Naslovnica Drama RETRO RECENZIJA: ZELENA MILJA

RETRO RECENZIJA: ZELENA MILJA

697
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Frank Darabont

GLAVNE ULOGE: Tom Hanks, Michael Clarke Duncan, David Morse, James Cromwell, Graham Greene, Sam Rockwell, Barry Pepper, Harry Dean Stanton

TRAJANJE: 189 minuta

NAZIV ORIGINALA: The Green Mile

GODINA PROIZVODNJE: 1999

 

 

Živo se sjećam vremena kad sam na fakultetu učila o Stanfordskom zatvorskom eksperimentu. Pokusu koji je ispitanicima koji su glumili zatvorenike ili zatvorske čuvare i kako je situacija vrlo brzo eskalirala kad se malom čovjeku dala bilo kakva makar i fiktivna moć. Svi ti “čuvari” čije su punice doma hrkale, a žene uzgajale brkove svoje su male kućne frustracije poželjeli izliječiti na nevinim ljudima od kojih ih je razlikovalo što su oni bili iza metalnih rešetki. Riječ je o iznimnom prikazu ljudske psihe koja je u globalu otužna i mršava. Stanfordski eksperiment je ovjekovječen u svakodnevnom životu, ali i na filmskom platnu koje ionako imitira život u svakoj njegovoj krvavoj formi. Tako se rađa radnja “Zelene milje”, s malim bijednikom Percyjem koji proždire sve ono što ždere njega uljuljkan u činjenicu da nema sankcija za uvrnute puteve njegova uma.

Frank Darabont slab je na zatvorske priče i Stephena Kinga – , jednako koliko sam slaba i ja. Poslije “Iskupljenja u Shawshanku”, Darabont opet piše filmsku povijest inspiriranu Kingovu predlošku i ostavlja u nasljeđe vječnu “Zelenu milju”.

“Zelena milja” i njen zeleni pod je metaforička kaljuža, jednaka onoj u kojoj svi mi živimo, ispunjena neokajanim grijesima i grešnicima. Ona je demonstracija moći koja vodi prema neizbježnom kraju („Svi mi šetamo po svojoj zelenoj milji.“). Nije se teško pronaći u njenim zarobljenicima jer svaki pojedinac zarobljenik je nekog svog, vlastitog privatnog zatvora. 

Jednog dana na milju stiže John Coffey, naivan, dječje neiskvaren ali iskren, poseban, drugačiji. On je po svemu enorman – iznimno visok, širok, velik, poseban. Boji se mraka, a teži dobrih 140 kilograma žive vage, ne zna čitati,  ali iščitava nešto što nitko drugi ne može. On je osuđen da ga se živog sprži pred očima publike i pokojeg sadističkog voajera (vidimo te Percy) kojem to stvara erekciju – takvih nažalost uvijek ima u blizini. 

Tom Hanks je Paul Edgecomb koji u staračkom domu pripovijeda priču o godini kad je Coffey stigao na milju – on je tada imao najgoru urinarnu infekciju svog života. U tu 1944. godinu vraća ga Fred Astaire jer kasnije saznajemo da je upravo njegove lake korake gledao Coffey kad je poželio, jednom u životu, pogledati film.

Samo Stephenu Kingu može pasti napamet da Paula od infekcije izliječi upravo Coffey dok ga drži za testise i isisava sve negativno iz njegovog organizma. Slično koliko sve negativno iz nas može isisati ovaj trosatni filmski praznik koji je postao lektira za ljubitelje filma.

Mnoga poznata lica (reunion Forresta Gumpa i Lieutenanta Dana – T. Hanks i G. Sinise ili mladi Sam Rockwell koji je talent pokazao postavši odvratan) dio su filma, ali fokus “Zelene milje” ni u kom trenutku nije na njima već isključivo na pričanju priče koja je tako prekrasno izrežirana da se prepričava još i danas. Vrijedno je spomena kako je Michael Clarke Duncan kao Coffey definitivno ostvario ulogu svog prekratkog života i bio nominiran za nagradu Američke filmske akademije za sporednu mušku ulogu koja mu je ipak te godine izmaknula. 

Foto: gettyimages.com

“Zelena milja” otvara neka teška pitanja. Prije svega preispituje smrtnu kaznu (tema kojom se izvanredno bavio i “Život Davida Galea”) jer vidljivo je kako rezultati čovjekovog igranja Boga i nisu uvijek pretjerano uspješni. Moralnost i etičnost ili opravdanost smrtne kazne u izvršenju uvijek potrebne pravde provlači se kroz znanost, debate, medije, umjetnost jako dugo, u “Zelenoj milji” nema otvorenog odgovora koliko je smrtna kazna ispravna ili ne ali serviraju se tri egzekucije, tri različite priče i sudbine, a na gledatelju je težina spoznaje kako i nevine ponekad i previše često proždere i „sprži“ sistem. Pogotovo one drugačije.

Naglasiti treba kako se radnja filma odvija u četrdesetim godinama prošlog stoljeća u SAD-u kada je biti Afroamerikanac bilo teško i zahtjevno.

Drugo pitanje koje otvara Zelena milja je koliko su tanke i često nejasne granice između „kriminalca“ i “običnog” čovjeka. Lik i nedjelo Percyja savršeno su ukomponirani kao živi primjer ljudskog smeća koje nekažnjeno šeta svijetom kao nekakav normalan građanin u suštoj suprotnosti s Coffeyem (pa čak i nekim drugim zatvorenicima) koji su osuđeni na smrt. Zatvorenicima s puno plemenitijim dušama i(li) manje grijeha.

Treća stvar je ono što Zelenu milju ne svrstava u samo još jedan zatvorski film je nepobitna činjenica da Coffey ima moći, koje ne pripadaju zatvoru, fizičkom svijetu ili nekom nepismenom “niggeru”. 

Pisac King i Frank Darabont koji je adaptirao novelu u scenarij (također nominiran za Oscar) priču su osmislili tako da se “Zelena milja” može (i treba?) gledati kao moderna reinkarnacija života Isusa Krista (Coffeyevi su inicijali također J.C. kao i Jesus Christ) koji s vjerom i srcem djeteta, biva optužen i osuđen na smrt, unatoč živim svjedocima koji su vidjeli njegovu moć ozdravljenja i na koncu nevinost za ono što ga se optužuje. 

Paul Edgecomb poentira kad kaže “Što ću reći na svoj sudnji dan pred Bogom? Da sam ubio Božje čudo jer mi je to bio posao?” Spomenutom rečenicom zacementira sve naše znanje o društvenim sustavima, totalitarizmu i ljudskom zlu, da se zlo ne događa samo zbog nedjela nekih loših ljudi već i zbog šutnje mnogih dobrih. Tu šutnju Paul okajava neobično dugim životom osuđenim na promatranje odlazaka svih ljudi koje voli jednako kao i miš Mr. Jingles, obojicu je Coffey vratio u život te obojica tumaraju svijetom desetljećima nakon što su ostali sami. Osuđeni jedno na drugo. To je Paulovo prokletstvo i kazna jer je kako kaže „ubio čudo“. 

Coffeyev monolog pred neizbježan kraj na električnoj stolici o tome kako je umoran od ljudi koji su zli jedni prema drugima svi znaju gotovo napamet, ali iza tih riječi krije se tužna činjenica kako je šetati zemljom senzibilnim ljudima, koji vide i osjećaju više nego drugi – usamljeno i kao u zatvoru, svojoj vlastitoj milji…

“Zelena milja” ima mnogo slojeva koji se skidaju iz scene u scenu – to je priča o tome kako se čuda mogu pronaći i na najmanje vjerojatnim mjestima. Film je socijalni prikaz jednog vremena i njegovih zakona, studija ljudske psihe, suvremena bajka i životna drama u kojoj na kraju osjećamo da pravda nije zadovoljena te da Coffeya okajavamo i svi mi gledatelji.

“Zelenu milju” većina je ljubitelja filma (po)gledala barem jednom – ja čuvam film za trenutke kada mi je potrebna vjera u bolje sutra i univerzalno dobro koji nam u ovim izazovnim vremenima trebaju više nego ikada. Moj savjet je da izvučete film iz prašine neke streaming platforme i prepustite se njenom katarzičnom i meditativnom učinku jer kad sve zakaže ostaje nam filmska umjetnost. 

 

Tekst napisala: Donna Dodig

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime