Naslovnica Filmovi ROSEMARYNA BEBA – napad panike Romana Polanskog

ROSEMARYNA BEBA – napad panike Romana Polanskog

522
1
Foto: Paramount Pictures /1968

REDATELJ: Roman Polanski

GLAVNE ULOGE: Mia Farrow, John Cassavetes, Ruth Gordon, Sidney Blackmer, Maurice Evans, Victoria Vetri

TRAJANJE: 137 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1968

NAZIV ORIGINALA: Rosemary’s Baby

 

Imam vječiti problem da me društvo najbližih homo sapiensa naziva psihopatom, jer gledam horore sama. No takva je sudbina svih nas koji teško i nikako pronalazimo društvo s kojim bi podijelili takvo filmsko iskustvo. Onda onako uz jutarnju kavu ili večernju čašu vina sama sebi pravim društvo uz taj žanr. Hororo su se rodili s Nosferatom, stekli trijumf uz Hitchcockove klasike “Psiho” i “Ptice” te nastavili brusiti našu labilnu milenijalsku psihu uz slashere, prizivanja duhova i epskih “Prizivanja” koji nudi ponajbolje od svijeta strave i užasa. Franšiza “Slagalica straha” (SAW) zaradila je milijune, od prvog (i najboljeg) Halloweena i dalje se unovčavaju tantijemi, Jason Voorhees je bio ispred svog vremena noseći masku, a Strah u ulici brijestova lansirao je litre krvi te mladog i neodoljivog Johnnyja Deppa u orbitu. No prije svih tih zgodnih i strašnih momaka stajao je klasik koji zauzima prvo mjesto na mojoj horor ljestvici – Rosemaryna beba. Iako mu ime bubnji mekom majkom i njenom najslađom bebom, Polanski servira recept za naježiti se od potiljka do pete bez gotovo ijedne iole strašne scene – dapače na ljestvici stravičnih scena on je na prvi pogled – limunada. 

Roman Polanski osebujan je tip, nizak rastom, čak i pomalo neugledan, ali sposoban uhvatiti ultimativnu mačku tadašnjeg doba – Sharon Tate. Tad postaje i ultimativno zanimljiv na filmskoj sceni. Nažalost njegova vlastita tragična priča i dan danas ostavlja pritisak u prsima.

Nakon toga Polanski je persona non grata u SAD-u, a uz njega se vežu svakojake afere, što mnogima stvara i odmak od njegova lika i djela. No filmska umjetnost baštini njegov rad čija je perjanica ekranizirana novela Ira Levina  iz 1967. – Rosemaryna beba.

Priča je idilična –  mladi, zaljubljeni par useljava u zgradu u srcu New Yorka. Ona je plaha, nježna i poput hodajuće plavooke tratinčice (vječna djevojčica Mia Farrow) koja raste obavijena uz supruga Guya, ambicioznog glumca u usponu koji ima lice za ekrane, ali manjak poziva na prave audicije. Kao prava supruga puna podrške i ona napamet recitira sve u čemu ste ga mogli gledati svakom slučajnom susjedu u zgradi dajući nezaposlenom Guyu na važnosti i kredibilitetu. Rosemary i Guy savit će gnijezdo naočigled svih nas, ali i svojih znatiželjnih susjeda pogotovo Minnie i Romana („Imate li šalicu šećera ili prvorođenog sina za posudit?“) 

Kako radnja dalje odmiče, a dobri susjedi ispali iz Kukavičjeg gnijezda više zabadaju noseve tako i Rosemary više tone pred našim očima i njena trudnoća postaje najstresnija koju je gledatelj vidio…. 

Da li je  Rosemary luda, pretjerano hormonalna, ili su svi oko nje ludi? Ili sam ja Gledatelj, John Doe lud pitanje je koje visi u zraku?

“Rosemaryna beba” je poput napadaja panike, svugdje vreba opipljiva opasnost, ali od čega je ona zapravo apsolutno nije jasno. Tu je veličina i ljepota ovog filma, teror vidljiv u očima, glazbena podloga za očaj, tema od prapovijesti koja kuca na vrata suvremenosti i način na koji nas Polanski navodi da sami zaključujemo, osjećamo strah i vjerujemo u nadnaravno i neke zaista loše ljude.

Rosemaryn život iz ružičastog mjehurića rasprsne se u čisti horor. Koloritnost i živopisnost njenih noćnih mora je opipljiva, njena paranoja osjeća se na kauču, ona ključa, a apsolutno nijedna osoba nije na njenoj strani. Susjeda Minnie sprema smoothieje za trudnice, daruje joj korijen tanisa za sreću, dijeli oduševljenje zbog njenog blaženog stanja i ništa ne vrišti susjedi iz pakla, jer oni to i nisu, samo pokušavaju pronaći vezu do njega. Veza je upravo jadna i svega blaženo nesvjesna Rosemary.

No to nisu jedini horori filma – Rosemary je praktički silovana od vlastitog partnera, a kad zatraži pomoć liječnika ona je luda trudnica, a muž apsolutno u pravu.

Polanski više nego uspješno obrađuje i vječnu temu u muškom svijetu u kom živimo – kako je ženama u raljama društva kad ih se stigmatizira ludima, pretjerano emotivnima ili hormonalnima zbog normalnih reakcija na događaje oko njih. 

Nakon što nastrada Hutch – jedini prijatelj u svom tom ludilu Rosemary je dosta, rješava anagrame i naslućuje najstrašnije (s nama, gledateljima). Da li je (zaista) sotonski kult u pitanju ili sam ja popila previše vina gledajući film?

Teme mračnih sila, vještica i pakla oduvijek su zanimale filmaše, Polanski je s njima koketirao više puta, ali ovdje najuspješnije. Rosemaryna beba možda je i nepravedno nazvana hororom, ona je psihološki triler u kojem se muči i protagonisticu i gledatelja. Ta moć nije prestala ni do danas – svaki put se naježim kad čujem prve taktove njezine „Lullaby“….

 

Tekst napisala: Donna Dodig

 

 

1 KOMENTAR

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime