želje za mirom i harmonijom koja je u tješnjoj vezi s ljubavi prema životu pošto nitko ne voli život koji je u kaosu, pa o kojoj god njegovoj inačici se radilo. Iz njihove perspektive i situacije u kojoj se nalaze to je izrazito mnogo, no zaista bi trebala biti samo sitnica, a ne samo nedostižna skica ili fantomska sjena.

 Tu univerzalnu perspektivu smještenu u omeđeni povijesni okvir na svojim leđima su izvrsno iznijele Viktoria i Vasilisa u ulogama Ije i Maše – povučene i ekstrovertne prijateljice naslonjene jedna na drugu. Njihovu povezanost redatelj je dodatno naglasio krupnim kadrovima za vrijeme razgovora kroz njihovo, može se slobodno reći, šaputanje, a ne govor. Jednolična mirnoća u govoru gotovo svih likova te izostanak glazbene podloge film su uresili nevjerojatnim spokojem koji je u direktnoj suprotnosti s količinom i devastirajućom naravi događaja koji se odvijaju oko njih, pa samim time i njima samima uz stoičko podnošenje datih okolnosti. Zbog svega malo prije napisanog film u svojoj srži prerasta iz možebitne grube feminističke note u svojevrsnu mekanu odu i posvetu svim ženama koje su proživjele, proživljavaju ili će, nažalost, proživjeti isto u budućnosti. Oda i posveta ogleda se i u zajedničkoj crti svih muških likova koji se poglavito nalaze u službi ispunjavanja ove zadaće, odnosno njihova je uloga naglašavanje obespravljenosti i personifikacija sustava koji nije prema svima jednak, tj. koji ne daje svima jednake mogućnosti. Uz taj degradirajući segment autori su na iznimno inteligentan način provukli pesimistički timbar s dozom okorjelog cinizma kroz stav o ženidbi i rođenju djeteta kao jedinog mogućeg utočišta.

Na toj strani povijesti lišene značajnije ljudske lupe, koju je Balagov maestralno obradio, utočišta ustvari i nema. Visoka djevojka time postaje grozomoran eksponat i dokument vremena za buduće generacije. Film koji uz prvotni gorki okus za vrijeme gledanja nakon odjavne špice, zbog svoje poruke, ostavlja pesimistički aftertaste s primjesama beznađa. Svijet je to u kojem je do jučer nezamislivo, poradi rata, postalo ne samo zamislivo nego li i realno. To je svijet i priča o posljedicama rata kao strogo ženske stvari jer je za njih rat u svojoj suštini počeo nakon rata, za njih je rat počeo kada su bombe utihnule i metci prestali zviždati povrh nezaštićenih glava, za njih je rat počeo u polijeratnom svratištu razrušene svakodnevice.

 

OCJENA: 9 

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime