Naslovnica Netflix RECENZIJA: SLUŠKINJA

RECENZIJA: SLUŠKINJA

593
0
Foto: Netflix

AUTOR: Molly Smith Metzler

GLAVNE ULOGE: Margaret Qualley, Nick Robinson, Andie MacDowell, Rylea Nevaeh Whittet, Anika Noni Rose

TRAJANJE: jedna sezona, deset epizoda

ORIGINALNI NAZIV: Maid

 

“Ne želim zauzimati krevet nekomu tko je zaista zlostavljan.

Što to znači?

Povrijeđen. Ozlijeđen.

A kako izgleda lažno zlostavljanje? Zastrašivanje? Prijetnje? Kontrola?”

 

 

Maid je nova limitirana serija koja je na Netflixu premijerno prikazana 1. listopada ove godine. Iako je serija, prije svega, žanrovski drama, ne može se sa sigurnošću reći je li joj premisa emocionalno putovanje mlade samohrane majke ili pak donkihotovska borba s vjetrenjačama zvana birokracija. Radnja se vrti oko Alex (M. Qualley) koja s kćerkicom Maddie pobjegne od muža Seana (N. Robinson) – zlostavljača i alkoholičara. Bez ikakvih primanja, sama s djetetom, postaje korisnica socijalne pomoći te se zapošljava kao spremačica za tvrtku koja se bavi čišćenjem domova. Uz sve to, probleme joj stvara i njezina majka Paula (A. MacDowell) s neliječenim bipolarnim poremećajem te povratak oca Hanka (B. Burke) u njezin život. 

Prije no što ugrizu, laju. Prije no što te udare, udare blizu tebe.

Serija je, bez obzira uzme li se kao premisa da je radnja emocionalno putovanje mlade samohrane majke ili je riječ o plivanju kroz birokraciju, pravi rolerkoster emocija s jednom otriježnjujućom činjenicom – emocionalno zlostavljanje ne može se dokazati na sudu, ono nije kazneno djelo. U borbi za skrbništvo u kojoj se prati svaki detalj, ta je vrsta zlostavljanja nevidljiva. Čak su Alexini roditelji i prijatelji govorili kako previše dramatizira – Sean se samo bori s vlastitim demonima, ako ju je udario, gdje su joj modrice? I sama Alex do zadnjega ne misli da je zlostavljana. U svome mladome umu, ona je otišla usred noći iz razloga što ga se po prvi puta uplašila. 

Više se žena vrati nasilniku nego što ih se ne vrati. Meni je trebalo pet pokušaja. 

Foto: Netflix

Cilj ovakve sporije dramske radnje svakako je bio staviti emocionalni element na prvo mjesto. Mlada Margaret Qualley, odnosno lik Alex, središte je radnje. Savršeno portretiranje mlade majke – osobito suptilni prikaz stavljanja sebe na drugo mjesto – emotivna je vožnja kroz koju se svakako isplati proći. Lik Alex zapravo predstavlja gotovo svaku žrtvu zlostavljanja. Uspon, borba, posrtanje te ponovni uspon shematski je prikaz prikazane zrelosti njezinoga lika. Kada na kratko posrne i vrati se Seanu, gotovo nesvjesno, za metaforu se njezina psihičkoga stanja počinje koristiti rupa – pad, beznađe i panični napadaji. Nick Robinson u ulozi Seana ostvario je solidan performans, no uspio je u svojoj najvažnijoj zadaći – kao i svakoga zlostavljača – u jednome ga trenutku počnete žaliti. Andy MacDowell u svojoj je klasičnoj maniri sjajno portretirala bipolarnu osobu – za njenu glumu već dugo nije potrebno ništa reći. U ovakvu su se priču savršeno uklopili i sporedni likovi poput Regine (Anika Noni Rose), Denise (BJ Harrison) te Natea (Raymond Ablack) koji skrivaju svoje neispričane priče koje nisu ništa manje potresne nego Alexina priča. 

Zašto trebamo više priča poput Sluškinje? Dok se okrećemo distopijskim pričama o događajima koje nas zastrašuju radnjama o još goroj budućnosti, promaknu nam priče koje se događaju u ovom trenutku – bez prevelike drame, bez obrata u priči o kojima poslije danima razmišljamo, bez zelenog ekrana – samo priča o ljudima kakve možemo sresti svaki dan. 

 

Tekst napisala: Dora Ivković

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime