Naslovnica Uncategorized PREDSTAVLJAMO GOODTALKING AUTORE: Mustafa Sejdinović

PREDSTAVLJAMO GOODTALKING AUTORE: Mustafa Sejdinović

486
0
Foto: Warner Bros Entertaiment

 Zovem se Mustafa Sejdinović, rođen za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, 1993. godine. Trenutno živim i radim u Tuzli. U slobodno vrijeme se volim edukovati i čitati stvari o filmovima i filmskoj umjetnosti, i nadam se da ću jednog dana, nekada, uspjeti da radim ono što volim: pisati. 

Pisanje mi je još od malih nogu, kad sam naučio čitati, bilo uzbudljivo. Prepričavao sam knjige koje pročitam i pisao o njima u brojnim lektirama na času jezika. Iako to nisam znao tada, pisanje o pročitanim stvarima činilo mi je da ponovo proživljavam sve ono uzbudljivo i zanimljivo što sam našao u knjigama. Osim ponovnog proživljavanja, ta vrsta verbalnog izražavanja je činila i da pogledam pročitane stvari iz nekih drugih, prethodno neistraženih perspektiva i uglova. 

Tu dolazimo do filmova. Sa mojim odrastanjem na selu, u nečemu što ne bih baš nazvao materijalno bogatstvo, bilo kakav vid tehnologije (televizija, VHS kasete, pa kasnije i internet) uvijek je predstavljao svetinju i nešto prema čemu sam se odnosio sa poštovanjem. Moji roditelji i porodica su imali kolekciju VHS kaseta domaćih filmova (bilo je tu i stranih ostvarenja), i sjećam se da je prvi film koji sam pogledao bio Šijanov “Ko To Tamo Peva”. Zbog tog prvobitnog iskustva nikad nigdje nisam pisao o filmovima.

 

Jer, prezirao sam ga. Sudbina dvoje Roma na kraju filma me je uvijek dovodila do plača, bijesa, histerije i netrpeljivosti, te su moji roditelji taj film morali gledati u tajnosti. Razmaženo derište kao što sam bio ja nije im dalo da u miru uživaju u nečemu što je, kasnije ću saznati, jedan od najboljih filmova s ovih prostora. Vremenom, naučio sam da je to samo film, da to nije stvarnost, te sam time otkrio jednu veliku filmsku tajnu – film nije stvarnost, nego njen predstavnik. 

Na televiziji sam od povremenog gledanja filmova došao do “gutanja” filmova. Svi su me zanimali, svi su mi bili interesantni na svoj način. Tako su mi se samo malo odškrinula vrata u svijet u kojem sam ostao do dan danas i, iskreno, svijet koji ne želim napustiti. Jer, film možda nije stvarnost, ali kao njen reprezent savršeno prikazuje stvarnosti koje možda nikad neću dobiti priliku direktno iskusiti (nikad neću imati postporođajnu depresiju kao Charlize Theron u Tully; nikad neću otići u svemir kao Tom Hanks u Apollo 13; nikad se neću boriti u Drugom svjetskom ratu kao Band of Brothers), no zato, ako je filmaš dobar, prenijet će mi ta iskustva i moći ću da posjedujem njihov makar mali dio. Učinit će me bogatijim, zrelijim, otvorenijeg uma, i nadam se, sve manje glupim a sve više pametnim. 

Godine 2018. kada sam surfao po Facebooku i tražio istomišljenike i ljubitelje sedme umjetnosti. Bilo mi je jasno da gledanje filmova nije dovoljno, jer sam bio gladan razgovora. Onog razgovora sa istomišljenicima zapravo onima koji dijele moju ljubav prema filmu. Naišao sam na totalno nepoznatu grupu, misterioznog i pozitivnog imena – GOODTALKING. Sve druge filmske grupe imale su “movies, film, filmovi” u nazivu, ali ne i Goodtalking. Čovjek bi pomislio da je to grupa za lajfkoučeve, za nekakvu toksičnu pozitivnost, no pregledanje njenog sadržaja me uvjerilo da sam na krivom tragu. Onda, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, počeo sam pisati. Te prve moje recenzije bile su kao pokušaj trčanja osobe koja je 10 godina bila nepokretna. Bile su loše, neartikulisane, no ljudi iz Goodtalking, kao i pokretač te priče, nikada nisu bili toksični u govorenju šta misle o mojim tekstovima. Kritični, definitivno. Toksični, nikada. Zbog tog zdravog i drugarskog stava, osvanuli su i moji prvi tekstovi na portalu Goodtalking, koji do dan danas ostaje jedini pravi filmski portal na Balkanu. 

Tad sam počeo da učim još više. O filmovima, o pisanju, i na kraju, o pisanju o filmovima. Moja radoznalost je eksponencijalno počela da raste, a što se dešava i dan danas. Vrlo je malo filmova koji u meni bude baš nikakvu radoznalost, jer me zanimaju svi. Goodtalking ideja je nešto što nikada neću moći sabotirati, jer je sjajna, lijepa, ambiciozna i, najbitnije od svega, uspješna. Usporedo s tim, napravio sam i sopstveni blog, koji sam zamislio kao jedan dnevnik u koji, potpuno intimno, upisujem sve ono što mislim i osjećam o filmovima i serijama. 

Zato gledam da, kad god sam u mogućnosti, odem u kino, plaćam pretplate na sve online servise koje finansijski mogu podnijeti, i utažujem radoznalost na svemu što ima veze sa filmom. Filmove gledam bukvalno svugdje gdje se to može i smije (o mjestima i načinima koji se ne smiju ne bih sad da govorim, to znamo ja i James Bond, pa ako vam kažemo, morat ćemo vas ubiti).  

Spisak mojih omiljenih filmova i serija varira, jer otkrio sam da progres u čitanju i razmišljanju o sedmoj umjetnosti znači i konstantno mijenjanje stavova. Neke filmove koje sam volio ranije, više ne volim, ili obrnuto. No, ipak imaju neka ostvarenja koja su tu i drže se bez obzira na dinamičnost ove moje glave i misli unutra: 

FILMOVI:

Cloud Atlas (2012) (za njega znam da mu nitko nikad neće oduzeti prvo mjesto)

2001: A Space Odyssey

Contact 

The Elephant Man

Mar Adentro/The Sea Inside

Rain Man (1988)

Only the Brave (2017)

Searching (2018)

Polytechnique (2009)

 

Serije: 

 

Breaking Bad 

Better Call Saul 

Vratiće se rode 

House MD

Love, Death & Robots

Cosmos (1980) 

 

Torta koju je napravila moja najbolja prijateljica, Aleksandra Dujić, takođe članica grupe Goodtalking, za moj 26 rođendan.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime