Naslovnica Drama RECENZIJA: VATRENA NOĆ – ruke nevinije od naših

RECENZIJA: VATRENA NOĆ – ruke nevinije od naših

456
0
Foto: Screenshot

REDATELJICA: Tatiana Huezo

GLAVNE ULOGE: Mayra Batalla, Ana Cristina Ordonez Gonzalez, Alejandro Camacho, Memo Villegas

TRAJANJE: 110 minuta

NAZIV ORIGINALA: Noche de Fuego, Prayers for the Stolen

 

U početku redateljsko – igrano – dugometražnog prvijenca meksičke redateljice Tatiane Huezo odvija se jeziva scena: nekolicina djevojčica sjedi u frizerskom salonu i reže im se duga, prekrasna kosa. Niz stoička lica kristalno slane suze im teku, jedna od majki strpljivo objašnjava kako se naprosto moraju ošišati jer je to jedini način da se otarase nametnika i grinja. Kvaka jest u tome što ova, nazovimo je tako, službena verzija samo za njihove uši u sebi ne sadrži niti trunke istine. Naime; pravi razlog šišanja kose krije se u skrivanju od narkokartela jer oni nemilosrdno otimaju djevojčice, a kratka kosa im pruža kakvu – takvu kamuflažu i sigurnost jer kartelu dječaci nisu nimalo interesantni.

Ovu priču o odrastanju pod teškom čizmom narkokartela smještenu podno meksičkih planina  izvrsno sumira malo prije opisana scena. Razlog je i više nego li jednostavan. Izvrstan scenarij poigrava se perspektivama i poimanjem svijeta oko sebe. Ispričan kroz dječje oči, bez obzira na tešku tematiku, film je – u velikoj mjeri – presvučen nevinim tonom te samim time kamuflira sav užas života u tim i takvim okolnostima. Izostaju mučne scene, grafičko nasilje pa čak i personalizacija kartela u ljudskom obliku. Njega, misleći pritom na kartel, imamo priliku vidjeti samo u nekoliko scena u vidu neidentificiranih i naoružanih ljudi koji upravljaju crnim terencima čime ih redateljica pretvara u svojevrsnu amorfnu masu  jer oni, na koncu konca, kao takvi, nisu u suštini niti važni, niti su tema. Cjelokupan fokus usmjeren je na tri prijateljice i njihovo djetinjstvo lišeno djetinjstva, odnosno svega onoga što bi ono trebalo podrazumijevati – neokaljanost i bezbrižnost. 

Spomenuta dječja prizma, odnosno laži i šaputanja odraslih usmjerene prema tim malim ljudima jalov su pokušaj kreiranja štita od barbarskog svijeta odraslih. Iako je u svoj svojoj suštini jalov srce na pravom mjestu mu nitko ne može oduzeti. Zajednički odlazak s majkom u polje maka i prikupljanje nekakvog seruma iz njegovih cvjetova možda se čini zanimljivo, odlazak profesora zbog nemogućnosti osiguranja njegove sigurnosti na prvu loptu ne djeluje sablasno, nestanak prijatelja i njihovih roditelja preko noći gotovo su svakodnevica, igra s oružjem transformirala se u puko uprizorenje homo ludensa sve zbog banalne činjenice – čovjek je životinja koja se navikne na sve. U tom duhu i ta djeca su se saživjela sa svime što ih okružuje jer naprosto drugog puta nema ne uviđajući koliko je sve to što ih okružuje pogrešno, izvitopereno, u konačnici i devijantno.  

 

Foto: Pimienta Films

Bez obzira na to što djeca u svojoj biti nisu u mogućnosti shvatiti i doživjeti sav horor koji ih okružuje mi kao gledatelji jesmo te je upravo taj segment Tatianinog filma istovremeno najbolji i najjeziviji. Nama kao gledateljima odmah je jasno kako se ne radi o ušima već hvatanje za slamku spasa, kako je branje maka krvnički posao koji su odrasli primorani obavljati za iste one ljude koji ih tlače jer naprosto drugog izbora nema, kako je odlazak profesora zabijanje hrđavog čavla u ionako već truli lijes obrazovanja i kakve-takve buduće životne perspektive, kako je nestanak sumještana gušenje i same naznake otpora… Nama, tobože odraslima, je sve ovo odmah jasno, jasno nam je kako se radi u sistemskom nasilju iz kojeg nema izlaza. Upravo se u ovom segmentu vidi redateljičina ljubav prema dokumentarnoj formi iz koje je i potekla. Drugim riječima; ona gotovo pa dokumentaristički prikazuje život unutar te male zajednice stavljajući akcent na poprečni prikaz svakodnevice, a ne na strukturiranu radnju. U gore poviše spomenutom poigravanju s perspektivama poseže za Kubrickovom formulom iz njegovog uratka – Lolita. Izostanak eksplicitnosti na ekranu kompenzira se gledateljevom maštom koja možebitno proizvodi i gore scenarije nego li su to oni koje bismo eventualno mogli vidjeti na ekranu jer je beskonačnost ljudske mašte, u ovom slučaju, vjerujem kako ćemo svi potvrdno kimnuti glavom, jezovitija i gora nego li bi to bilo bilo koje drugo uprizorenje eksplicitnosti jedne osobe – u ovom slučaju – redateljice. Ovime nas ona hladnokrvno ostavlja da se koprcamo u vlastitim mislim, da se koprcamo u udobnim naslonjačima s namjerom kontemplacije nad postupcima koje vučemo mi odrasli.

Ti postupci su u suštoj suprotnosti s prikazom prirode, odnosno opasnih i manje opasnih životinja koje su u nekoliko kadrova prikazane u ovom filmu. Ne postoji toliko opasan otrov, toliko marljiv mrav ili toliko uneređena krava koliko čovjek može biti toksičan prema najslabijima iz svojih redova, koliko čovjek može biti discipliniran u uništavanju društvenog tkiva, koliko stvari može uništiti u najkraćem mogućem roku uz pomoć vlastitih trauma.  Na ovaj način redateljica sramežljivo, između redaka, provlači svojevrsnu ispriku upućenu od strane odraslih prema tim malim bićima parafrazirajući na neki način velebnu pjesmu Vesne Parun: Vi koji imate nevinije ruke od naših, ostanite kraj naših uzglavlja i budite blagi prema našem košmaru.

 

OCJENA: 8

 

Autor teksta: Nikola Fabijanić 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime