Naslovnica Aktualno RECENZIJA: MURINA – sloboda u raljama plavetnila

RECENZIJA: MURINA – sloboda u raljama plavetnila

482
0
Foto: Screenshot

REDATELJICA: Antonela Alamat Kusijanović

GLAVNE ULOGE: Gracija Filipović, Danica Čurčić, Leon Lučev, Nikša Butijer, Mislav Čavajda

TRAJANJE: 92 minute

 

„A tko tebe voli? To se pitaj kada misliš da sam ja loš!“ – Ante

 

Camera d’Or na Filmskom festivalu u Cannesu za najboljeg debitanta, nagrada publike na Pulskom filmskom festivalu, Zlatna arena za najbolju žensku ulogu Danici Ćurčić te Breza za najbolju debitanticu Antoneti Alamat Kusijanović samo su neke od najznačajnijih nagrada dodijeljene redateljskom prvijencu spomenute Antonete Alamat Kusijanović o patrijarhalnoj obitelji koja se počinje urušavati poput kule od karata po dolasku na kratko ljetovanje dugogodišnjeg očevog prijatelja. U dodatak navedenom valja napomenuti kako je film snimljen pod producentskom palicom velikog Martina Scorsesea te kako u sporednoj ulozi možemo gledati Cliffa Curtisa. S obzirom na sve navedeno kvaliteta završnog uratka nameće se sama od sebe – riječ je o jednom od najboljih recentnih hrvatskih filmova, ali isto tako, neće se mnogo promašiti ako ga se okarakterizira kao „najbolji film moderne hrvatske kinematografije“

Centralna figura filma je Julija (Gracija Filipović) koju redateljica gotovo zaljubljeno prati kamerom čitavim trajanjem filma. Ona i njena majka Nela (izvrsna rola prekrasne Danice Ćurčić) pod autoritarnom su čizmom Ante (Leon Lučev) – glave obitelji – sve do trenutka u kojem se na njihovom kućnom pragu pojavljuje Javier (Cliff Curtis).  On će unutar svega nekoliko dana napraviti pomutnju unutar dobro utabanih obiteljskih relacija čime Murina postoje (polu)obiteljska drama o nezdravim odnosima između četiri lika koji će okupani Jadranskim suncem doživjeti nepovratnu transformaciju.

U tom kontekstu, emocionalni ritam filma izvanredan je. Frapantna je lakoća kojom redateljica manipulira osjećajima gledatelja vješto izmjenjujući scene sreće, smijeha i tuge, odnosno suza prvenstveno uz pomoć iznimno životnih, nadasve realnih likova koji su prije svega ljudi sa svim manama i vrlinama. Zanimljivost jest u tome što su odnosi između likova svojevrsna personifikacija murine, zmijolikog podvodnog stvorenja koje danonoćno meandrira, u ovom slučaju, Jadranskim morem. Razlika leži u tome što likovi ne meandriraju morem već jedni između drugih. Licemjernost tako postaje platežno sredstvo međuljudskih odnosa koje postaje svojevrsna nužnost u opisanim okolnostima. Ona će, paradoksalno, biti jedina karta spasa u tom poistovjećivanju ljudi i murine. 

Uz murinu, psihološka stanja likova bivaju pretočena u prirodu. Prozračna, kristalno čista fotografija Hélène Louvart (Never Rarely Sometimes Always, Invisible Life, Happy as Lazzaro) uspjela je dočarati svu ljepotu jadranske obale i pjevom cvrčaka okupana otočja koketirajući u tom prikazu s poetikom koja filmu, bez obzira na tešku tematiku, daje umirujuć i meditativni ton. Ona biva razbijana podvodnim, tamnim snimkama dubokog plavetnila u kojima je na snazi zaglušujuća tišina  podvodnog svijeta. Kako se na ekranu izmjenjuju emocije sušte suprotnosti  tako i fotografija prati promjenu tih njihovim stanja.

Photo: Screenshot

Likovi su isti tako alat u kojima leže ključne poruke filma. Portret playboya Javiera postaje simbol, bez obzira koliko on u suštini bio truo i nevaljao, nečeg novog, postaje simbol, figurativno govoreći, svježeg vjetra u ustajalim prostorijama – drugim riječima postaje simbol možebitnog boljeg sutra, boljeg sutra koje se malograđanski ne zadovoljava s dva kubika zemlje i nekoliko kvadrata zraka obloženih krutim materijalom već pokazuje kako svijet nudi više, mnogo više. Uz navedeno, film se u svojoj biti bavi čežnjom  za slobodom i žestoko kritizira patrijarhat. Čežnja za slobodom može se promatrati kao univerzalna datost, no pošto dvije žene u ovom filmu bivaju pod muškom čizmom ona prerasta u čežnju za slobodom od muškog autokrata čime poprima feminističke obrise i prerasta u, već gore spomenutu, žestoku, ali istovremeno iznimno inteligentnu i nenametljivu kritiku patrijarhata koju valja pročitati između filmskim redaka. Snažna je to, ali na suptilan način izrečena poruka ženama u vidu neke vrste opomene kako se ne valja samo smjestiti i prihvatiti loše već se mora djelovati u startu pošto se razbijena čaša o pločice ne može vratiti u prvotno, besprijekorno stanje pa koliko god to željeli. U kontekstu poruke; ovdje se ne radi o ljudima (muškarcima) koji imaju pokoju manu i obiteljskim odnosima oko kojih se valja svakodnevno potruditi i pomučiti, ovdje se radi o spodobama, izuzecima, koje prelaze granice civiliziranog ponašanja i smatraju obitelj i sve njene članove svojim vlasništvom čime film uspješno izbjegava jeftinu mizoginu poziciju izrečenu kroz žensku prizmu. Antoneta Alamat Kusijanović ovim je filmom uputila svojevrsno ljubavno pismo svim ženama u ovakvoj i inim situacijama poručujući im kako nema mjesta strahu, kako valja zdušno, sa smiješkom na licu zaplivati prema tom nepreglednom i pomalo zastrašujućem plavetnilu jer ono ne donosi smrt već slobodu, a to nikakva bojazan i strah ne smiju moći spriječiti.

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime