Naslovnica Drama RECENZIJA: NITRAM – nasumična djela nasilja

RECENZIJA: NITRAM – nasumična djela nasilja

257
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Justin Kurzel

GLAVNE ULOGE: Caleb Landry Jones, Anthony LaPaglia, Judy Davis, Sean Keenan

TRAJANJE: 112 minuta

 

„If anyone should have walked into that dam, it was me. I’m the one no-one listens to. I’m the retard.“ – Nitram

 

Port Arthur malo je mjesto u Tasmaniji – australskoj saveznoj državi – s kojim velika većina ljudi nije bila upoznata sve dok ga nemili događaj iz relativno davne 1996. godine nije smjestio na naslovne stranice svih (svjetskih) medija. Naime, dvadesetosmog dana travnja iste godine počinjen je najveći masakr u modernoj australskoj povijesti u kojem je ubijeno trideset petero ljudi te ranjeno njih dvadeset troje. Počinitelj je osuđen na 35 (!!!) doživotnih kazni zatvora. Nitram australskog redatelja Justina Kurzela priča priču o počinitelju, govori o mladiću s intelektualnim nedostacima i poremećajem osobnosti željnog uklapanju u društveno tkivo, priča priču o genealogiji izolacije i frustracije koja će dovesti do brutalnog itinerarija, odnosno neviđene osvete naspram društva, a sve to s autorskom namjerom koja gledateljima nastoji podariti odgovor na pitanja kako je i zašto do tragedije došlo.

Kao što se može i pretpostaviti put do nje je bio trnovit, težak, dalek, dug s mnoštvom nesretnih, ali svakodnevnih događaja koje život počesto nanese na obale pojedinih, više ili manje nesretnih, ljudi. Put – konkretnije rečeno –  studija karaktera započinje uvodnom scenom u kojoj Nitrama intervjuiraju za lokalnu televiziju nakon nesreće s petardama koju je imao. Na pitanje novinarke je li naučio nešto iz ove tragedije, tj. hoće li se još uvijek igrati s petardama dječak odgovara kako je izvukao pouku, ali to ne znači kako će se odreći igre s njima. Razlog je i više nego li jednostavan – voli ih.

Opisane uvodne sekunde filma sukus su centralnog lika filma, sukus su sada već odraslog Nitrama koji se još uvijek nalazi na razini dječaka u tijelu odrasle osobe zbog svoje, naslovimo je tako, emocionalne nedoraslosti i mentalnih problema koje ima, osobe čiji je svijet izvrsno na ekran dočarao Caleb Landry Jones utjelovivši upravo Nitrama. Caleb je utjelovio osobu koja je uslijed vlastitih poremećaja, s jedne strane, rastrgana između neimanja punokrvne roditeljske podrške poradi njihove iscrpljenosti koja je uslijedila nakon godina i godina brige za takvu osobu, a s druge, kao osoba koja odudara od prosjeka i, prije svega, nedovoljnog društvenog senzibiliteta prema ljudima kao što je on, biva bačen u bezobzirne društvene ralje koje će ga bezdušno sažvakati svojim nedovoljno ozbiljnim pristupom mentalnim problemima koji se u filmu ogledaju u površnoj brizi institucija u vidu nekog oblika automatskog propisivanja tableta kao i u paternalističkom odnosu koji ljudi oko njega imaju prema njemu lijepeći mu epitete kao što je, primjerice, retard te kvartovskog bezobzirnog otresanja s ulaznih vrata onih kojima pokuca na ista oslikavajući time nedovoljno razumijevanje prema njegovoj potrebi za minimalnom socijalizacijom.

Autori filma su gradnjom ovakvih međuljudskih odnosa savršeno prikazali njegovu nemogućnost emocionalnog obrađivanja svakodnevnih događaja ( npr. smrt, depresija) koje ljudi bez metalnih problema, s većom ili manjom uspješnošću, savladavaju. Jedina osoba koja ga neće gledati s visoka, odnosno jedina osoba koja će ga, figurativno govoreći, gledati u oči jest usamljena i pomalo ekscentrična susjeda Helen (neprepoznatljiva Essie Davis iza izvrsne šminke, redateljeva supruga), no problem leži u tome kako su njena samoća i neka vrsta izolacije pomalo i patološke naravi čime će se Nitram, to i ne shvaćajući, uhvatiti u njenu mrežu mentalnih problema vežući se za osobu za koju nikako ne bi trebao s obzirom na njegove probleme. Nesvjestan opasnosti, ona mu postaje, sasvim razumljivo u kontekstu potrebe za ljudskom toplinom, neka vrsta utočišta od previše popustljivog oca (Anthony LaPaglia) te isuviše osuđujuće i apatične majke (Judy Davis). Oni su roditelji sa zajedničkim nazivnikom koji se krije u njihovom neznanju za brigu o takvom sinu koje je već odavno i dobrano udarila životna ravnodušnost zbog konstantne brige i misli o tome što će sljedeće učiniti i na koji će način uzurpirati zajednicu. Ta apatija i izmorenost vidljiva je na licima Judy i Anthonyja u svakoj sekundi filma jer su i oni, prije svega, ljudi od krvi i mesa te je višegodišnja požrtvovnost, koja ne dolazi uz neki jasno napisan priručnik, ostavila danak. Drugim riječima, mi kao gledatelji gledamo završnu eskalaciju, skok u bezdan koja se odvija pred našim očima, skok u bezdan nakon kojeg povratka više nema.

Kao što je vidljivo iz svega napisanog, film je poglavito usmjeren na likove čije je postojanje smješteno u normalnu svakodnevicu, svakodnevicu i društvo koje oslikava normalan život s više ili manje oscilacija, odnosno bremenitosti. Posežući za rekreiranjem autentičnih snimaka redatelj dodatno naglašava dojam svakodnevnosti. Razlika leži samo u tome što je i ta svakodnevica za glavnog protagonista odviše težak teret čime film postaje poprilično jezovit. Naime, smještajući radnju u normalno društvo, odnosno kreirajući dijaloški moment između gledatelja i filma u kojem promatrači događaja osvješćuju činjenicu kako se glavnom protagonistu ustvari ne događa ništa odviše devijantno, odnosno ne događa mu se ništa što ne bi mogao probaviti, odnosno što već možebitno u životu nije probavio i, recimo to tako, preživio. Upravo je navedeno i najjači adut filma, adut koji iz svega glasa kriči kako u prosjeku normalno društvo, normalni sustav, normalni međuljudski odnosi mogu pojedinca gurnuti preko ruba, a ono što je još jezovitije provlači se misao između filmskim frameova kako to guranje preko ruba nismo u mogućnosti nikako zaustaviti jer je ono naprosto zbir nesretnih, ali svakodnevnih okolnosti. Ono je neka vrsta determinističkog kaosa, lepeta nježnih leptirovih krila koji je igrom slučaja – poput Boga koji se kocka – u jednom trenutku postao uragan i prouzročio neviđenu štetu.

Štetu koju bi, kako bi to rekao detektiv Somerset, možda ispunila naša očekivanja da se radi o Vragu osobno, no ne radi se, radi se o čovjeku, radi se nominalno dragoj osobi – što se najbolje vidi u odnosu s Helen – sa psihičkim problemima kojoj je život naprosto bio previše. Izostaje neko jasno strukturirano zlo i malicioznost i to je ono što je poprilično uznemirujuće. Na snazi su nasumični čini nasilja u raznim oblicima i formama koji su doveli do nezamislive tragedije. To previše nikako nije opravdanje za čin i autori su toga svjesni. Upravo zbog gore poviše determinističkog tona filma uspješno je izbjegnuta postavljena zamka suosjećanja ili racionalizacije likova i njihovih postupaka pobuđujući time osjećaj apatije i bespomoćnosti jer je čin sam po sebi nesvrhovit, nekontrolirani splet okolnosti, on se naprosto dogodio, nije ga bilo moguće spriječiti zbog njegove duge geneze koja svoje korijene ima kao u pojedincu, tako i društvu. Od zračne puške koja je poklonjena od strane oca čime se rodila ljubav prema oružju do nedovoljno razrađenog medicinskog sustava koji nije u mogućnosti pružiti najadekvatniju moguću pomoć.

Justin Kurzel snimio je film o nezapamćenom pokolju u njegovoj rodnoj zemlji ciljano izbjegavajući grafičko nasilje iz neke vrste pijeteta prema poginulim ljudima usmjerujući svoju pažnju na počinitelja i njegov svijet, snimio je film bez dublje poruke, snimio je film koji ne propovijeda, snimio je film zaronjen do grla u životnu svakodnevicu smiono eskiviravši time nepotrebnu depresivnost i sumornost. Spomenuta depresivnost i sumornost, poput vješto bačenog boomeranga, vratit će se pred lica gledatelja na mnogo perfidniji i efektniji način. Vratit će se u vidu odgovora na pitanja kako i zašto je do tragedije uopće došlo, a došlo je zbog vrlo jednostavnog razloga – života. Niz nesretnih trenutaka vođenih životom koji nekontrolirano klizi kroz ljudske prste otimajući se kontroli i to bez nekog istinskog smisla i svrhe. Dogodio se on – život – u svom svôm kaosu i to je ono što će, između ostalog, neumoljivo prošetati trnce tijelom, od glave do pete.

OCJENA: 8

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime