REDATELJ: Wayne Wang
GLAVNE ULOGE: William Hurt, Harvey Keitel, Giancarlo Esposito, Forest Whitaker, Stockard Channing, Ashley Judd, Harold Perrineau
TRAJANJE: 112 minuta
NAZIV ORIGINALA: Smoke
GODINA PROIZVODNJA: 1995
Prije nekoliko dana u sedamdeset i drugoj godini preminuo je američki glumac William Hurt. Hurt je, izgledom i nastupom (onim filmskim, ali u razgovoru s novinarima) ostavljao dojam smirenog i pouzdanog tipa. Upravo je takva i njegova glumačka karijera – uvijek pouzdan, nikada Hurt nije bio razlog ako je film bio teško gledljiv, ali je često filmove u kojima je nastupio učinio boljima.
Hurtova je karijera počela davne 1977. godine nastupom u seriji “Kojak”. Puni glumački krug Hurt je zaokružio nastupima u “Marvel” superjunačkim blockbusterima kao što su “Osvetnici” i “Black Widow”. Između spomenutih projekata Hurt je ostvario niz uloga koji se i danas pamte. Mogao je ovaj tekst (zamišljen kao posveta preminulom glumcu, ali ne kao dosadno faktografsko nabrajanje događaja iz Hurtova života već priča o nekom filmu, ulozi koja je znak raspoznavanja za glumčevu karijeru) ispričati nešto o važnim filmovima glumčeve karijere kao što su “Poljubac žene pauka” (Hurt je nagrađen “Oscarom” za ulogu Luisa Moline),televizijskoj, romantičnoj drami “Tv vijesti”, drami “Djeca manjeg Boga” gdje mu je glumačka partnerica bila i tada životna suputnica Marlee Matlin (Hurt nominiran, Matlin osvojila “Oscara”), znanstveno fantastičnom “Gradu tame”, “Syriani” i(li) “Dobrom pastiru” koji špijunsko-političkim dramama/trilerima idealnim za Hurtov nastup, “Povijesti nasilja”… Mogao je biti o mnogim filmovima u kojima je Hurt nastupio, ali nekako najbolje glumačkom izričaju kao i trenutku zbog kojeg nastaje ovaj tekst odgovara priča o “Dimu”, jednom od najboljih filmova devedesetih godina prošlog stoljeća….
Svatko od nas ima (ili je imao, ili će tek otkriti) mjesto na koje redovito odlazimo kako bi uz kavu, možda i cigaretu te čašicu razgovora komentirali, razgovarali o svijetu u kojem živimo. Različitim temama, globalnim i lokalnim, životnim problemima i životu općenito. Kafići, brijačnice… u novije lockdown vrijeme takva su mjesta postala stanice autobusa ili vlaka (posebno ako je u blizini neki aparat za kavu), klupa u parku… Mjesta na koje odlazimo jer tamo svatko zna naše ime. Mjesto koje je dio našeg života, mjesto na kojem dijelimo sretne, ali i tužne životne trenutke. Mjesto sreće i tuge. Mjesto života. Jedno od mnogih takvih utočišta je “Brooklyn Cigar Co.” u vlasništvu Auggie Wrena.
Foto: Miramax
Ljeto je 1990. godine. Prvi kadrovi filma prikazuju New York, podzemnu željeznicu. U daljini mogu se vidjeti Blizanci Svjetskog trgovačkog centa koji će nešto više od desetljeća kasnije postati posljednje počivalište tisuća ljudi. Nakon slike melankoličnog i pomalo pospanog New Yorka gledatelj ulazi u mali kvartovski shop u Brooklynu (u ponudi nisu samo cigarete već i novine, vjerojatno kava i tko zna kakve sitnice). Iza pulta je vlasnik Auggie – ugođaj baš onakav kakvim zrače mjesta opisana u prethodnim rečenicama teksta kojeg čitate. Jedan od prisutnih, po svemu sudeći stalna mušterija (njega interpretira Giancarlo Esposito – Gus Fring iz serija “Breaking Bad i Nazovi” Saula) komentira rezultate baseball utakmica. Komentarima se priključuje njegov poznanik, Auggie i na kraju, naizgled, miran i staložen čovjek koji je upravo ušao u prodavaonicu. On je pisac, njegovo ime je Paul Benjamin (pogađate, glumi ga William Hurt).
Ispričat će pisac prisutnima legendu o cigaretama i kraljici Elizabeti prvoj zatim će dodati način na koji se može izmjeriti težina dima (nešto slično gledat ćemo godinama kasnije u sjajnoj drami “21 gram” Alejandra Inarritua, ali neće biti riječ o dimu – već u prvim minutama filma može se osjetiti utjecaj “Dima” ne neke buduće projekte, filmske, ali i serije – pored vrata nalazi se Indijanac izrađen od drva, upravo onakav kakvog je Jerry Seinfeld poklonio Elaine u epizode “Cigar Store Indian)) izaći će iz dućana i krenuti prema stanu u kojem živi. Na putu kući jedan će tinejdžer spasiti rastresenog Paula (zamišljenog, utučenog, tužnog….) od stradanja u prometu….Priča o isprepletenim ljudskim sudbinama je počela…
“Dim” je, između ostalog, bogat izvrsno napisanim dijalozima i maestralnim glumačkim minijaturama. Sudbine glavnih protagonista filma ispričane su kroz niz razgovora između likova. Njihove su sudbine opipljivo životne, događaji iz prošlosti s kojima protagonisti moraju živjeti (ili barem nastojati funkcionirati) teške su životne priče (posebno ona koja se odnosi na Paula Benjamina) i upravo zbog njih gledatelj će već od prvih trenutaka prigrliti likove i živjeti s njima.
Ništa od uvjerljivosti priče i empatije prema protagonistima ne bi bilo da “Dim” nema toliko upečatljive i sjajno kreirane glumačke izvedbe. S obzirom na životne priče najzahtjevnija uloga pripala je upravo Williamu Hurtu. Hurt je sjajan, bolno uvjerljiv kao Paul Benjamin je pisac, čovjek kojem se svijet raspao nakon tragičnog gubitka supruge i nerođenog djeteta. Benjamin pokušava (pre)živjeti – terapija je pisanje, Auggie i njegov “Brooklyn Cigar Co te sudbina Rashida, tinejdžera koji se, spletom okolnosti, pojavio u piščevom životu. Briljantan je i Harvey Keitel kao Auggie Wren, Forest Whitaker kao Cyrus Cole, Harold Perrineau kao Rashid…dojmljivi su nastupi Stockard Channing i mlađahne Ashley Judd…da, malo je filmova koji poput “Dima” imaju toliko moćnih i nezaboravnih glumačkih izvedbi.
Foto: Miramax
U moru izvrsnih priča, dijaloga i glumačkih izvedbi svaki će gledatelj pronaći neki svoj omiljeni dio filma. Autoru ovih redaka najviše se u pamćenje urezao hobi Auggieja Wrena. Na uglu ispred svojeg malog, ali toliko važnog tobacco shopa Auggie svaki dan, u isto vrijeme, na istom mjestu fotoaparatom zaustavi vrijeme i fotografira mali dio svijeta. Augie ima četiri tisuće fotografija, zbog svoje misije ne odlazi na godišnji – svaka je fotografija ista, ali ja zapravo svaka drugačija. Prikazuje različite ljude, različite (vremenske) uvjete, različita raspoloženja…sve na istom mjestu kroz dane, mjesece i godine. Trenuci života (koji se nikada neće ponoviti, jer svaki je trenutak kojeg živimo prošlost – baš kao i čitanje ovog teksta za koju će minutu postati prošlost svakog od Vas, poštovana čitateljice i poštovani čitatelju) zabilježeni su zauvijek, kao trag u vremenu, jedna mala kap u moru vječnosti (ona mala kap u slapu pjesme Dobriše Cesarića). Trenutak za vječnost…
I baš kao Auggiejeve fotografije tako je i “Dim” za filmsku vječnost. Film o ljudima i ljudskim sudbinama i danas, jednako kao i prije gotovo tri desetljeća jednako udara u glavu i srce gledatelja. Najveće su vrijednosti, one koje prkose i ne gube vrijednost bez obzira na protok vremena. Da, “Dim” je baš takav film, jedan od najboljih koji je snimljen u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Snimljen 1995. godine, ali i danas jednako vrijedan. Među najzaslužnijima za takav status “Dima” je William Hurt ili, točnije, miran i inteligentan, ali i duboko emotivno ranjen pisac po imenu Paul Benjamin….
OCJENA: 10
Odgovori