REDATELJ: Natalie Erika James
GLAVNE ULOGE: Robyn Nevin, Emily Mortimer, Bella Haethcote, Steve Rogers
TRAJANJE: 89 minuta
NAZIV ORIGINALA: Relic
René Descartes je prije otprilike tristotinjak godina u svom magnum opusu – Rasprava o metodi – napisao slavnu rečenicu: „Mislim, dakle jesam.“ Ta samorefleksivna misao čini crtu razdjelnicu između homo sapiensa i ostalog živućeg svijeta. Ona nas ljude čini ljudima, ona našu vrstu čini onim što ona jest. Susljedno navedenom; što kada nam se ta samorefleksija oduzme? Što postajemo? Što ostaje od pojedinca i ljudi bliskih njemu kada, kao na nekom zgarištu, ostane samo „sjećanje na zaborav“, kada nam se oduzme štap kojim crtamo po pijesku granicu između, u ovom kontekstu, biti i ne biti čovjek? Drugim riječima, što se dogodi kada nas napadne demencija? Tiho, podmuklo čudovište koje nam izjeda ljudskost. Scenarističko-redateljski debi Natalie Erike James – Relikt – kroz obiteljsku horor dramu presvučenu misterijom pružit će odgovor na postavljeno pitanje.
Edna (Robyn Nevin) je neobjašnjivo nestala. Nadležne institucije obavještavaju njenu kćer Kay (Emily Mortimer) i unuku Sam (Bella Heathcote) o navedenom događaju. Njih dvije upućuju se u njenu oronulu kuću kako bi je pokušale pronaći gdje ubrzo uvide kako se iza njenog nestanka krije demencija, ali i mnogo više nje…
Skelet filma dobro je znan te sam po sebi nije nešto revolucionarno. Ukleta kuća na osami, niz neobičnih događaja i nekolicina ljudi uhvaćena u žrvanj iste čini već viđenu formulu takozvanog haunted house podžanra, no način na koji je redateljica Natalie Erika James obložila te kosti mesom, raznim žilama i tkivima je, u najmanju ruku, vrijedan divljenja.
Prije svega; valja odati priznanje iznimno hrabrom potezu na koji se odlučila… Kao što je već ranije rečeno, Natalie je snimila obiteljsku horor dramu s primjesama misterije koja sve svoje karte baca na sam konac filma. Možemo tako reći kako je svoj film osudila na onu poznatu vojničku: „Sa štitom ili na njemu!“ Srećom, bojazni nema. Njen Relikt slavodobitno se vraća iz bitke ne s jednim, već s dva štita. Pothvat je tim značajniji kada se uzme u obzir put na koji se odlučila kako bi dosjela do njega. On je usmjeren prvenstveno na osjećaj, na atmosferu popraćenu suptilnom glazbom ukrašenu s nekolicinom prekrasnih kadrova interijera oronule kuće te šačicom uznemirujućih događaja, a ne na radnju u kojoj će se zbivati mnogo toga čime film dobiva prizvuk Jima Jarmuscha koji najbolje možemo opisati kao „nekoliko dana u životu“ koji se sastoje od brige majke i kćeri za dementnu baku, odnosno dementnu majku.
Foto: IFC Midnight
Nadalje, pošto je gledateljevu pažnju od samog početka inteligentno usmjerila na atmosferu, na osjećaj, jednom riječju, na emocije, Natalie, kako film odmiče, nemilosrdno napada iste bez trunke milosti čime taj nasrtaj ima još značajniji utjecaj nego li bi to imao u slučaju da je film urešen s mnoštvom narativa, odnosno radnji.
Navedeni emotivni udar sastoji se od vrlo jednostavne, suštinski ljudske premise. Bolest, u ovom slučaju demencija, jest čudovište, monstrum koji izjeda prvenstveno pojedinca, pa zatim i sve oko sebe. Ta dječja, možemo slobodno reći, gotovo i infantilna predodžba bolesti kao čudovišta neizmjerno je upečatljiva jer ima nešto uznemirujuće u ljudskom biću što racionalno ne može prihvatiti nestanak voljene osobe bez da pobjegne u zagrljaj iracionalnosti. Toliko je bolno u ovostranom da moramo pribjeći onostranom. Situacija je u ovom slučaju možebitno još i gora pošto je netko voljen pored nas, no on je postao ljuštura, prazna olupina sazdana od nekog nama bližnjeg. Postao je živi mrtvac koji tumara jednomjernim ulicama lišen sjećanja, trenutaka, emocije prema drugome, prema voljenima.
Uz zaposjednuće kuće i čudovište kao manifestaciju demencije Natalie je još maestralno prikazala uz pomoć kućnog labirinta bez kraja i konca i grčevitu borbu za izlazom koji, i ako ga kojim čudom napravimo, ne donosi ništa dobroga, dapače. On će samo dodatno ogoliti neizbježnu sudbinu triju generacija koje će, figurativno govoreći, postati monstrumi.
Relikt i njena redateljica ovim postupcima ukrcali su se na voz koji je nedavno napustio stanicu. Voz sazdan od redatelja poput Ane Lily Amirpour, Ari Astera, Jordan Peela, Robert Eggersa i inih ispred čijih je objektiva horor doživio pravu malu renesansu. Horor je pod njihovom lupom ispunjen sadržajem u vidu društvene kritike ili događaja koji su alegorijski prikazani čime reinterpretiraju poimanje onoga što se smatra strašnim uopće. Oni ne ulaze u dramsku razradu odnosa ili događaja već puštaju da horor to učini umjesto njih. Obrazac je preuzela i dotična pri čemu postaje filmašica na čiji rad valja obratiti pažnju u budućnosti.
Natalie Erike James snimila je sadržajan horor čija će Vas završnica istovremeno uznemiriti, učiniti ono što mu je na kraju krajeva i primarna zadaća, ali i ostaviti, paradoksalno, neizmjernu toplinu oko srca poručujući kako su te ljušture, ta ogavna čudovišta ljudi, a jedino što nam prestaje, u toj borbi s njima, jest zagrliti ih kako bi mi postali relikti: ljudi prožeti ljudskošću, ugrožena vrsta viđena na pojedinim područjima, a sve to zbog one tanke, pomalo i blijede crte u pijesku koju ne smijemo prijeći. To će ostati. U tome leži sva ljepota bivanja čovjekom. Možda nije mnogo, ali je sve.
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori