Naslovnica Novo RECENZIJA: PRAVEDNIK – zanemareni pobunjenik neo-westerna

RECENZIJA: PRAVEDNIK – zanemareni pobunjenik neo-westerna

532
0
Foto: Screenshot

AUTOR SERIJE: Graham Yost

GLAVNE ULOGE: Timothy Olyphant, Walton Goggins, Joelle Carter, Jacob Pitts, Erica Tazel, Nick Searcy

TRAJANJE: šest sezona (78 epizoda) – 2010-2015

NAZIV ORIGINALA: Justified

 

If you wanted me to shoot you in the front, you shoulda run toward me

Kažu da je lakše gledati Davida Lyncha dok čita vremensku prognozu nego što bi bilo gledati Dominica Torettoa u izvedbi bilo koga drugog, osim Vina Diesela. Lažem, ne kažu ništa, jer nisam nikoga pitala, ali upravo to bi bila stvarnost da je Timothy Olyphant nekoć davno prihvatio ponuđenu mu ulogu. Slavni šerif se prisjeća vlastitog komentara na scenarij “Brzih i žestokih” za kojeg je u šali izjavio da „nitko neće gledati deset nastavaka takve priče“. To mu je zasigurno priskrbilo dugoročnu ljubav fanova spomenute auto-franšize, ali prirodno je griješiti, kao što je prirodno imati mišljenje. Da je Timothy prihvatio ulogu, svijet sigurno ne bi bio bolje mjesto, ali nije ni važno, jer je svemir stvari ipak posložio kako treba. Kod mene Deadwood stoji na polici na kojoj piše „Deadwood only“, ali Justified? To je nešto slično, a posve drukčije, moderno, a opet tradicionalno, toplo, a opet brutalno, iskreno, i jako, jako gledljivo. Gledati po principu – udri i umri muški. 

Vrijeme (sadašnje), prostor (Kentucky), atmosfera (bizarna i vrlo noir u najčišćem smislu), gluma, pristup, dašak turbulentne prošlosti i njenih nasljeđa, staza burbona, moderni kauboji, bacači plamena, napušteni rudnici,  Oxy, zubari koji rade za tamalles, ubojice, dileri na veliko i sitni kriminalci, uvrnuti pojedinci, psihopati i igrači, snage zakona i njihova često upitna moralnost, neodoljivo razvučen i nerijetko iritantan naglasak, moonshine, žene, obitelj, prijateljstvo, ljubav , izdaja  – sve su to sastavni dijelovi i odlike ove velike američke serije s velikom temom i velikim srcem, čijih je šest sezona nastalo na temelju kratke novele „Fire in the HoleElmorea Leonarda, koji je sve do svoje smrti 2013. godine bio i izvršni producent. Autor Graham Yost je i nakon njegove smrti nastavio raditi slijedeći piščevu viziju, krv, i suze, pa je Justified grub i nerijetko okrutan, ali takav je i Leonardov svijet, i nikakva šminka tu ne pomaže. 

 

Before you try to seduce me, just know it’s been tried before.

Dakle, kad vam zatreba kandidat za masovni binge, dok poput Godota čekate nešto što zbog okolnosti kasni već sto godina, tu je Justified, vjerojatno jedna od onih „najboljih“ serija koje je, po mišljenju fanova, uvijek pogledalo nedovoljno ljudi, bez obzira na izvrsne ocjene, pa ih (ja) preporučujemo na sva zvona. Ovaj neo-vestern krimić je sočan i silovit, a opet mek, začinjen otprilike kao piletina iz Kentuckyja, i savršen je za vikend maratone ili godišnji u kojem ne planirate/ne možete nikamo. Vjerujte mi. Justified.

Timothy Olyphant kao problematični šerif lak na okidaču sigurno je bolji izbor nego Timothy Olyphant kao Vin Diesel. Tj. kao Torreto. (All puns intended.) Raylan Givens je sigurno jedan od najvećih frajera koje sam gledala na TV-u, i nije jedini, jer izvrsnost je odlika svake izvedbe, bez obzira na zaborav koji posjedne autora pa povremeno smetne s uma sve te ostale likove, divne i šarolike. Možda to i nije mana. Presudit ćete vi. Šerif Raylan odstrijeli više negativaca nego što bi predstavnik zakona trebao, njegova „odlasci“ iz kadrova su za pamćenje, dok ležerno spušta trademark šešir na oči; nerijetko dobije poštene batine, i općenito zrači nekom (lažnom) smirenošću, ubija i pogledom, što je svakako odlika predstavnika zakona u svakom poštenom špageti vesternu (i uz to još string kravata i BlackBerry). Iza oštrog pogleda koji skriva paletu emocija (bivša žena, problemi s ocem, s prijateljem iz djetinjstva, sa svijetom i okolinom, sa samim sobom – a tek posao!), Raylan nosi seriju, briljantan i grub, ali u konačnici pozitivan, okružen (uglavnom priglupim ili drogom spaljenim) kršiteljima zakona čije glave treba prosvirati, često i prije dokazivanja krivnje, kamoli izricanja kazne. Iako ih otresa kao komarce s vjetrobrana, Raylan čak nije ni najbolji strijelac u svom uredu – to je ipak Tim Gutterson, afganistanski veteran i bivši rendžer koji, osim priča o PTSP-u, prosvira zločincu mali mozak vrhunskom preciznošću i mirom, a dok si rekao keks. Art Mullen (Nick Searcy), glavni šef u uredu šerifa koji „preuzima“ Raylana nakon „opravdanih“ svinjarija u Miamiju, izvrstan je osorni poglavica koji je definitivno prestar za ta sranja, kako sam kaže, a od Raylanovih postupaka ga nerijetko boli glava. Tu je i Rachel Brooks, u nezavidnom položaju crne policajke u vukojebinama Kentuckyja. 

 

Foto: Screenshot

 

Rachel: Because I’m black or because I’m a woman?

Raylan: Because you’re an idiot.

No, recimo nešto o odnosu na kojem se temelji i oko kojeg se vrti cijela serija (iako nije jedini, najvažniji jest, stoga i ne smeta povremeno zakidanje ostatka glumačke ekipe), a to je interakcija između Raylana i njegovog prijatelja iz mladosti i rudarskog okna, Boyda Crowdera. Ako je Raylan jedan od najboljih šerifa ikada, a u serijskom programu to svakako jest, Boyd Crowder je još pet kopalja iznad. Taj elegantni i inteligentni kriminalac koji nekad naginje bijeloj supremaciji, a nekad ponovo otkriva kršćanstvo i vjeru (njegova tumačenja Biblije su dragocjena), istovremeno je glavna faca no ne uvijek i glavni negativac. Ima svoju bandu prepunu zadivljujućih likova, dila svime i svačime, sve ga se pita, barata eksplozivom, obožava bacače raketa, zakon i državu tumači na svoj način, i mnogo je više od toga. Sedamnaest nijansi Boyda Crowdera predstavljaju stalni kamen spoticanja Raylanovu provođenju zakona, i obožavam ga podjednako – jer to tako treba. Njegovu fizičku konzistentnost, kao i kod Raylana, upotpunjuju uske crne traperice, kratke i naoko broj premale jakne, Smoke Jumper čizme, ruke u džepovima, košulje i nepostojeća kravata, ama na njemu sve izgleda kao standardna uniforma sociopata koji drži do svog imidža, dok se ležerno i uvijek bez žurbe kočoperi i proždire svaku scenu u kojoj se pojavi. Boyd je pokretačka sila serije u mnogim stvarima – kao kriminalac, odmetnik, zločinac, ljubavnik, propovjednik, filozof, neprijatelj, vrhunski rudar i prijatelj. No, više od svega, a tu dolazi moja vječna naklonost negativcu anti-heroju, jer dok većina odlazi, on ostaje u Harlanu i preživljava pokušaje ubojstva, trpi nebrojene izdaje bliskih ljudi jer to je već pitanje statusa i ugleda. U napadima neodoljive filozofije i inih drugih nadahnuća, Boyd, kao yin Raylanovu yangu, često nas podsjeti: ako su likovi iz Justifieda seljačine iz Kentuckyja s teškim južnjačkim akcentom, ne znači da nisu inteligentni, prefrigani prevaranti; on sam se razbacuje citatima američkih predsjednika, nerijetko i pisaca, nerijetko i u istoj sceni. Vrckavi, južnjačkom dušom natopljeni dijalozi u kojima nije bitno filozofira li Boyd o utjecaju ljudskih postupaka na rijeku sudbine, ili Raylan hladno objašnjava zašto je ubojstvo „justified“, serija je nekako skriveno, stidljivo literarna, njena vrijednost za vrijeme i prostor u kojem je snimana je potpuno književna. Kao TV Franzen, a to nije mala usporedba.

Art: Tell me about the shooting.

Raylan: It was justified.

Kao i svaka druga serija koju volimo (ili ćemo je tek zavoljeti), Justified se razmeće podtekstom, i uz sve pucnjave, jurnjave, obračune i općenito bezakonje, snažno teku (skoro povijesne) krvne veze, i sve druge koje vežu – htjeli mi to ili ne, često su neraskidive. Zašto se Raylan uopće vratio u rodni Harlan iz kojeg je davno utekao glavom bez obzira, od oca kriminalca i prijatelja, od žene, od budućeg sebe – ne treba govoriti puno, saznamo u prvih dvadeset minuta. Zaribao je u Miamiju i treba ga skloniti, ali on zezne stvari tako često da u svijetu nema dovoljno mjesta da ga se opet preraspoređuje.  Neprijatelji obitelji su i njegovi neprijatelji, iako i njegovo pleme ima vrlo zanimljiv odnos sa zakonom. Neprijatelje boli uho što je on šerif; on je Givens i zaslužuje metak (barem zbog nekog pretka koji je možda otišao u sjevernjačku vojsku). Eksplozivom razorena i osiromašena brda i doline Harlana ne zaboravljaju, koliko god se Raylan trudio biti ispravan, odraditi posao, pomiriti se sa ženom, progovoriti s ocem. Još kad u priču uskoči poremećena obitelj Bennett, a o Duffyju, Deweyju Croweu i krokodilskoj ogrlici ni nećemo. 

 

A man who talks out of both sides of his mouth deserves to have it shut permanently.

Nakon punih šest sezona, ova sjajna drama ostat će gledatelju u sjećanju ponajviše zbog ta dva nevjerojatna lika, i dvojice glumaca koji su im udahnuli život. U nizu izvedbi s ovako silnom kemijom na ekranu, Raylan i Boyd zaslužuju vrlo visoko mjesto. S lakoćom postižu dimenziju za pamćenje, unatoč manjkavostima koje ih nerijetko okružuju – pri tome ne govorim samo o seriji kroz sezone (o tome riječ-dvije kasnije), već i o njihovom okruženju unutar nje. Boyd Crowder je trebao biti odstrijeljen u prvoj sezoni, ali talentirani Walton Goggins ga je digao na razinu umjetnosti udahnuvši mu toliko života da se nije dao – planovi su promijenjeni, na sreću svih nas. Treba napomenuti da se Goggins isprva nećkao hoće li prihvatiti ulogu ili ne, ne želeći produbljivati stereotipe o zatucanosti američkog Juga kao stanja duha. No, nakon pilot epizode, sve je bilo jasno. 

Ekipa vrsnih pisaca i redatelja, pod palicom autora Grahama Yosta, stvorila je kaleidoskop zaista zanimljivih okolnosti kojima su okruženi Raylan i Boyd, i pritom je nebitno na kojoj strani zakona, a koje su ushićivale i zabavljale vjerne gledatelje šest sezona, bez vidnog pada u kvaliteti. Postoje i problematični aspekti koji ponekad odstupe od zadane vrijednosti, no računamo li cjelinu i finale kojem treba ustati i zapljeskati, dinamika je neporeciva. Da serija ni u čemu nije uspjela, a jest, podarila nam je Raylana i Boyda i njihov odnos, jednu zaista zasebnu priču, bogato protkanu životima drugih, i događanjima u Harlanu, koji je podjednako protagonist kao i bilo koji lik. Jer, Harlan je možda zaboravio Boga, jer je Bog prvo zaboravio njega, ali Harlan nije zaboravio Raylana. To trojstvo dođe kao suptilan lajtmotiv cijele serije. 

Zanimljivo je da je cijela spisateljska ekipa (u kojoj se pojavljuje dosta poznatih imena, kao i među redateljima i producentima) nosila narukvice s natpisom „Što bi učinio Elmore?“, što je samo po sebi dokaz želje da cijela serija zadrži piščev duh. Na koncu shvatimo da sve ukupno jače počiva na izgovorenim riječima nego na ispaljenim mecima, a bezbrojne rečenice nasmijavaju ili tjeraju na suze kad naučimo likove i zaronimo dublje u seriju. Počesto je crta između postupaka bivših prijatelja, sada smrtnih neprijatelja, tanka i crvena, (strane na kojoj igraju nekad nisu ni jasne), i postoji ta veza, koja je duboka kao rudarsko okno: zajedno smo kopali ugljen. Kud dalje… Nije ni čudo što se njihova verbalna (i drukčija) prepucavanja nadaleko prepričavaju, slave, pamte i koriste. To je vrijednost koja nadoknađuje trenutke u kojima ova priča dosegne manje zvijezda nego inače, pa se to sve lijepo poklopi i izbalansira.

Foto: Screenshot

Mislim da sam već spomenula vrhunske izvedbe i sporednih likova, koje je serija u nekoj dimenziji čak i iznevjerila, oslonivši se (s pravom) na priču o Raylanu i Boydu, te svi likovi „sa strane“ služe samo kao pojačivač ili ublaživač okusa, ovisi o preferencijama gledatelja. Nema se tu što puno zamjeriti jer se autor oslonio na oštro oko gledatelja kojemu neće promaknuti ni ratoborna Ava (Joelle Marie Carter), Raylanova suđenica Winona (Natalie Zea), poremećeni Duffy (Jere Burns – uloga i obrve života), Johnny Crowder (David Meunier), obožavani blesavi Dickie Bennet (Jeremy Davies), pregrifana Mags Bennett (Margo Martindale) te još cijela plejada vrsnih glumaca. Pojedini su likovi, bez obzira koliko dobri, dugo vremena nekako spavali u zapećku, ne baš tako dramatično kako zvuči, ali istinito, na primjer zamjenik Gutterson (Jacob Pitts), ili Rachel Brooks (Erica Tazel), no oni opet imaju svoje trenutke u kojima pokazuju svoje glumačko umijeće, što vrijedi za sve, navedene ili ne. Zasjat će nekad u nekoj sezoni, i treba biti svjestan da je ponekad neizvedivo, u seriji s ovoliko likova i događaja, svima uspješno omogućiti onoliko prostora koliko mogu ispuniti. Meni ne smeta ništa, samo navodim stvari koje čovjek primijeti. 

Raylan i Boyd su zaokruženiji, bez greške, vidno i jasno, te se i serija zaokružuje oko njih sve do kraja, bez obzira na povremenu neiskorištenost ostalih kapaciteta. 

Ovo nije neka skrivena, opskurna priča. Nije ekstremna po pitanju nasilja ili seksa, bez obzira što je ekstremna sama po sebi. Serija je originalna, dijalozi su silno duhoviti, napetosti ima napretek, elegancije i romanse također, Harlan way. Ima i krokodila. Naravno, postoje epizode koje su mala remekdjela, u svom trenutku mnogo veća od same serije, postoje sezone koje ćete voljeti više ili manje.

Moja uvjerenost da je masa gledatelja zanemarila Justified će se valjda nekad i  rasplinuti, a više vas će pogledati ovu svježu, silno zabavnu, britku i pametnu dramu nabijenu svime što volim: pištoljima, sačmaricama i eksplozivima, odličnom glazbom, uz obilje dobre stare seoske filozofije (i svakakve druge), likovi se divno razvijaju (neki od njih, u prava čudovišta); emocije su nerješive, situacije nevjerojatne, kao i rješenja, a suptilna je sjeta bogato protkala cijelu ovu priču. Sve u svemu, poslije gledanja ostajemo bogatiji za cijeli jedan nostalgični, naoko gotovo izgubljeni svijet, likove koje volimo, rečenice koje pamtimo, scene ili gifove kojima se oduševljavamo, a Justified je zaista prepun materijala za oduševljenje. To govori dovoljno.

 

Tekst napisala: Vanja Milić

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime