Naslovnica Drama RECENZIJA: VAŽNO JE ZVATI SE ERNEST (2002)

RECENZIJA: VAŽNO JE ZVATI SE ERNEST (2002)

167
0
Foto: Miramax

REDATELJ: Oliver Parker

GLAVNE ULOGE: Colin Firth, Rupert Everett, Judy Dench, Tom Wilkinson, Reese Whiterspoon, Frances O’Connor

NAZIV ORIGINALA: The Importance of Being Earnest

TRAJANJE: 97 minuta

 

Odmah se valja čovjeku ograditi od prijevoda naslova, jer »being earnest« na engleskom znači još ponešto, osim imena, što i nije nebitno za ovakav film, jer i poneki Earnest je odista »earnest«.

Dakle!

»Kao što znate, gospodine Worthing, živimo u doba ideala, a moj je oduvijek bio udati se za nekoga tko se zove Ernest.« (umjesto, normalno, nekoga tko će me voljeti i ljubiti until … we both shall live? Hm. ‘Ajde dobro.)

Veli Gwendolyn.

Nažalost, i Cecily je istoga mišljenja!

Iz mog svežderskog filmskog razdoblja ostalo je svega, pa se tako zadesio i ovaj beskrajni užitak i smijeh po Oscaru Wildeu, iako ne i jedina ekranizacija njegovih dijela. Kako sam odnedavna u fazi »obnove gradiva«, rekoh da podijelim s vama filmoljupcima ovu šašavost poslije koje ćete se sigurno osjećati bolje. Dakle, da nema romanse, slagala bih, da nema komedije, stala bih pred streljački vod. S Oscarom Wildeom odista je teško pogriješiti.

Poslije uspješne prethodnice čini mi se još i boljeg An Ideal Husband (među gledateljima koji su ovakvom nečemu skloni), Oliver Parker nam je pružio još jednu izvrsnu komediju manira, protkanu dramom, romansom, prijevarama, neodoljivu no provokativnu farsu koja ismijava počesto nepotrebne ili usiljene društvene vrijednosti. Upravo je farsičnost, uz ostale elemente Wildeova komada, učinila ovaj film dostojnim preporuke i gledanja (ova je verzija apsolutno neodoljiva, prethodnu nisam imala prigodu pogledati). Već otprije sam naučena na lakoću s kojom Colin Firth (kao Jake-John Worthing) i Rupert Everett (kao Algernon-Algy Moncrieff) iznose trulu no ipak simpatičnu »gospoštinu« (ne uvijek uz »noblesse oblige«), no tu je i teatralna Gwendolyn (Frances O’Connor), meni draga Dame Judy Dench (Lady Bracknell), te nenadmašni Tom Wilkinson (zbunjeni Dr. Chasuble). Istina, više nego pristojnom glumom i vrsnim britanskim akcentom istakla se – Laura Jeanne Reese Witherspoon (Cecily Cardew)! Nije mi bilo jasno otkud potreba da se (meni draga) glumica iz New Orleansa, rođena za južnjačko zavijanje i otezanje, nađe u ekranizaciji Oscara Wildea, no odradila je za desetku.

Zaplet je savršeno šašav i tek mjestimično dubok, kako je i sam Wilde rekao, »trivijalna komedija za ozbiljne ljude«. Colin Firth (Worthing, ah, prezimena li) i Rupert Everett (Algy Moncrieff) dva su neoženjena prijatelja, od kojih jedan ima imanje, novac, štićenicu, načela i tome slično (samo prezime govori sve, ne mora sad biti i Earnest), a drugoga (Algy Moncrieff) zdušno ganjaju vjerovnici jer je (budući da ima zaleđe i prirođeno plemenitaštvo – pa Lady Bracknell mu je ujna!) on pravi gospodin (što znači, dužan i Bogu i ljudima, bonvivan kojemu su životni ciljevi zabava, zabava, zabava). Točno – on ima tek to kao životni cilj, tj. zanimaciju. Cilja nema, osim kratkoročnog – osvojiti kakvo srce, ogrebati se za večeru u Savoyju, iskoristiti, iskoristiti. (Gledajući prve sekvence Ritchiejeva Sherlocka Holmesa, zavrtjele su se misli, ma je li ovo njega žandari ganjaju po istim kamenom građenim i popločanim mjestima? Referenco, na spavanje!) 

Dakle, pladanj već unaprijed primamljivo dekoriran dvojicom uglednih a bome i izglednih neženja, izvrsnom kostimografijom i šarmantnom glazbom, dobiva ženske ukrase u teatralnoj Gwendolyn (Frances O’Connor) i mladoj Cecily (Jackovoj štićenici), a film je startan kao trkaći autić, ne popušta dinamikom svih devedeset minuta trajanja, a gledatelj je jedini prometni policajac. Zapravo bi se moglo umjesto recenzije nabaciti štogod iz filma, gdje bi svatko osjetio taj bujni i neprekidni trk za što luđom, uvrnutijom i čudnijom rečenicom od valjda bar dvadeset riječi, čija se značenja redovito mogu izreći u svega dvije ili tri. No, kako znamo – u tome i jest čar i to je ono što će određenu skupinu gledatelja iznova i bez prestanka uveseljavati. Earnest je, po značenju, marljiv, ozbiljan i što sve ne, a u kombinaciji s Worthingom, koji je u biti John, vrijedan i opet, muškarac snova! (Sve je u imenu …) A damama poput Cecily (koja se loži na Moncrieffa) i Gwendolyn (na Worthinga) to je jedini razlog zbog kojeg se – lože. Ili barem najbitniji. I otprilike tu negdje čuči taj plot, jer treba se zvati Earnest i ako ti je ime Algernon ili gluho bilo, obični, najobičniji Jack. Bunbury (inače Everettova uloga iz Idealnog muža) izmišljen je lik kao i Earnest, a obojica imaju vrlo bitnu ulogu u raspravama, razvezivanju, ukidanju ili povezivanju. Emotivne dubine tu ciljano nema, maramice doduše trebaju, jer od dijaloga zbilja frcaju suze na oči i često zaboli glava od umijeća »bamburizma« (punokrvnog varanja svega i svakoga, svime i svačim, ono, u ratu i u ljubavi etc.)

 

Foto: Miramax

O vremenu koje provodi zabavljajući se u gradu pod pseudonimom Earnest, a pod kojim zavodi Gwendolyn, Jack će reći Algyju:

Jack:    In the country, one amuses other people. It’s excessively boring.

Algy:    Who are these people you amuse?

Jack:    Oh, neighbours, neighbours.

Algy:    Nice neighbours in your part of Shropshire?

Jack:    Perfectly horrid. Never speak to one of them.

Ništa ni s čim. Moćno. No, isto tako moćna lady Bracknell neće dozvoliti da njena jedina kćerkica uđe u vezu s garderobom i sklopi savez s paketom (pa vi sad mislite…), gdje je Judy Dench čista klasika i vrhunski odabir, što se može reći i za ostatak ekipe – ništa maestralno, a opet jest, jer ovdje je riječ ipak vladarica jača od svega, a riječima ne barataju svi isto. Everett, klasični rasipni sin koji ne razmišlja o sutra, žudi upoznati prijateljevu mladu štićenicu koju Jack krije na seoskom imanju, pričajući o njoj kao o svojoj tetki. No, Algy je premazan svim mastima i nema načina koji će ga spriječiti da ostvari naum, da nepozvan iskoristi (ne)gostoljubivost, petlja, laže i isto tako nepozvan upada u tuđa srca.

Algy: There is no objection, I admit, to an aunt being a small aunt, but why an aunt, no matter what her size may be, should call her own nephew her uncle… I can’t quite make out.

Izjavit će Algy, vrativši vjerojatno ukradenu Jackovu tabakeru, poklon od štićenice i usput (zaključuje Jack) »reading the script in it in a totally ungentlemenly manner

Firth je očekivano i nenadmašno uštogljen, sav od manira i časti no svejedno napaćen svojim porijeklom i laži u kojoj povremeno (privremeno?) živi. Tom Wilkinson – ah, što reći o glumčini? Iako na prvi pogled »potrošen« na relativno majušnu ulogu velečasnog (zatreskanog cijeli život u staru odgojiteljicu Prism (pok. Anna Massey, bitnu kariku u cijeloj priči,  ali za to morate odgledati sve do kraja), pomete svakom svojom pojavom i riječju.

Oliver Parker uspio je još jednom uhvatiti kamerom tu neodoljivu »kompliciranost« života povlaštenih, satiru, smijeh i grijeh, prilagodivši je, ili možda približivši, gledateljstvu našega doba. No ruku na srce, jasno je da je Oscar Wilde onaj »vječni žar«, jer u njega je nerijetko besprijekoran dar uvida u ljudsku prirodu, društvo i njegove dobre i (češće) loše strane, stoga ovaj film i danas kupuje s lakoćom, zabavljajući bez prestanka i rugajući se društvu, normama i najjače od svega – ljudima koji im se bespogovorno povinuju. “Važno je zvati se Eaje, dakako, tek jedan u nizu dokaza da umjetnost pričanja bez izricanja ičega bitnog nikada ne izlazi iz mode. Ovakav je film (usudim se reći, osobito jezičarima i ovakvoj književnosti sklonim ljubiteljima periodne drame) posebna radost razigranih rečenica, površnih no iznimno maštovito sklopljenih, koje svojom zbunjujućom složenošću i suvišnošću riječi tvore ovu komediju pogreški, zamjene identiteta, romanse i konstantnog razotkrivanja bolne površnosti svakoga društva, omogućujući još generacijama uživanje u stvarima koje će uvijek biti aktualne. Srećom, smijeh je lijek i za njega ovdje ne treba snage ili htijenja, na čast onima koji su imali hrabrosti svoj dar iskoristiti kako bi ogoljeli društvo, njegove mane i čovjeka koji jest jednako norma, po svaku cijenu i u svakome slučaju. Ovo je živući i dišući komadić zadovoljstva od kojeg se zavrti u glavi, šarmantan do mjere da nam ni ne smetaju stvari koje smo već čuli, ali ćemo umrijeti od smijeha zbog onih koje nismo.

Lady Bracknell: To lose one parent may be regarded as a misfortune; to lose both looks like carelessness. I would strongly advise you, Mr. Worthing, to try and acquire some relations as soon as possible and to make a definite effort to produce at any rate one parent of either sex before the season is quite over.

I dok vas ishod same priče, neobavezno protkane višestrukim romansama, ne brine niti je upitan od samoga početka, uživat ćete u inteligentnom doskoku u vrijeme kad su bile bitne stvari koje se danas tek drugačije nazivaju. Vrckav i bujan, Parkerov Earnest iskreni je feniks Oscara Wildea u novom tisućljeću, lepršav no oštar poput metka. Možda je trebao biti i bolji, no to apsolutno nije razlog da si ne dozvolite upad u zločesti i dekadentni svijet u kojemu ćete se odista opustiti, uživati i nasmijati se do suza – ali ne od tuge. Ovo je i Wilde i wild. Uživajte.

 

Tekst napisala: Vanja Milić 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime