REDATELJICA: Jane Campion
GLAVNE ULOGE: Benedict Cumberbatch, Kirsten Dunst, Jesse Plemons, Kodi Smit-McPhee,
TRAJANJE: 126 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Power of the Dog
Nekidan me zove prijateljica sa standardnim pitanjem što da upali na Netflixu? Kažem joj, u duhu oscarovskih nominacija – “Šape Pasje” (The Power of the Dog).
“Ajme Donna neću gledat film o psima i zašto mu je ocjena na IMDB-u razmjerno niska?”
Zato prijateljice moja draga jer to nije film za svakoga, definitivno nije o psima i zato jer u užurbanom svijetu gdje nam je sve dostupno na klik u sekundi razmazili smo se i tražimo akciju i brza rješenja. A ništa od toga ne nudi “Šape pasje” sa svojim biblijskim naslovom.
Jane Campion svidjela mi se otkad sam pogledala “Piano “(The Piano), a u duhu gaženja patrijarhata o ženskim redateljima priča se (i gleda) naveliko posljednjih godina (Chloe Zhao ovjenčana je Oscarom na Nomadland i Kathryn Bigelow za The Hurt Locker u recentnoj prošlosti). Jane Campion novelu “Šape pasje” pročitala je davno i mentalno joj nije davala mira godinama. Dok nije bila u fazi života da je spremna za nju.
Gledajući u pustoš Montane na prvu očekujete da u kadar dojaše Clint Eastwood i ustrijeli slučajnog prolaznika, ali “Šape pasje” puno je sofisticiraniji od toga, ali puca iz cijelog arsenala.
Priča prati Phila Burbanka koji vodi imanje, on je potrošen čovjek, frustriran, vidno nezadovoljan, glasan i neugodan, hodajući kompleks nekog neriješenog problema iz prošlosti. (Benedict Cumberbatch je maestralan, manje prepoznatljiv jedino kao Smaug.) Njegov brat George Burbank (odličan Jesse Plemons koji je zapeo za oko u Breaking Badu, a još je bolji s petnaestak kilograma više) sušta je suprotnost i u duhu uvriježenih normi i pravila želi se oženit i stvorit obitelj tamo gdje je njihova očito razrušena. Roditelji su živi ali neprisutni, a odnos između braće gotovo je na razini gospodar / podanik.
Foto: Netflix
George Burbank dovede na imanje nevjestu udovicu (svoju real-life suprugu Kirsten Dunst s kojom dijeli i nominaciju za najbolju sporednu ulogu i koja je daleko dogurala od slatkice iz srednjoškolskih filmova) koja u miraz dovodi i svog “drugačijeg” sina. Odbacivanje i smekšavanje rodnih uloga nije trend ni u suvremenoj Americi, a pogotovo u nekoj prošloj te je nježni, senzibilni i povučeni Peter predmet ruganja, “tetkica”, neko na kome vični muškarčine u kaubojskim čizmama treniraju strogoću i liječe neke potisnute emocije kojih nisu ni svjesni. No na neplodnom i pustom tlu gotovo ništa ne raste pa tako ni novopečena obitelj u ljubavi jer je George gotovo cijelo vrijeme odsutan, a tu prazninu i vlastito nezadovoljstvo nova mladenka liječi pićem – jeftinim koje skriva po imanju. Koliko je toksična okolina u koju je stigla svjedoči i to da je na sve moguće načine “izgubila vlastiti glas” te je nesposobna iti svirati klavir u čemu je nekoć uživala i bila dobra.
No dokle god Georgea nema toliko je Phila pun ekran, on goloruk kastrira bika kako nikome ne bi ostalo nejasno tko ima najveća muda na imanju.
Phil ima malu tajnu, neoskvrnuti raj u tim ruševinama, jedino mjesto gdje on može biti on. Mjesto gdje grli rubac s inicijalima i ponovno se rada gol kupajući se u jezeru. Ta metaforika ponovnog rađanja jednog grešnika snažno je prikazana i pomalo nas smekšava nad protagonistom/antagonistom tjerajući nas da shvaćamo da je i on čovjek od krvi i mesa koji svoje nezaliječene rane nosi i dalje, a tek ih ponekad liže kad je sam.
Mladi Peter (odlični Kodi Smith-McPhee) ima auru djeteta koje igrajući se i zaboravljajući se slučajno dotiče taj Philov komadić raja. No onda to povučeno dijete bez da trepne ubija nevinog zeca da bi ga secirao kao budući liječnik i postavlja se teza – možda je u ovom momku više nego što svi mi to mislimo.
Foto: Netflix
Da je u njemu definitivno nešto više uvjerava nas činjenica kako on jedini pronalazi put do Phila toliko da se Phil postavlja očinski jer je „mali“ u kroničnom deficitu očinske figure. Njihovi mali razgovori svjetlo su da Phil možda i nije tako loš, da je Peter možda odrasliji nego što mislimo (i mi i ostali kauboji), što je zapečatio kad je svojoj posrnuloj majci obećao “da nikad više neće trebati biti takva”.
I Bože kako je održao to obećanje, onako neočekivano rekli bismo, iako “vrag je u detaljima” i suptilne naznake tijekom cijelog filma dobro zagledanog gledatelja koji ne surfa po društvenim mrežama dok gleda film, nije toliko ni iznenadio. Tko je uopće negativac i gdje je granica između dobra i zla?
Jane Campion neki zamjeraju što je radnja spora, ali spori nož najdublje se zarije, točno tako zakuca i finalom filma.
Nakon njega sve se mijenja, život se vraća na imanje, osmijesi su ponovno na licima, a u rukavicama se drže relikti neslavne prošlosti.
“Šape pasje” je film za odlaganje, negdje na polici, film koji će vremenom razviti neke nove arome poput najboljeg crnog vina. Ostavlja pomalo gorak okus ovako još mlad, no moje je čvrsto uvjerenje kako će na toj polici naslagati i pokoji zlatni kipić.
Tekst napisala: Donna Dodig
Kada o filmu mislim još prilično dugo nakon gledanja ,znak je da je film dobar. Odlična režija , profinjena , sva u naznakama, dijalozi škrti ali sve je jasno naznačeno, glumci stvarno odlični prekrasno snimljeno….. Ma to može samo žena. Pa , opet neočekivani- barem na početku- kraj. Sve to svrstava film u glavnog kandidata za Oscare.