Naslovnica Drama RECENZIJA: PROLASCI – pristala je…bit’će sve što hoće

RECENZIJA: PROLASCI – pristala je…bit’će sve što hoće

279
0
Foto: Netflix

REDATELJICA: Rebecca Hall

GLAVNE ULOGE: Ruth Negga, Tessa Thompson, Alexander Skarsgard, Bill Camp

TRAJANJE: 98 minuta

NAZIV ORIGINALA: Passing

 

U “Prolascima”, redateljsko – scenarističkom prvijencu Rebecce Hall, snimljenom po istoimenom romanu Nelle Larsen, rasizam je prisutan, no istovremeno biva prigušen u svakodnevnom životu, u svakodnevnom životu u kojemu je na snazi svojevrsni osjećaj apatije afroameričke zajednice jer je malo prije spomenuta, nazovimo je tako, dogma odnijela pobjedu i sada vlada društvom. U tim i takvim okolnostima odvija se radnja Rebeccinog filma. S obzirom na opisane okolnosti koje imaju prizvuk nekog oblika distopije pripadnici afroameričke zajednice primorani su (sa)živjeti s tim prokletim rasizmom na (svako)dnevnoj bazi, družiti se s ljudima koji ih promatraju kao egzotične životinje te se čak i udavati za te spodobe ako imaju manjak melanina pa samim time, nekim neobjašnjivim čudom, mogu zavarati ljude  i proći kao bijelci – sve u svrhu normalnog života. Nije mnogo, ali (nekima) je sve.

Jedna od potonjih je Clare (Ruth Negga). Ona je udana za Johna (Alexander Skarsgård), okorjelog rasistu s popriličnim društvenim šarmom, ali i statusom. Njezinu realnost uzdrmat će slučajni susret sa srednjoškolskom prijateljicom Irene (Tessa Thompson), stanovnicom Harlema. Tessa i Ruth utjelovile su i odigrale, u najmanju ruku, oskarovskih nominacija vrijedne uloge čija će interakcija, kako film odmiče, kroz svakodnevicu i običan, zlobnici bi rekli, dosadan život propitivati rasizam prije svega kroz identitetsko pitanje koje za sobom neminovno vuče i socijalne reperkusije koje proizlaze iz njega.   

Iako su u filmu u centru pažnje dvije prijateljice s naglaskom na Tessin lik Irene, koji i dobiva najviše vremena na ekranu, ovo je ustvari uradak o Claire. Naime, Clare se odrekla svoje zajednice i kulture u zamjenu za bolji, normalan život, no susret s Irenom pobudit će ljubav prema istoj. Iako na prvu loptu odreći se sebe, onoga što jesi djeluje poprilično nezamislivo praktični razlozi koji stoički stoje iza spomenute odluke i više su nego li razumljivi. Pošto se ljubav raspirila Clare će se malo pomalo, kroz kratka druženja, zajedničke večere i zabave nastojati vratiti u topli zagrljaj Harlema, jer to vraćanje Harlemu u svojoj suštini nije ustvari vraćanje dijelu grada, ciglama i opeci, kulturi, načinu života već vraćanje sebi, vlastitom identitetu. To je ponovni susret pojedinca sa samim sobom, to je mjesto gdje taj pojedinac pronalazi mir i spokoj. To je mjesto koje mu je do jučer bilo oduzeto.  

Foto: N

Ovakav, uvjetno rečeno, prigušen pristup rasizmu – koji sam po sebi nije u prvom planu te samim time nije agresivan u svom pristupu kao što je to slučaj  kod velike većina filmova koji se bave njime – obogaćen je prekrasnom, nenametljivom i minimalističkom crno – bijelom fotografijom u 4:3 omjeru Eduarda Graua koja je na gotovo opipljiv način oživjela New York iz dvadesetih godina minulog stoljeća, a koja je pak dodatno ukrašena suptilnim soundtrackom predvođenim zvukovima truba i umirujućim tonovima klavira Devonté Hynesa. S obzirom na sve navedeno, film je majstorski vođen režijskom rukom Rebecce Hall čija je odluka da snimi film o, figurativno govoreći, crno – bijelom problemu unutar kojeg se ljudi pretvaraju da pripadaju jednoj ili drugoj strani u crno – bijeloj tehnici maestralna. Gubeći boju na ekranu mi kao gledatelji ne vidimo pigment već pred nama ostaju samo ljudi od krvi i mesa ogoljeni pod jarmom ugnjetavačke čizme koja im ne dozvoljava biti ono što jesu čime im se oduzimaju temeljna ljudska prava, zatomljuje im se identitet i pravo na samoodređenje. Drugim riječima; možemo to i ovako sročiti: iako je film snimljen u crno – bijeloj tehnici težina i kompleksnost problema, koje na poprilično jednostavan način obrađuje, pršte bojom.    

Konstantni fokus na dvoje likova i njihov svakodnevni život upotpunjen je zanimljivim režijskim rješenjima čime Rebecca Hall na poprilično inovativan način obrađuje dobro znanu temu udahnjujući joj novu perspektivu te posljedično dokazujući kako niti jedna tema pred objektivom maštovitog redatelja neće i ne može presušiti. Kroz gorko – sladak, ali nadasve sjetan ton s nepretencioznom pričom Rebecca kao da je uprizorila poznatu Šenoinu: „Budi svoj!. Poručuje kako bez obzira na sve pojedinac ne smije „prodati dušu vragu svome“, kako ne smije nositi kako mu ga skroje već valja poput zjenice oka vjerno čuvati svoju baštinu te se domoći škara i sukna kako bi mogao krojiti vlastite skute, skute po svojoj mjeri, skute koje će mu omogućiti da bude ono što želi nevezano za nebrojene krojače upitne kvalitete koji ga neprestance okružuju.

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime