Naslovnica Aktualno RECENZIJA: ZEMLJA NOMADA – oda samoći na pustinjskom pijesku

RECENZIJA: ZEMLJA NOMADA – oda samoći na pustinjskom pijesku

1146
0
Foto: Searchlight

REDATELJICA: Chloe Zhao

GLAVNE ULOGE: Frances McDormand, David Strathairn, Cat Clifford, Linda May

TRAJANJE: 107 minuta

NAZIV ORIGINALA: Nomadland

 

„Ne, nisam beskućnik. Samo sam bez kuće.“ – Fern

 

Gotovo svi će potvrdno kimnuti glavom ako kažemo kako postoji mnogo kvalitetnih filmova. Isto tako, bespogovorno ćemo se usuglasiti ako kažemo kako se unutar te sve sile kvalitetnih uradaka nalazi vrlo malo onih koji su, uz to što su zanatski kvalitetni, uspjeli iskoračiti iz filma kao takvog i uhvatiti, odnosno portretirati jedan dio društva ili prikazati mentalitet određene grupe ljudi čime su dopustili da realnost zakorači u fikciju i postane svojevrsna vremenska kapsula jednog perioda ljudske civilizacije ili misli određene skupine homo sapiensa. Zemlja nomada kineske redateljice s američkom adresom Chloé Zhao upravo je takav film. Njena poetska studija karaktera o modernim nomadima željnih samoće, ali i neovisnosti tj., željnih bijega od, uvjetno rečeno, civilizacije odiše činjenicom kako je ovo gotovo hermetična, američka priča dvadeset i prvog stoljeća, kako je ovo presjek jednog segmenta društva i njegove misli i ničiji drugi s malim, možda i nenamjernim, previdom koji ima univerzalnu, ljudsku crtu s kojom će se, na ovaj ili onaj način, svi moći povezati.

Nakon što je izgubila gotovo sve u velikoj ekonomskoj recesiji započetoj 2008. godine Fern (izvrsna Frances McDormand) se odlučuje na drastičan potez te postaje moderni nomad koji svojim bijelim kombijem krstari opustošenim američkim zapadom.

Iako film posjeduje kritičku oštricu prema sustavu koji je natjerao  ljude na bijeg od civilizacije ona je izrazito otupljena. Prvenstveno je tupa jer glavna intencija filma nije kritizirati sustav kao takav već snimiti posvetu, ljubavno pismo tim ljudima i njihovom mentalnom sklopu. Moderni nomadi dolaze iz raznih dijelova države i različitih obiteljskih i životnih okolnosti. Jedni su tu, kao i glavna protagonistkinja, primarno zbog ekonomske situacije, drugi zbog ratnih rana, treći zbog obiteljskih tragedija, četvrti zbog težnje za mirom i spokojem u jesen života koja već dobrano poprimila zimske konture. Razloga je mnogo, likova također, no zajednički nazivnik leži u činjenici kako svi ti ljudi bježe od nečega, kako im je draže šuškanje pustinjskog pijeska podno uprljanih tabana nego li škripa gumenih potplata papuča po svježe ulaštenim parketima. Malo prije opisano najbolje se ogleda u maestralnoj sceni u kojoj glavna junakinja hoda glavnom ulicom, ulazi u napuštenu kuću, kratko je razgleda te na koncu kroz stražnja vrata odlazi u divljinu. Uz pomoću ovakvih i inih čina – poput platonske veze, drugim riječima, straha od vezivanja – redateljica Zhao zauzima ispravnu i jedinu moguću poziciju u ovakvom tipu filma. Ona ne omalovažava te ljude niti ih, što bi možebitno bilo još i gore, gleda s visoka, paternalistički. Upravo suprotno, cijeli film odiše neizmjernim poštovanjem prema njihovim odlukama, prema njihovim strahovima, sumnjama…Prema svemu onome što čovjeka čini čovjekom poručujući kako je i njihov odabir legitiman. Ona ih ne uzdiže, niti ih ponižava već  ih stavlja u ravninu sa svima ostalima.

Foto: Searchlight

Opisana suština likova preslikana je u okolinu u kojoj se nalaze. Upravo ta neopisivo prekrasna pustinja zapadne Amerike i hladnoća unutar koje se odvija glavnina radnje služi kao produžetak njihove, freudovski rečeno, podsvijesti. Bez obzira na to što je priča i situacija u kojoj su se ti ljudi našli vrlo sumorna i nimalo bajkovita oni su sretni. Njihova svijest se smije, izgradili su zajednicu s vlastitim pravilima u kojoj uživaju, u kojoj mogu nesmetano i kada požele zamijeniti (toplo) obiteljsko okruženje za litice podno kojih će zatvoriti oči i uživati u kapljicama hladnog oceana na njihovim licima čime je na jedan jednostavan, ali efektan način prikazan njihov stav. Ovime je jednoj sumornoj temi dan, kako bi to rekli Englezi, pozitivan aftertaste koji ne dopušta pad u pesimizam i turobnost. Dodatnu notu filmu daju poetske scene prirode i šetnje glavne protagonistkinje – kako kroz istu, kako kroz gradove – prožete umirujućim tonovima klavira uz pomoć kojih film kao cjelina poprima smirujući, poetski dodir. 

Zemlja nomada je dokaz kako je minimalizam, odnosno kako će kvalitetna ideja uvijek nadići formu. Film koji Vas tjera na razmišljanje, film koji u suštini zapravo počinje kada ugledate slova njegove odjavne špice, film koji će Vas natjerati na promišljanje nad načinom života koji živimo. On je poprečni presjek jednog djela društva, vremenska kapsula jednog mentaliteta, fotografija jednog trenutka koja će trajati zauvijek. On je partikularna priča kojoj se iz ruku nehotice izmigoljila univerzalna ljudska karakteristika o samoći kao potrebi, kada nemilosrdni život pokuca na vrata, a ne nužnosti. Bez obzira na to što smo društvena bića postoje trenuci u kojima vapimo za „par kvadrata bez signala, par kubika tišine gdje ti nitko ne zna ime.“ Razlog je jednostavan; ako smo sami to ne znači da smo i usamljeni. Ona time ne dokida ljudskost već ju, upravo suprotno, ističe. Ljepšu i dostojanstveniju odu samoći kao sastavnom dijelu svakog ljudskog bića teško se može izreći.

OCJENA: 9

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime