Naslovnica Drama RECENZIJA: PRIJE SVITANJA – uvijek ćemo imati Beč

RECENZIJA: PRIJE SVITANJA – uvijek ćemo imati Beč

319
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Richard Linklater

GLAVNE ULOGE: Julie Delpy, Ethan Hawke

TRAJANJE: 101 minuta

NAZIV ORIGINALA: Before Sunrise

GODINA PROIZVODNJE: 1995

 

 

Sjetimo se preljubnika u vidu Burta Lancestera i Deborah Kerr, dok ih zapljuskuju kapljice na onoj havajskoj plaži, u crno – bijeloj tehnici, lomeći valove – od Pearl Harbora do vječnosti. Sjetimo se Ricka & Else, dok se prisjećaju Pariza, oboje s moralnim kodeksom. Sjetimo se brbljavog Harryja, koji je dijelio vremenska razdoblja s brbljavom Sally…Sjetimo se Roberta Redforda i Michelle Pfeiffer (Up close & personal) ili Clooneyja i Pfeifferice (Jednog lijepog dana)…Ma znate onaj rom-kom-drama film, ali kao opozicija onim blagdanskim filmovima u kojima glume svi poznati (tipa New Years Eve, Love actually i dr.)…i djelomično kao opozicija modernijim filmovima tipa 500 days of Summer…Evo nekoliko minuta teksta o jednom takvom rom-drama (feel good) filmu…Pa kaže…

 

Slučajan susret,

 

lica u tami,

 

misli me stalno progone.

 

Svlačim je pogledom…

 

ili to ili se ne želite blamirati…međutim, samo jednom se (ljubi) živi…I zato se moramo prisjetiti Beča.

 

„Only if you find peace within yourself, will you find true connection with others.“

 

Jedan od natjecatelja iz prve sezone „Braka na prvu“ je rekao nešto u smislu, kako su romantični filmovi učinili više štete od čitave porno industrije. Ta misao 22. stoljeća, možda nije originalno njegova, ali je dokaz – iskustva i da ne kažemo – realnosti. Naravno, ako ikome budete rekli da sam gledao Brak na prvustići će Vas moja ruka i u Somaliji, tj. parafrazirao bih legendarnog Liama Neesona iz trilogije Taken (96 sati) – pronaći ću Vas i ubiti.  Dakle, nikome ni riječi o braku na prvu, drugu, ma ni na treću. Nadalje, naši (vjero)učitelji iz T.B.F.-a su nas u svojoj uskladimo toplomjere fazi (onoj, koja je došla nakon ping – ponga), manipulacijom naučili kako je ljubav samo prilagođavanje emocija fizičkoj potrebi. Doduše, Mladen je to otpjevao/odglumio u ulozi lokalnog dilera/gangstera/rođaka na vlasti. Drugim riječima, realnost (osim ako ne živimo u Danskoj ili nekoj Nigdjezemskoj) i romantika ne idu zajedno. Možda idu, ali teško. Ljudi (a to je i normalno), traže lakši put. To se može nazvati *one night stand-om (pa čak i serijskim ONS). Drugi put to se zove – sigurnost (rutinske veze), naspram slobode (i traženja, one prave partnerice/partnera). Treći put…ma ima raznih puteva, mostova i sl. 

Hoću reći sljedeće – čovjek treba biti hrabar i izabrati svoj put – onaj kojim nitko ne ide, onaj koji je manje utaban ili onaj put, gdje puta nema. Jesu li nas o tome naučili pjesnici Ralph Waldo Emerson, Robert Frost ili neki naši filmovi..? Ajmo mi na filmove. Redatelj Richard Linklater (Before trilogija, Dased and confused, School of rock, Boyhood, Lude 80-e/Everybody wants some) je inspiraciju za svoj legendarni film – Before sunrise (Prije svitanja) našao u osobnom iskustvu slučajnog susreta s jednom djevojkom on the streets of Philadelphia (bez poveznice s filmom i/ili Boss-ovom pjesmom). Djevojku više nikada nije vidio, a tek godinama kasnije je saznao da je ista nesretno nastradala, prije premijere (prvog) filma. Tuga i romantika, kao da idu zajedno.

16. lipanj 1994. – Bloomsday (iako smo danas više u fazi iščekivanja Doomsday-a). On nije Uliks, nego James, ali ga zovu Jesse. Jesse je student iz Amerike na željezničkom proputovanju Europom (Ethan Hawke, koji je filmski začet nekoliko godina prije, u Društvu mrtvih pjesnika). Ona je ugodna plavuša Celine, francuska studentica, koja se vlakom (iz Budimpešte) vraća za Paris (Julie Delphy, filmski začeta u filmovima Tri boje). On je i romantik, ali i cinik (možda se radi o obrambenom mehanizmu). Ona je feministica, ali ne hard-core i također je romantična. Neka ugodna klasična glazba ili simfonija bečke filharmonije i željezničke tračnice su uvod u film. Gledamo vizure pitome srednje Europe, tj. naše Alpe – Dunav – Jadran regije. Par u srednjim godinama se svađa i to malo zasmeta našu junakinju pa ona potraži novo mjesto u vlaku. Čistom slučajnosti (Serendipity) sjedne nasuprot mladića. Mladić je odmjeri te odluči djelovati (ne boji se blamiranja) i to je onih 7 seconds – ne toliko u smislu legendarne pjesme (Youssou N’Dour i Neneh Cherry) iz tog razdoblja sredine 90-ih – već u smislu – halo efekta.

Mladić vidljivo skuplja cojones, ali trenutno započinje razgovor. Ona uzvraća i nastaje – ugodni razgovorni film naroda kozmopolitskog dvije (srodne) duše. Naizgled se radi o potpuno različitim pojedincima – strancima. Međutim, u svemirskoj dimenziji, oni su jednaki, ili barem – slični.  Sve u filmu je samo razgovor, dijalog, osobna i univerzalna filozofija, bez specijalnih efekata (ništa osim hodanja, ništa osim izmjene dana i noći), samo struja svijesti, improvizacija kroz prolazak vremena. I naravno, oni vole sve ono što vole mladi. Parovi se s godinama manje čuju (zato dolazi do svađe), kaže ona pa je sve između pojedinaca, zapravo pitanje prave frekvencije (čak i ako su naizgled različiti). Djevojka je tijekom putovanja vlakom prva spomenula(!) magičnu riječ – seks, a on je prvi rekao „bullshit“ i tako je već uvodno probijena razgovorna (ne i jezična, jer Francuskinja odlično govori engleski) barijera. Jesse je prekinuo s djevojkom u Madridu, putuje europskim vlakovima i njegov let iz Beča za doma je idući dan. Ponovno skuplja svoja *cojones* pitajući nešto što bi moglo biti čudno, da ovo nije romantični film, nešto što u sebi ima potragu i pronalazak srodne duše. Naime, pita je bi li ona riskirala, izašla s njim iz vlaka i prošetala Bečom (on nema novaca i samo čeka jutarnji let), jer *koja bi to bila priča da se (za recimo deset, dvadeset godina) on ili ona nađu u nekom braku bez energije i da požale za trenutkom, koji im se dogodio…dok su bili mladi (proročanska rečenica, uzmemo li u obzir da se radi o filmskoj trilogiji)…Ona pristaje, jer ju je osvojio kod „hello“ (iako on nije Jerry Maguire). Dakle – i žena odlučuje u 7 sekundi, s kim i kako želi biti. 

Foto: Moviestore Collection/Shutterstock

Izlazak iz vlaka i šetnja gradom, uz povremeni tramvaj. Ona je u espadrilama, a on ulicama šeta u starkama (jer cijene su pretežno u markama…pardon, šilinzima), mladi su i živi su. On (pjesnički) razmišlja o nekom kozmopolitskom reality-ju, emisiji gdje bi se svaki dan u godinu snimao običan život ljudi u 365 svjetskih gradova (national geographic s ljudima, kaže ona), a njegovi roditelji su razvedeni (u brak su ušli radi sigurnosti), dok su njeni roditelji bili buntovnici ’68., a sada su dobro situirani. Opet momak prvi upita provokativno pitanje, ono o njezinom prvom seksualnom osjećaju/iskustvu. Njezin odgovor o ljetnom kampu, kao da za nekoliko godina anticipira „Američku pitu“, ne u smislu frule, jer ovo nije coming of age sexy magazin/komedija, dok je njegov odgovor o Miss siječnja u Playboyu ’78, donekle blizak navedenoj komediji. Razgledavanje znamenitosti i šetnja gradom uz dokumentaristički pristup i rad kamere, posebno prilikom razgovora sa strancima (romska gatara/čitačica iz dlana, dva čovjeka koji ih pozivaju na predstavu, barmen, pjesnik boem, koji napiše pjesmu koja otprilike završava stihovima Ti mene nosiš na prvotnu temu frapea) nam daju jednu potpuno drukčiju notu od sirovih teen komedija. Prvi poljubac (davno zaboravljen feat. Sjećam se prvog poljupca) na legendarnom Prateru – baš tamo gdje je desetljećima prije snimljena scena u Trećem čovjeku, u kojoj Orson Wells govori o nasilnoj renesansi u Italiji i kukavica satovima u Švicarskoj – nije bio filmski strastven, više je u sjećanju ostao topli zagrljaj. Efekti svjetlosti dana (slavljenje trenutka u životu), prelaze u male noćne razgovore, dok ulicama sviraju trubaduri. U dva navrata tijekom filma postoje poznate poveznice s našim prostorima. Naime, Celine u sebi ima osjećajni Weltschmerz te govori kako 300 km južnije ljudi umiru (radnja je ’94., dok je film i snimljen 1995,), a u jednom random dokumentarističkom razgovoru u restoranu (prije scene s fingiranim tel. pozivima u kojima si priznaju afekciju) jedan gost objašnjava drugom kako se zaljubio u Dubrovnik.

Francuski novi val (dok čekamo peti ili šesti val pandemije) i npr. filmovi Ericha Rohmera, (a odličan primjer je film – Moja noć s Maud*) su nam već prije (na ozbiljniji način) prikazali prvotna muško – ženska upoznavanja, kroz filozofske razgovore, debate i parlaonice. Tako i ova romantična drama (iako različita od francuskog novog vala i sl. filmova) u sebi možda ima filozofsku okladu ili ulog. Naravno, razlika je ta što ovdje muškarac, ne radi greške defenzivne taktike, već iskorištava posjed lopte i gospodari terenom**, a žena s kojom priča je (možda) doista – srodna duša pa pobjeda i nije upitna. Iako feministica, ona misli da su feminizam izmislili muškarci, da bi lakše mogli varati, dok je on mišljenja kako su neke vrste majmuna najopuštenije, jer se puno…(pa znate, već što majmuni (besramno) rade pred svima…). Naravno, Celine, iako emancipirana, tada nije otkantala Jessea, jer je bio – spor ili defenzivan, baš naprotiv…Nije on ni bio toliko spor, a ona je, također, možda bila i njegov soul mate.

 

*jedan od esencijalnih filmova sa klasičnom postavkom otvorenije žene (koja serijski ide iz veze u vezu, jer može) i uštogljenog muškarca (koji traži svoju Jedinu). Romantični pojedinci sa moralnim kodeksom neće biti uspješni u modernom svijetu emancipiranih žena, dok god ne nađu neku ženu sličnih načela.  

 

Dok se dvoje instant (filmski) zaljubljenih pojedinaca šetaju na lijepom plavom Dunavu; ili dok posjećuju groblje bezimenih, ili (u potrazi za Nickom Hornbyjem ili Ninom Simone) ulaze u prodavaonicu ploča (zajedničko slušanje glazbe im je bilo prvi intimni događaj, prije poljupca na kotaču), dok ulaze u katedralu (iako nisu posebno religiozni), restoran, noćni klub ili obični bar (gdje ga kuća časti for the greatest night in your life) – dvoje junaka neprestano razgovaraju o svim aspektima života, ali noć se približava kraju i tko zna hoće li se iza ponoći pretvoriti u bundeve. Je li (ovakva) ljubav između dvoje ljudi samo (privremeni) bijeg od životne realnosti (život je uvijek težak, rekao bi nam Leon profesionalac, u jednoj drugoj situaciji) i imaju li oni samo ovu je’nu noć? Možda je magija života u razumijevanju drugoga, barem u pokušaju (takvog) upoznavanja nekoga, kaže djevojka koja je prije svitanja, kao Botticellijev anđeo, ostala u dugom zagrljaju sa svojom (bar jedan dan, djevojko bar jedan sat) srodnom dušom. A on je, pak, oduvijek želio i pobjeći od sebeNije bio nigdje gdje nije bio. Nikad se nije poljubio, a da nije bio jedan koji ljubi. Nikad nije bio u kinu, a da nije bio u publici…nekad mu je dosta samog sebe…Ona razumije, ali dok je s njim, osjeća se kao neka druga žena

Foto: Hulton Archive
Autorska prava: Getty Images
Autorska prava: 2013 Getty Images

Dakle, prije humorne romantike Nothing Hilla (Ja u ljubav vjerujem) i smotanog Hugh Granta, s jedne strane, prije raznih boljih i lošijih komedija braće Farelly, tj. prije raznih muških ili ženskih verzija Mamurluka, prije samog Sex i grad koncepta, postojao je taj old school đir  Nešto u smislu Kako je Harry sreo Sally ili Bed of roses susreće Duha. Nešto u smislu, Casablanca susreće Odavde do vječnosti. Dakle, ljubavni film ili drama (ne nužno tragedija) sa romantičnim scenama muškarca i žene. Radi se o filmskom žanru, koji je pomalo ugašen u novom mileniju (uvijek postoje iznimke). Before Sunrise je jedan od filmova međaša, a bliži je mlađim generacijama (tada mlađim), jer nam je secirao prvo upoznavanje dvije nepoznate osobe. Razumljivo je kako neki, među nama, ne mogu prihvatiti filozofiju ovakvih filmova (možda jer život doista nije tako romantičan) te im on nikad nije niti došao na radar. O ukusima uvijek (ne) raspravljamo.

Autor ovih redaka poznaje nekoliko žena, koje obožavaju film Love actually (ipak drukčija vrsta filma od Before trilogije, but bear with me just a minute), međutim kada bi se netko u stvarnom životu i (romantično) ponašao prema njima – dakle i u smislu Before filmova – one su potvrdile kako bi taj izgubio posjed lopte još u…pokušaju…Dakle, takav romantični pojedinac bi im postao odbojan. I što nam to govori o ženama, osim da su, u nedostatku boljih riječi – komplicirane i da filmovi tipa Zapravo ljubav (donekle i Before trilogija) potencijalno, doista čine više štete od cijele industrije švedskih akcijskih filmova za odrasle…Barem za neke pripadnike muškog roda. Nešto slično bi, u smislu glazbe, rekao i legendarni Dave Grohl, kada govori o Coldplay-u i njihovim pjesmicama…ali, de gustibus…Drugim riječima, vjerojatno značajan broj žena voli Before trilogiju i sl. filmove, ali ne i stvarne Ethan Hawkove. Nije problem, ne vole ni muškarci stvarne Julie Delphy iz naših sokaka. Nadalje, postoji dio gledatelja, koji u ovom filmu vide realnu i evolutivnu priču muškarca i žene (pogotovo kad se pogledaju druga dva nastavka) i dosta ljudi je imalo takvih pozitivnih iskustva. Iskustava, koja su se možda i pretvorila u onu jedan čovjek i jedna žena za sva vremena, sa svim usponima i padovima. Ukusi, iskustva i mikro-svemiri osobnih priča, su sve ono što vas čini takvima…Netko voli vruće i znojne disko noći na Zrču (u današnje vrijeme teških virusnih sojeva, disko noći, barem za neke, zvuče kao znanstvena fantastika), a netko voli duge i romantične šetnje na plaži. 100 ljudi, 100 ćudi. 

U bezbrižnom vremenu prije socijalnog distanciranja, opsesivno – maničnog pranja ruku i mikroskopskog traženja bakterija i virusa, ljudi su uživali u dugim šetnjama, dodirivali su spomenike, kvake, stolove pa onda i jedni druge. Jesse je dirao Celine, ona je uzvraćala. Tko zna, možda će spojevi u budućnosti izgledati tako da se nađemo u steriliziranom ambijentu, obučeni u astronautska odijela (za atomski napad) i sa potvrdom o cijepljenju (naravno, za necijepljene su cijepljeni ionako odbojni, a i vice versa). I onda će se ponoviti stara priča pa će roditelji zabranjivati svojim klincima sve što su i njima zabranjivali njihovi starci, jer oprez je majka mudrosti, a na klincima je da izaberu svoj (manje uhodani/buntovni) put. Naime, asketska filozofija običnih dugih razgovora – iz filma Prije svitanja – u kojima sudjeluje dvoje ljudi, u običnoj odjeći, gdje nedostatak osobnih financija nije problem, je nešto sasvim nevinije od seksualnog buđenja mladeži u modernije vrijeme smrtonosnog delta soja. Naravno, ta mirna romantičarska vibra je potpuno drukčija i od nečijih (prije pandemije, ili bez obzira na istu) žestokih Sex & grad tulumarenja ili čoporativnih izlazaka u gradove na provode, tj. u klubove jeftine mjuze i teške cuge, sa šminkom, minicom, štiklama, šljokicama pa ulazak u bijeli BMW lokalnog alfa mužijaka sa staturom Gerarda Butlera. Sve navedeno predstavlja nešto što su i npr. TBF-ovci odavno o(t)pjevali, jer i njihova filozofija je bliža onoj Linklaterovoj…Pomalo, polako, asketski, a naspram industrije zabave i sirovih strasti.

 Redatelj Linklater je 2004. snimio drugi dio – Before sunset, a 2013. je sve poprimilo puni krug sa Before midnight. Ali, sve je počelo na lijepom plavom Dunavu*…Prije svitanja, gledajući u zvijezde, dok smo ležali na travi, pitala me:

 

Ona: Znaš li što želim?

 

Ja: Što?

 

Ona: Da me poljubiš.

 

Ja: Well, I can do that.

 

jer za ljubav, kao i za nešto nesvakidašnje, npr. za lov na losose u Yemenutreba imat’ dušu i izabrati teži put – put koji je krenuo tamo negdje – prije svitanja

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime