Naslovnica Drama RECENZIJA: HUGO

RECENZIJA: HUGO

259
0
Foto: Jaap Buitendijk Autorska prava: © 2011 GK Films

REDATELJ: Martin Scorsese

GLAVNE ULOGE: Asa Butterfield, Ben Kingsley, Sacha Baron Cohen, Chloë Grace Moretz, Emily Mortimer, Jude Law

TRAJANJE: 126 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 2011

 

Htjela bih se odvojiti od činjenice da za Scorsesea mislim kako je jedan od najvećih živućih (dobro, američkih – ustupak masi) redatelja, od činjenice da se dotaknuo gotovo svega, uvijek uspješno, da mi je dao filmove bez kojih bih bila siromašnija, htjela bih se odijeliti od svega čega su se tvorci ovoga filma dotakli. Htjela bih se odvojiti od njihove osobnost, pisati samo o filmu. Neće mi to uspjeti, ali ako odustanem, bila bih… hipokrit ili gubitnik? Oboje? Uostalom, nedostatak novca i stila nikad nisu bili dio jedne te iste priče, kamoli sinonimi. Dapače – međusobno se u filmskoj umjetnosti često isključuju, gdje Hugo i nakon deset godina ima i jednoga i drugoga u izobilju, a vi ćete odlučiti zbog čega prvi put dajem svoju (i to najveću) ocjenu ičemu u dugoj povijesti svog boravka u filmskoj ili serijskoj grupi GOODTALKING. Potpuno je, sasvim, krajnje [ubaci još koji pridjev sličnog značenja] subjektivna i osobna, eto zbog čega. Hugo definitivno zaslužuje svoje mjesto u panteonu filmova koji vam obilježe život, filmova koje ili zavolite svim srcem od prvoga gledanja ili vam ne sjednu nikad.

Naoko mnogima tek efektan lovac na Oskare, Hugo je dubok, dramatičan, bogat, prepun poruka i jednostavnih životnih istina, prekrasan homage čudu kojemu i mi na ovom mjestu svakodnevno pokušavamo pridonijeti svojim pisanijama. Sretna sam što je snimljen i mogu živjeti još deset životnih vjekova, neću mišljenje promijeniti niti jednu jotu. Nisam dovoljno elokventna da riječima prenesem tu neizrecivu čar kojom me od prve scene obuzima ovaj film, no grijeh ga je propustiti i ne osvjedočiti se kako jedan čovjek i nakon tolikih godina »filmašenja« ima još srca i ljubavi za napraviti nešto ovakvo, jer pogledati ga ravno je iskustvu kakvo ja dosad nisam osjetila. Zbog Huga sam prije tih dalekih deset godina razmatrala opciju putovanja u prvi bliži grad koji posjeduje kino s 3-D projekcijama, iako me i moje kućno uspjelo u potpunosti uvući u pariške tridesete i neodoljivu priču o dječaku koji više nije želio biti usamljen i starcu kojem su pokretne slike, kao i mnogima, iz temelja promijenile život.

“I’d imagine the whole world was one big machine. Machines never come with any extra parts, you know. They always come with the exact amount they need. So I figured, if the entire world was one big machine, I couldn’t be an extra part. I had to be here for some reason.”

Scenarij je po uspješnici američkog spisatelja Briana Selznicka, pod nazivom „Invention of Hugo Cabret“, izradio John Logan. Uvodnom scenom pucaju kadrovi obilno i nenadmašno začinjeni računalnom tehnikom, u poput vlaka dugoj sceni koja nas vjerojatno (i logično) s Mjeseca uvozi u parišku željezničku postaju na kojoj živi mali Hugo Cabret (Asa Butterfield), u dosad neviđen svijet popraćen prekrasnom melodijom „The Thief“ (višestruko nagrađivani Howard Shore – vrsni se soundtrack dotaknuo mnogih prepoznatljivih tema). Kroz čudan brojčanik upoznajemo i jedno radoznalo plavo oko i dječaka koji navija mnogobrojne satove, omogućujući raznolikim likovima da na vrijeme stignu na svoja odredišta. Praktično u zidovima ogromnih mašinerija punih burtonovskih kotača, opruga, poluga, kazaljki i vijaka, Hugo radi što ga je naučila već mjesecima odsutna ispičutura od strica, no to je vještina Hugu ne tako strana. Naime, Cabret & Fils su ionako bili urari te su rado čačkali po raznim spravicama, vraćajući im izgubljenu svrhu, i nerijetko neodoljivu čar. Hugov otac (Jude Law u skoro cameo ali sasvim opravdanoj maloj ulozi) popravio je mnoge stvari, među kojima se našao i nepoznat, magičan stroj na navijanje – »automaton«. Stroj koji je umio pisati, no nemoguće je bilo doći do ključa koji će mu pokrenuti dragocjeni mehanizam, od kojeg će zakucati njegovo srce. Sve što Hugo u svojim skrovitim prostorijama čuva kao uspomenu na oca je pokvareni stroj tužnoga lica. Sve što Hugo u životu želi je pronaći način da automatonu vrati svrhu. Želi on pobjeći i od nevjerojatnog inspektora Gustava (Sacha Baron Cohen), kojemu je, pored očuvanja reda i mira, životna misija loviti sa svojim psom Maksimilijanom siročiće koji bespravno vire u ostavljene vrećice s »ciljem otuđivanja njihova (već nepostojećeg) sadržaja«. I sâm Gustav je oštećeni stroj, u Velikom ratu ranjeni vojnik ukočene i protezom okovane noge.

 

Foto by Jaap Buitendijk – © 2010 GK Films.

Sama je postaja kao kakvo vrelo živopisnih likova kojima se sudbine isprepliću na najneobičnije načine. Tu je cvjećarica Lisette (Emily Mortimer) na koju je Gustav bacio oko, ali, ah, ta skvičeća naprava na nozi, taj nepotrebni sram jer je drukčiji, jer nije čitav čovjek. Zatim zagonetni knjižničar Labisse (Christopher Lee) koji voli knjizi naći dobar dom, dok g. Fricka prepada minijaturni pas gospođe Emilie, onemogućujući im time romansu pod stare dane. Na postaji, mrzovoljni i ostarjeli Papa Georges (Ben Kingsley) drži mali dućan s igračkama na navijanje (nekako se tu nešto ne slaže ali ). Izostavit ću razloge zbog kojih mu je Hugo krao dijelove, kao što ću izostaviti i način na koji su se, čistom podudarnošću zvijezda, uopće i sreli, ne samo njih dvojica već i njegova usvojena unučica Isabelle, i sama u mističnim svjetovima knjiga (Chloë Grace Moretz), te njegova supruga, Jeanne (Helen McCrory). Mysterious ways. Kao i činjenica koliko je dugo Leejevo i Scorseseovo poznanstvo, a ovo im je (mislim) bila prva (i jedina) suradnja. Mislim, već sam ispričala prvih dvadesetak minuta filma. Ako se zanesem kako znam, moje nadasve poštovano čitateljstvo, suborci po peru i ovoj beskrajnoj uživanciji skloni znani i neznani filmofili bili bi uvelike oštećeni, jer Hugo je iskustvo koje se mora doživjeti iz prve ruke, film koji kreće na pogon istinske magije, zahuktavši se poput lokomotive i vodeći vas na mjesta neočekivana i čudna. Stoga, ostavljam vam priču da je doživite i udahnete punim plućima i popijete dječje otvorenim očima, jer nikad nije kasno.

Hugo, prije svega, nije dječji film (mnogi su ga upravo takvim okarakterizirali), već film o filmu. Ako je glavni protagonist dječak, tad bi mnoge vrsne drame bile dječji filmovi iako takvu bol mlade godine ne bi trebale spoznati. Na pamet mi pada… nevermind. Hugo je film o gledanju, o osjećanju, što mnogima i ne predstavlja baš sasvim poznat koncept. Kako uz svako pogledano djelo vežem djelić sebe i svog života, uzimajući i dajući, ovaj mi je film poklon na kojem ću biti zahvalna cijeloga života. Na što obratiti pažnju? Na vječno prisutna svjetlucava zrnca prašine i nekakvih pahuljica-svitaca? Na teške trenutke čiste drame, na prikaz grada koji je po mnogima simbol svega što je u životu šarmantno? Iznimnu režiju, glumu glavnih protagonista do ništa manje dobrih sporednih uloga? Sascha Baron, tako precizan, autentično komičan i istodobno skriveno tužan! Kakav izbor! Kakav lik! Nastup i izričaj! U konačnici – kakav talent! Emily Mortimer i McCrory, uz još sporednije no svejedno vrsne Richarda Griffitsa (g. Frick) ili Frances de la Tour (madame Emilie), cijeli taj skup, svi oni daju maksimalnu dozu šarma u vremenu kojim raspolažu u filmu. Pametnom režijom vođen i vrsnim scenarijem potpomognut, Assa Butterfield kao Hugo dobio je priliku biti izvrstan barem jedanput (kasnije me manje oduševljavao), pa je ništa manje sjajan, prepun ga je film, a svaka sljedeća scena zahtijeva nov izraz lica i svježe osjećanje, ponekad to mogu samo djeca, valjda zbog još neprekinute direktne linije s maštom i beskrajnim svijetom njenih čudesa? Čarolija, u najmanju ruku. Ma, potrebno je izmisliti novu riječ. Čak i ako u gotovo cijeloj prvoj polovici filma nismo sigurni kamo nas sva ta čar vodi, možemo vjerovati onome čemu svim srcem vjeruje Hugo. Onome, u što je vjerovao Scorsese kad se prihvatio ovoga projekta. Ben Kingsley je kao Papa Georges po meni izveo jednu od najugodnijih uloga u ionako besprijekornoj glumačkoj karijeri. Kad napišem da je možda mogao biti i dublji, a dubok je toliko da boli, onda se tu nije radilo o lovu na Oskara, već o snu, koji je postao stvarnost.

“If you’ve ever wondered where your dreams come from, you look around… this is where they’re made.”

Savršeno uigrana ekipa iza ovog Scorseseovog uratka već je pokazala kako je Hugo lako kupio mnoga srca, a uz to i nagrade, nepotrebno ih je nabrajati, nepotrebno je išta dokazivati. Samo treba otvoriti srce.

Foto: Paramount Pictures

Moje (srce) nije teško kupiti, ali hrabro izjavljujem kako je ova još hrabrija čašica živuće magije nešto najfinije što je Scorsese ikad napravio, dotaknuvši se vjerojatno i svojih dječjih snova, otvorivši mnogima prozor (ne prvi put) u svijet praskozorja pokretnih slika, od braće Lumière do cameo zahvala velikanima šireg vremenskog razdoblja, poput Bustera Keatona, Chaplina, Harolda Lloyda i, naravno, Georgesa Mélièsa. No, ne treba zaboraviti – ovo ipak nije film samo o filmu, već bogato tkanje boja, trikova i likova koje nas, možda i ciljano neupadljivo, podsjećaju na humanost, životnu svrhu, gdje ne hodamo mali ispod zvijezda. Uz Huga sam dobila mnogo, iako i sama duboko poštujem od mnogih već zaboravljene pionire sedme umjetnosti, njihova srca i ljubav kojom su utirali put današnjim velikanima (i inim drugima). O tome koliko je film bukvalno lijep i izniman u vizualnom smislu ne mogu ni pisati jer će mi ponestati riječi. 

Hugo je, kao i ono čime je nadahnut, zaslužio da ga gledaju generacije koje će znati uživati i nasmijati se arhaičnim izrazima, neospornom dikensijanskom štihu, jasnoći i čaroliji boja, jednostavnosti koju čine srce i ljubav. Ono u čemu Hugo briljira iznova će me podsjećati zbog čega toliko volim film.

 

OCJENA: 11/11

 

Tekst napisala: Vanja Milić 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime