REDATELJ: Jayro Bustamante
GLAVNE ULOGE: Maria Mercedes Coroy, Juan Pablo Olyslager, Maria Telon, Sabrina De La Hoz
TRAJANJE: 97 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2019
Gvatemalski redatelj Jayro Bustamante filmovima Ixcanul (2015) i Tremors (2019) ispružio je ruku gledateljima u nadi kako će istu objeručke prihvatiti s namjerom upoznavanja njegovog malog dijela (filmskog) svemira. Sudeći po osvojenoj nagradi Alfred Bauer na Berlinskom festivalu za prvijenac Ixcanul u kojem nas je odveo u malo selo smješteno u podnožje vulkana gdje su se spojile majanska i kršćanska kultura te izvrsno prihvaćenom filmu Tremors o muškarcu koji se nosi s posljedicama obznanjivanja svoje homoseksualnosti nakon što je godine proveo u braku te u istom dobio i djecu ruka je prihvaćena od publike, ali i kritike. Zajednički nazivnik oba filma leži u svojevrsnoj (oštroj) socijalnoj kritici upućenoj društvu u kojem živi, društvu iz kojeg je ponikao. U tom smislu Jayro ne odstupa mnogo od uobičajene formule velikog broja filmskih autora koji dolaze s područja Latinske Amerike. Ono po čemu je svojstven jest lakoća pričanja priča i doza poprilično čudne topline kojom tematizira teške i društveno osjetljive teme. Iznimka nije niti njegov recentni uradak La Llorona gdje spaja folklornu priču o tugujućoj ženi s otvorenom ranom gvatemalskog društva, društva u kojem pravda nije dovoljna, društva u kojem niti pravda ne donosi spokoj.
Bivšem gvatemalskom diktatoru i generalu Enriqueu Monteverdeu (Julio Diaz) završilo je suđenje za genocid nad domicilnim žiteljima (Indijancima), no u očima cjelokupnog naroda pravda nije zadovoljena što dovodi do prosvjeda pred generalovom vilom/palačom…
Redatelj je cjelokupni film smjestio u zanimljiv, čvrsti okvir čije će bijelo, prazno platno, kako isti odmiče, orisati originalnim sadržajem i inovativnim pristupom delikatnim temama. Radnja se odvija u zatvorenom prostoru bilo da se radi o sudnici, bolnici ili generalovoj palači. Zajednička nit svih interijera ogleda se u bogatstvu. Od tapeta, namještaja, količine soba, osiguranja, zaposlenika palače i odjeće koju likovi nose pa sve do toplih pastelnih boja kojima film odiše sve govori u prilog tome kako nabrojano služi prvenstveno kao svojevrsno ogledalo visokog staleža kojega su glavni protagonisti i njegova obitelj dio. Spomenuta kulisa obogaćena je, recimo to tako, neurotičnim dodirom u vidu prosvjeda koje – u pravilu – samo čujemo, a ne vidimo čime oni postaju neka vrsta zvučne kulise filma pod čijim se jarmom, poput kule od karata, lomi jedna obitelj, pod čijim će jarmom obiteljska istina, uz pomoć tugujuće žene, konačno isplivati na površinu.
Pronalazak spomenute obiteljske istine autor filma, Jayro Bustamante, usmjerava na pronalazak odgovora na pitanje je li glava obitelji, otac, muž, djed zaista kriv za genocid. Potraga za odgovorom riše se uz pomoć odnosa između majke Carmen i kćeri Natalie koje igraju Margarita Kenéfic, odnosno Sabrina De La Hoza. Ideja je vrlo jednostavna. Obitelj je prikazana kao svojevrsno stakleno zvono koje štiti od vanjskih utjecaja. Ono što je ljudima oko nje jasno pojedini članovi ne mogu nikako dokučiti iz vrlo prostog razloga : izostaje svaki pa i najmanji gornji rakurs iz kojega bi objektivno mogli sagledati situaciju. Taj čovjek je nečiji muž, otac i djed koji se brine za članove svoje obitelji. Ne čini im ništa nažao, dapače, pa je li onda zaista moguće da je istovremeno i monstrum? Odgovor na postavljeno pitanje traži se unutar dinamike odnosa između majke i kćeri s različitim stajalištima. Potonja kritički pristupa problemu bez obzira na to što se brine o ocu jer dužnost je dužnost, dok prvospomenuta gotovo pa iluzorno odbacuje svaku (po)misao koja bi joj muža okarakterizirala kao zločinca možda ne zbog njega samoga koliko zbog zadržavanja statusa kojega imaju. Svjesna je kako je njegovo ponašanje daleko od prihvatljivog, no okarakterizirati ga kao zločinca je crta u pijesku koja se ne prelazi nit’ pod koju cijenu.
Završne poteze kistom Bustamante filmu daje uz pomoć rijetko viđenog spoja folklorne priče i realnih društvenih okolnosti u vidu minulih političkih previranja pod generalovom paskom što je ujedno i najznačajniji adut filma. Folklorna, nadnaravna priča o ženi koja tuguje za vlastitom djecom poslužila je kao alat za razrješenje situacije. Zanimljivo je to što je ista kao takva lišena bilo kakvih nadnaravnih elemenata kroz film te je prikazana kroz realnu prizmu čemu film u ovom kontekstu operira na jednoj simboličkoj razini. S obzirom na to da se, kao što je već navedeno, radnja odvija u jednoj palači La Llorona se pretvara u suštinski home invasion film s dodatkom osvete . Za razliku od velike većine sličnih uradaka ova invazija se ne događa napadno. Likovi nisi svjesni kako se atak na njihovu obitelj uopće događa. La Llorona time postaje lutkar koji vuče konce nad sudbinom jedne obitelji s jasnim ciljem: osvetom.
Figurativno govoreći, bazna boja svih elemenata u filmu jest minimalizam. Bez obzira radi li se o međuljudskim odnosima, horor elementima ili nasilju on je prisutan. Postoje gotovo zapanjujuće kako s tako jednostavnom radnjom, izvrsno doziranim nasiljem, izostankom hinjene drame i horora film (p)ostaje toliko upečatljiv. Drugim riječima; (p)ostaje eklatantan primjer kako je manje ustvari često više.
U diskursu prema folkloru, odnosno mitologiji kao takvoj film zauzima interesantnu poziciju. S jedne strane, događa se inverzija unutar koje realnost poprima strašnije konture od najjezovitije folklorne priče te je surova stvarnost unutar koje stojimo čvrsto na zemlji sa svoje dvije dlakave noge istinski horor, dok s druge ona služi kao bijeg od stvarnosti pošto je ista previše surova, a realnost ju samim time nije u mogućnosti razriješiti sama od sebe. Ovime se događa zanimljiv moment u kojem se na neki način briše jasna granica između jave i, uvjetno rečeno, sna. U toj konstelaciji čovjek zauzima nezavidnu poziciju između „neba i zemlje“, zauzima poziciju bez jasnog cilja i svrhe. Dodatni naglasak folkloru tj., nadrealizmu daju i snovi generalove žene koji ruku pod ruku s njim vode prema konačnom zatvaranju stranica ove priče. To mu je jedna od primarnih dužnost pošto određena ljudska djela, bez obzira dobiju li ispravan ili pogrešan pravorijek, ne mogu biti izvagana ljudskom vagom. Stoga valja brže bolje uzeti iz ruku tu vagu slijepoj pravdi i predati ju nekome s one strane kako bi stvari sjele na svoje mjesto. Pesimistična kvaka leži u tome što će se nakon izvršenja onostrane pravde postaviti pitanje je li cijena tog možebitnog balansa ustvari (bila) prevelika?
OCJENA: 8
Odgovori