Naslovnica Aktualno RECENZIJA: DRIVE MY CAR

RECENZIJA: DRIVE MY CAR

626
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Ryusuke Hamaguchi

GLAVNE ULOGE: Hidetoshi Nishijima, Perry Dizon, Toko Miura, Reika Hirishima, Sonia Yuan, Satoko Abe

TRAJANJE: 179 minuta

NAZIV ORIGINALA: Doraibu mai kâ

 

„But even if you think you know someone well, even if you love that person deeply, you can’t completely look into that person’s heart. You’ll just feel hurt. But if you put in enough effort, you should be able to look into your own heart pretty well. So in the end, what we should be doing is to be true to our hearts and come to terms with it in a capable way. If you really want to look at someone, then your only option is to look at yourself squarely and deeply.“ – Kôshi Takatsuki

Ryûsuke Hamaguchi japanski je redatelj čija je dugometražna  karijera započela 2007. godine filmom Solaris. Međunarodnu pažnju filmske zajednice privukao je mastodontskim uratkom u trajanju od preko pet sati sarkastično naslovljenog –  Sretni sat. Uspjehe je nastavio nizati s djelima Asako I & II te Kolo sreće i fantazije. Recentnim uratkom – Drive My Car – okrunio je dosadašnju karijeru te snimio jedan od najboljih filmova minulih godina. Zbirka kratkih priča Harukija Murakamija  – Muškarci bez žena –  i njena tematika poslužila je kao temelj kako za scenarij, tako i za dušu filma. Spomenute priče, pa samim time i celuloidna traka, progovaraju o izgubljenosti, pronalasku sebe, povezanosti, žaljenju za voljenom osobom i emocionalnom procesuiranju nezamislivog gubitka, drugim riječima, progovaraju o ljudskosti i svemu onom što ona podrazumijeva. Ona je vješto upakirana u očaravajuće meditativni uradak kojem se naprosto valja prepustiti i upasti u njegov svijet pošto je sačinjen od elemenata filma ceste, koji se kreće ulicama Japana u crvenom Saabu 900 Turbo,  i punokrvne drame, punokrvne drame usmjerene u najvećoj mjeri na umjetnost kao produženu ruku izričaja ljudske emocije i misli naspram voljene osobe bez ikakvog filtera i laži čime prerasta, poprilično paradoksalno, u simbol čistokrvne istine i alata za uklanjanje iluzije naspram karakteristika ljudskog kao takvog.

U tom smislu, centralna figura filma iluzijom je opijen glumac i redatelj Yûsuke Kafuku (Hidetoshi Nishijima). Prekrasan lažni prolog od trajanju od pola sata otkriva (lažnu) narav odnosa njega i njegove supruge Oto (Reika Kirishima), narav koja će se u potpunosti rasplinuti poput kakvog balona od sapunice nakon iznenadne Otine smrti i Yûsukovog psihičkog sloma za vrijeme glumačke izvedbe u tragikomediji Antuna Čehova – Ujak Vanja. Dvije godine kasnije, Yûsuki se poput boomeranga u život vratila spomenuta predstava u vidu ponude za režiranje iste. Uz pomoć nje, kazete i dodijeljene mu vozačice Misaki Watari (Tôko Miura) krenut će na put pročišćenja. 

 

Foto: Screenshot

Ono se u filmu odvija na izrazito jednostavan, ali efektan način. Hamaguchi, figurativno govoreći, okreće na glavačke paradigmu kako se maskom skrivamo, a ne otkrivamo. Drugim riječima, koristi ultimativnu laž i obmanu – umjetnost – kao jedino mjesto ultimativne istine i iskrenosti, kao jedino mjesto gdje se može, bez ikakvih filtera i prepreka, saznati istinska narav misli i odnosa dvoje ljudi uhvaćenih u mrežu ljubavi naglašavajući pravila ovakvog svijeta uz pomoć dijaloga kazališnog komada koji se sprema, scenarija pokojne supruge i njezinih priča koja smišlja nakon vođenja ljubavi te izmišljenih prijatelja u djetinjstvu koji su služili kao bijeg i utočište od maltretiranja proživljenog od strane roditelja. Malo prije spomenute priče time se transformiraju u neku vrstu izvana ušminkanog, nadasve atraktivnog trbuhozborca nataknutog na desnu ruku međuljudskih odnosa nekog izudaranog paćenika koji će poslužiti kao kanal za verbalizaciju unutarnjeg, razbarušenog svijeta i misli pojedine jedinke. Ovime se jedinkama u filmu, odnosno, prije svega, gledateljima želi poručiti kako je najveća i najopasnija obmana, tj. iluzija vezana za međuljudske odnose živjeti u iluziji kako iluzije ustvari nema. Suptilnim rušenjem četvrtog zida dodatno je naglašena važnost iskrene verbalizacije i komunikacije bez ikakvog posrednika kao jedino rješenje problema.

U tom i takvom platonovskom kazalištu sijena nalaze se likovi koji poput Vladimira i Estragona željno i apsurdno uporno očekuju ne Godota već „scenu iz carstva Sunca“  ne uviđajući kako ona ustvari nikada neće doći, nalaze se likovi čija je zajednička odlika neka vrsta introvertnosti, nalaze se likovi usmjereni naspram dijaloga, a podčinjeni alegoriji uz pomoć koje autori ovog filma šalju već spomenutu poruku, nalaze se likovi čije ritam sekcije nisu usuglašene s voljenim osobama. Oni su isto tako naoko stoičkog karaktera s okamenjenim licima lišenih emocije čiji se unutarnji nemiri reflektiraju u umjetnosti, oni su ljudi koji govore o intimnim problemima sa svima osim s onima s kojima bi to zaista i trebali, oni su ljudi kojima iznad glava proleti smisao rečenice: Ako bolje naučim tuđi dijalog bolje ću razumjeti njihove emocije koja mehanički biva izgovorena s njihove strane za vrijeme više ili manje važnih konverzacija čime autori film skiciraju stvarno, realno stanje velike većine kako ljubavnih, tako i ostalih (među)ljudskih odnosa pošto se pozamašna količina homo sapiensa spotiče i zapinje o riječi pošto su im nosevi u slobodno vrijeme isuviše zaposleni u paranju kišnih oblaka.

Kako bi ih naučio komunicirati, kako bi im osvijestio problem, odnosno kako bi ih mogao gurnuti u bezdan katarze redatelj ih simbolično smješta u automobil, tj. kako bi nas naučio komunicirati, kako bi nam osvijesti problem, odnosno kako bi nam nas mogao gurnuti u bezdan katarze redatelj nas simbolična smješta u automobil. On je mjesto iskrenosti, mjesto bez vela i filtera, on je mjesto koje otklanja iluzije o ljudskoj naravi koja čini greške i činit će ih, no osvješćuje se kako je jedini ispravan put komunikacija unutar tog mikrosvemira koji u nakupinu ganglija priziva činjenicu kako je samosvjesna komunikacija jedina crta razdjelnica nas i ostalih stvorova koji izmjenjuju ugljični dioksid s kisikom. Razdjelnica koja paljenjem cigarete u jurećem automobilu – čiji obrtaji motora s unutarnjim izgaranjem sljepljuju gume na hladni, noćni, mjesecom okupani japanski asfalt –  i prekrasnim činom davanja bezuvjetnog povjerenja drugoj osobi biva podignuta na pijedestal. Pošto je u suštini smrt glavni pokretač radnje spomenuti pijedestal ujedno predstavlja epitaf, sanduk spušten dva metra ispod zemlje, stećak, posljednji čin otrježnjenja stavljen pred gledatelje, a postoji li bolja opomena o pogrešnom činjenju, odnosno o posljedicama izostanka potpunog povjerenja i iskrenosti nego li nadgrobni spomenici onih koji su prerano otišli? Nažalost, ne postoji!

OCJENA: 10

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime